Moje berkširske svinje jedine su u Hrvatskoj, a možda i cijeloj Europskoj uniji

Sve su mi prirasle srcu, ali samo je jedna kraljica – Prija. Najumiljatija je, s njom možeš i razgovarati. Kad bih imao televizor u štali i rekao joj da prebaci na drugi program, ona bi znala – šali se Damir Čičak, veteran Domovinskog rata, a odnedavna i svinjogojac, češkajući crnu ljepoticu okruženu jednoipolmjesečnim podmlatkom.

Teško je i opisati koliko ga je truda, nagovaranja i odricanja 'koštala' ta umiljata berkširica dok je, s još pet svojih družica – Brenom, Ninom, Šemsom, Ajšom i Severinom – prije dvije godine nije dopremio iz Linza. S tom engleskom pasminom svinja, jednom od najstarijih u Europi, i Austrijanci su planirali oplemeniti svoj uzgoj, bolje je istražiti – i možda je, nakon što uspostave matično stado, i križati s mesnatijim svinjama. Zbog iznimne kvalitete tamnoružičastog, sočnog i slatkastog mesa berkširske svinje prošaranog intramuskularnom masti, u svijetu ga zovu i wagyu svinjetinom po uzoru za čuvenu govedinu. Stoga je interes proizvođača kao i znanosti za tu pasminu sve veći. Nije dakle čudno što su i Damiru berkširice zapele za oko. A kad su tri potencijalna vlasnika u Austriji odustala od pružene im prilike – svih šest čistokrvnih krmača za koje on kaže da su jedine u Hrvatskoj, a možda i cijeloj Europskoj uniji, 'udomljeno' je u njegovoj štali u Banje Selu.