Iako je od tada prošlo više od dva desetljeća, sjećanje na smrtonosni tsunami, koji je 26. prosinca 2004. poharao obale Indijskog oceana, niti danas ne blijedi. Okidač za katastrofu bio je razoran potres snage čak 9.1 po Richteru. U samo nekoliko apokaliptičnih minuta koje su uslijedile ugašene su stotine tisuća života, nestale su cijele obitelji, a s lica zemlje izbrisana su čitava sela i gradovi, što je u povijesti čovječanstva ostavilo neizbrisiv ožiljak. Nedjeljno jutro nakon Božića diljem jugoistočne Azije osvanulo je mirno i spokojno. Obitelji su bile na okupu, turisti su uživali u idiličnim odmaralištima, ribari su isplovljavali na more. Baš nitko tog 26. prosinca 2004. godine nije slutio da se duboko ispod površine oceana sprema kataklizma neslućenih razmjera. Točno u 7 sati, 58 minuta i 53 sekunde, po lokalnom vremenu, uz zapadnu obalu sjeverne Sumatre, na dubini od trideset kilometara ispod površine Indijskog oceana, Zemlja se zatresla silinom koja prkosi čak i najbujnijoj mašti scenarista filmova katastrofe.
Procjenjuje se da je magnituda megapotresa u podmorju, danas poznatog i kao potres Sumatra-Andaman, bila između 9.1 i 9.3 po Richteru, što ga je svrstalo među tri najjača potresa ikad zabilježena od godine 1900., od kako postoje moderna mjerenja, pa sve do danas. Prvi znakovi bili su krajnje zbunjujući i varljivi. More se najprije tiho povuklo, otkrivajući pri tom kilometre morskog dna, a zatim se na horizontu pojavila tanka, bijela linija. U tajlandskom selu Ban Nam Khem, majka studentice Neungduangjai Sritrakarnje, primijetila je čudnovatu pjenu koja se širila po površini mora te je odmah probudila kćer, svjesna da im prijeti opasnost i da je jedina nada bijeg što dalje od obale. Nekoliko trenutaka kasnije, dok su jurile na motorima, Neungduangjai se osvrnula i ugledala stravičan vodeni zid, viši od njezine kuće, koji im se približavao. U isto to vrijeme, u hotelu na Maldivima, menadžer Dave Lowe čuo je panične vriske.
Kada je izašao iz hotela ugledao je, kako je kasnije opisao, "golemi vodeni zid, uzburkan i zapjenjen, razjaren poput pakla", koji se valjao donoseći sa sobom gustu maglu koja je pomračila sunce. U silovitom naletu ocean se podigao do razine otoka, prijeteći da će ga potpuno preplaviti te izbrisati sve granice između kopna i mora. U nekoliko minuta, idila se pretvorila u apokaliptični kaos iz kojeg više nije bilo moguće pobjeći. Sudar s megavalom bio je trenutačan i brutalan. "Osjećaj je bio kao da me udario kamion“, opisala je taj trenutak dr. Libby North, američka neurologinja, koja je s prijateljem bila na odmoru na tajlandskom otoku Ko Phi Phi, a strahovitu je tutnjavu čula netom prije nego što je val probio zid njihova bungalova. U tom trenutku vodena bujica ju je doslovno pomela, te je njezino polomljeno tijelo velikom brzinom odnijela u unutrašnjost. Onesvijestila se, a kada se probudila bila je prikliještena pod hrpom ruševina. Uslijedila su potom još dva vala koja su je gurnula dalje, potpuno ju zarobivši. Njezin prijatelj Ben Abels, nije preživio.
Epicentar potresa, koji je tog jutra uzdrmao planetu, bio je oko 160 kilometara od obale indonezijske pokrajine Aceh, no njegova se razorna moć osjetila tisućama kilometara dalje. Seizmičke su valovi tako zabilježili seizmografi diljem svijeta, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama - čitava planeta doslovno je vibrirala. Pucanje rasjeda, na mjestu gdje se Indijska ploča podvlači pod Burmansku ploču, trajalo je nevjerojatnih deset minuta, što je najduže zabilježeno vrijeme pucanja u povijesti. Rasjed koji je pri tom nastao bio je dug gotovo 1300 kilometara, što je od prilike udaljenost između Zagreba i Pariza. U tih deset minuta pucanja oslobođena je golema količina energije, a ta kolosalna sila pokrenula je kataklizmu neslućenih razmjera. Znanstvenici su procijenili da je energija potresa bila ekvivalentna eksploziji čak 23.000 atomskih bombi bačenih na Hirošimu.
Pomak mase i oslobođena energija bili su toliko snažni da su neznatno promijenili čak i rotaciju Zemlje, što je skratilo dan za 2.68 mikrosekundi i uzrokovalo blago, ali mjerljivo "njihanje" planeta na njegovoj osi. Taj je fenomen rezultirao suptilnom, ali detektabilnom promjenom u kretanju naše planete. Potres je bio toliko silovit da je domino-efektom bio okidač i za druge potrese – tlo se treslo sve do Aljaske. Tog je kobnog jutra, na morskom dnu, duž linije rasjeda, došlo do vertikalnog pomaka od nekoliko metara, što je, prema procjenama, naglo istisnulo čak trideset kubičnih kilometara vode. Bilo je to poput udarca divovskog čekića po površini oceana, nakon čega je uslijedio najsmrtonosniji tsunami zabilježen u povijesti.
Voda istisnuta snagom potresa pretvorila se u niz smrtonosnih valova, koji su se Indijskim oceanom počeli širiti brzinom mlaznog aviona, jureći i do 800 kilometara na sat. I dok su u dubokim vodama ti valovi bili jedva primjetni, kako su se približavali obalama i plićim vodama oceana, njihova se brzina smanjivala, a visina je dramatično rasla. Na udaru su se najprije našle obale u pokrajini Aceh u Indoneziji, koje su unutar samo petnaest do dvadeset minuta nakon potresa, bile pogođene silovitim valovima čija je visina u prosjeku bila između petnaest i trideset metara, no na nekim je mjestima zabilježena i maksimalna visina valova od čak 51 metar. Dva sata nakon potresa valovi su stigli i do Šri Lanke, Indije i Tajlanda, a sedam sati kasnije pogodili su i više od pet tisuća kilometara udaljenu, istočnu obalu Afrike. Razaranje je bilo strahovito. Voda je prodirala i do pet kilometara u unutrašnjost, noseći sve pred sobom, od kuća i automobila, do brodova i ljudi, pretvarajući nekoć živopisna i idilična obalna mjesta u zastrašujuću pustoš.
"Mrtva tijela bila su posvuda, neka su visjela s drveća. Timovi su tjednima mukotrpno izvlačili tijelo koje je ostalo zaglavljeno u vodi, ispred našeg ureda", rekao je Rein Skullerud, fotograf Svjetskog programa za hranu (WFP), koji je u Banda Aceh stigao tjedan dana nakon katastrofe, te je prizore koje je zatekao opisao kao scene iz Vijetnamskog rata. O nezamislivim užasima svjedočili su i preživjeli. Azzahru Layusau, tada 21-godišnjakinju, bujica je nosila kilometrima na madracu. Nekim čudom je preživjela, no u katastrofi je izgubila roditelje, mlađu braću i sestre, te baku i nećakinju. Plutajući dva dana na drvenim vratima kaos je u Indiji, preživjela trinaestogodišnja Meghna Rajshekhar, a na Tajlandu se šestogodišnja djevojčica, Zoe Shiu, spasila držeći se čvrsto za jastuk.
Usred te goleme tragedije, priče o preživljavanju često su se svodile na puku sreću, djelić sekunde ili na neočekivane obrate sudbine. Dipak Jain, savjetnik tadašnjeg tajlandskog premijera, s obitelji je stigao u Phuket noć prije tsunamija. Nakon doručka, krenuli su na plažu, no pogrešno su skrenuli, a upravo im je ta pogreška spasila živote. Završili su na potpuno drugoj strani lagune, od kuda su promatrali kako se valovi obrušavaju na mjesto na kom su planirali biti. "Bio je to božanski blagoslov, na nas petero niti kap vode nije pala", pričao je kasnije Jain, koji je svjedočio užasu. Ribara Surya Darma tsunami je zatekao na moru. Pred njim je tada bila teška odluka, dvoumio se da li pojuriti prema obali i pokušati spasiti obitelj, ili zaploviti ravno prema otvorenom moru, penjući se brodom uz divovski val. Odabrao je drugu opciju i preživio, a nekim je čudom preživjela i čitava njegova obitelj.
Kada su se valovi povukli, za preživjele je počeo novi pakao. Do tada bajkovit i idiličan krajolik bio je potpuno neprepoznatljiv. Zrakom se širio nesnosan smrad raspadajućih tijela, smeća i blata. Osim fizičkih ozljeda, oni koji su preživjeli katastrofu imali su i duboke psihološke rane. Mnogi su se borili s osjećajem krivnje preživjelog, a godinama nakon tragedije i dalje ih je proganjao zastrašujući zvuk valova, kao i paničan strah od mora. Posljedice razornog tsunamija osjetile su se u čak osamnaest zemalja. Više od 1.7 milijuna ljudi ostalo je tada bez doma, no najveća je cijena bila ona plaćena ljudskim životima. Po broju žrtava bila je to jedna od najvećih katastrofa u modernoj povijesti čovječanstva.
Prema konačnim procjenama, tog kobnog 26. prosinca poginulo je i nestalo ukupno 227.898 osoba, u čak četrnaest zemalja, uz Indijski ocean. Tragedija je tim veća što su gotovo trećinu tih žrtava činila djeca. Među žrtvama bilo je gotovo devet tisuća stranaca, iz 38 zemalja, koji su blagdansko vrijeme provodili na plažama Indijskog oceana, što je lokalnu tragediju učinilo globalnom. Najveći teret katastrofe pretrpjela je Indonezija, zemlja najbliža epicentru potresa. Samo u pokrajini Aceh poginulo je ili nestalo više od 167.000 ljudi, što je gotovo tri četvrtine ukupnog broja žrtava. Neki tamošnji gradovi, poput Banda Aceha i Meulaboha, praktički su izbrisani s karte.
Druga po redu na tragičnom popisu zemalja stradalnica bila je Šri Lanka, u kojoj je poginulo više od 35.000 ljudi. Upravo se u toj zemlji tada dogodila i najveća željeznička nesreća u povijesti - tsunami je odnio čitav vlak "Kraljica mora", u kom je bilo više od 1700 putnika. Broj žrtava tsunamija u Indiji procijenjen je na 16.000, a na Tajlandu je tog dana poginulo više od 8200 ljudi, među kojima i veliki broj stranih turista. Ekonomska šteta uzrokovana tsunamijem procijenjena je na gotovo deset milijardi američkih dolara što je za lokalne ekonomije značilo potpuni slom. Samo u indonezijskoj pokrajini Aceh šteta je iznosila nevjerojatnih 4.5 milijarde dolara, što je bilo oko 97 posto regionalnog BDP-a.
Turizam i ribarske flote, dva ključna stupa gospodarstva u pogođenim obalnim područjima, bili su u uništeni. Razorena infrastruktura, kontaminirani izvori pitke vode i zasoljena poljoprivredna zemljišta ostavili su dugoročne posljedice. No, na nezapamćenu katastrofu svijet je tada odgovorio s jednako tako nezapamćenom solidarnošću - u jednoj od najvećih humanitarnih akcija u povijesti, vlade, organizacije i pojedinci diljem svijeta prikupili su tada više od 14 milijardi američkih dolara pomoći. Ta su sredstva bila ključna za obnovu uništenih naselja, izgradnju novih domova, škola i bolnica, kao i za pružanje podrške milijunima ljudi koji su u samo jednom danu izgubili sve što su imali.
Svijet se te 2004. godine našao oči u oči s jednom od najbolnijih činjenica - deseci tisuća života mogli su biti spašeni da je tada, u Indijskom oceanu, postojao sustav za rano upozoravanje na tsunami. Naime, uz samo četiri mjerača razine mora i trinaest širokopojasnih seizmometara, u trenutku katastrofe u cijelom Indijskom oceanu nije bilo niti jednog dubokomorskog senzora za detekciju tsunamija.
To kobno iskustvo iz 2004. bilo je bolna i surova lekcija, koja je pokrenula globalnu akciju. Danas u Indijskom oceanu postoje centri koji prate seizmičke aktivnosti te u roku od samo nekoliko minuta mogu izdati upozorenje kojim se osigurava dragocjeno vrijeme za bijeg na sigurno. Sustav upozoravanja na tsunami, koji ima devet dubokomorskih senzora, te više od stotinu obalnih mjerača razine mora i preko 140 seizmometara prevencija je koja bi trabala osigurati da se slične katastrofe više nikada ne plaćaju ljudskim životima.