Dok se većina ljudi danas prema brašnu odnosi kao prema još jednom proizvodu koji možemo pronaći na policama u trgovini, u Žrnovnici, nadomak Splita, postoji mjesto gdje se ono i dalje proizvodi na način kakav se stoljećima nije promijenio. Žubor vode, lupa kamenih mlinskih kola i miris svježe samljevenog žita ovdje nisu turistička kulisa, nego svakodnevica. Na obali rijeke Žrnovnice, u jednoj od rijetkih preostalih aktivnih vodenica u Dalmaciji, Marko Aljinović Carbonini zajedno sa suprugom, nastavlja obiteljsku tradiciju dugu više od dva stoljeća, koju je započeo njegov predak Antonica Aljinović po kojemu mlin nosi ime. Marko je šesta generacija mlinara u svojoj obitelji, ali i posljednji predstavnik neprekinutog mlinskog nasljeđa koje na ovom prostoru traje stoljećima. – Moj otac je mljeo žito, moji dida i baba isto. Kao dijete babi sam nosio vreće dok je mljela. Praktički sam se rodio sa svojim zanimanjem. To je i blagoslov i breme. Oduvijek sam bio vezan za ovo mjesto – kaže Marko.
Povijest Žrnovnice gotovo je nemoguće odvojiti od povijesti mlinova. Već samo ime mjesta i rijeke dolazi od riječi žrvanj – mlinski kamen. Prvi zabilježeni mlin na Žrnovnici spominje se još 1212., dok se Aljinovićev mlin u pisanim dokumentima prvi put pojavljuje 1685. No Marko vjeruje da je znatno stariji. – Ima šest stotina, možda i sedam stotina godina. Sigurno nije mlađi. To je vrlo jednostavna građevina: kamen, žrvanj i voda. Nema velike tehnologije, ali radi i danas, na isti način kako radi stoljećima – govori Marko. Nekada je na kratkom toku rijeke Žrnovnice radilo desetak mlinova s ukupno 26 mlinskih kola. Danas je aktivan samo Antoničin mlin. – Ja sam zadnji mlinar u neprekinutoj liniji od prije šesto ili sedamsto godina. Meljemo na isti način, istim kamenima, ručno, kako se radilo oduvijek – govori Marko dok pokreće mlinsko kolo. Zanimljiva je i njegova obiteljska priča.
– Antonica je prvi poznati predak moje obitelji koji je postao vlasnik mlina. On je bio težak, običan radnik. Dio mlina ostavio mu je vlasnik, pretpostavljam da je bio iz iste obitelji, ali to se više ne zna jer govorimo o razdoblju od prije više od 200 godina. Bio je dobar radnik i zaslužio je mlin. Danas sam ja na njegovu mjestu – kaže Marko čija je obitelj u protekla dva stoljeća otkupljivala dio po dio mlina dok nisu postali jedini vlasnici. – Za to je zaslužna moja baka Ivanka. Prije pedesetak godina saznala je da se prodaje dio mlina koji obitelj nije posjedovala. Došla je doma i rekla didi: 'Prodaje se mlin, moramo ga kupiti.' Nije bilo novca pa su prodali komad zemlje da bi kupili taj dio – priča Marko o događajima prije njegova rođenja.
Početkom 2010-ih Aljinovići su krenuli u ozbiljnu proizvodnju. U tome im je pomogla suradnja s pekarnicom Kruščić, poznatoj po proizvodnji kruha od tradicionalnih žitarica. – To je bio trenutak kad se priča ponovno pokrenula. Krenuli smo istraživati, završio sam školovanje za mlinara i polako preuzeo proizvodnju. Meljemo pšenicu i kukuruz koji stižu iz Sinja, raž iz Like i pir iz okolice Križevaca, od OPG-a koji ga uzgaja biodinamički – govori Marko u čiji mlin možete doći i kupiti brašno. Brašno iz Žrnovnice koriste mali zanatski pekari koji kvalitetu stavljaju ispred količine. Među dugogodišnjim partnerima je pekara Kruščić, a surađuju i s nekoliko manjih artisan pekarnica koje proizvode kruh na tradicionalan način. Antoničin mlin mjesto je održavanja manifestacija poput Dana pure, a više od dva desetljeća kroz mlin prolaze generacije učenika koje ga posjećuju za vrijeme Dana kruha. Program je tijekom godina prerastao u pravu malu školu tradicije, prirode i održivosti.
Djeca najprije upoznaju prostor, razgledaju rijeku i stabla, slušaju priče o prošlosti mjesta, a zatim ulaze u mlin gdje saznaju kako nastaje brašno. – Pokušavamo im objasniti da hrana ne nastaje u trgovini. Da su za kruh potrebni zemlja, žito, voda i rad – govori Marko. Nakon obilaska mlina slijedi praktični dio: miješanje tijesta i razgovor o brašnu, žitaricama i kruhu. – Pričamo im što je brašno, što je gluten, kako se nekad radilo. Važno je da dobiju osjećaj dubine, da vide kako su ljudi živjeli prije nego što su imali struju – ističe Marko. Poseban dio programa čine priče. Uz bajke čiji su junaci patuljci i maštoviti likovi djeca uče o zaštiti prirode, odvajanju otpada i poštovanju rijeke. – Ako djetetu kažeš da ne baca smeće, možda neće zapamtiti. Ali ako mu ispričaš priču o tome kako je vreća smeća zatrpala selo patuljaka ispod mlina, to će mu ostati u sjećanju – kaže Marko.
U planu su i nove radionice koje uključuju sadnju, kompostiranje, kuhanje na otvorenoj vatri i upoznavanje lokalnih biljaka. Godinama na imanju djeluje OPG i restoran poznat po jednostavnom konceptu. Isprva su na jelovniku su bila samo tri jela: teleća peka, pastrva s purom i domaća plata s pršutom i sirom, ali iz želje da udovolje gostima, proširili su i obogatili jelovnik. Naime, nakon što su bajkovitu oazu nedaleko od Splita otkrili novinari pa ekipa serije "Igra prijestolja", koja se snimala upravo u Antoničinu mlinu, interes posjetitelja sve je veći. Danas restoran posluje putem najma, a Aljinovići će razvoj prostora produbiti kulturnim sadržajima. U okviru udruge Kultura srca žele stvoriti mjesto susreta umjetnosti, edukacije i prirode.
– Želimo da ljudi ovdje dođu napuniti dušu. Da ovo bude prostor kulture, kreativnosti i zajedništva - govori Marko. Ovog ljeta posjetitelje očekuje nekoliko kulturnih događanja koja se sve snažnije vežu za prostor mlina i rijeke. Najpoznatiji je Handpan Festival, višednevno okupljanje koje Marko opisuje više kao retreat nego kao klasičan festival. Posjetitelji kampiraju uz rijeku te sudjeluju u radionicama, koncertima i zajedničkim druženjima. Planirani su i nastupi međunarodnih umjetnika, radionice Pet ritmova, programi Ecstatic Dance te sadržaji povezani s handpan glazbom. – Volio bih da ovo postane mjesto gdje će ljudi dolaziti učiti, stvarati i povezivati se. Da djeca imaju radionice, da odrasli imaju prostor za kreativnost i da se svi osjećaju dobrodošlo – kaže Marko, koji i sam odlično svira handpan. Povezanost Antoničina mlina s kulturom nije nova. Mlin je pod državnom zaštitom još od 1973. godine.
– Otac je bio predsjednik Udruge Žrvanj, koja danas organizira Feštu od pure i smotru klapa u Antoničinom mlinu. Kroz udrugu povezali smo se s brojnim znanstvenicima i istraživačima. Dolazio je akademik Radoslav Katičić sa svojim suradnicima i godinama su istraživali tragove stare slavenske mitologije na području Peruna i Žrnovnice. Dolazio je i arheolog Ante Milošević. Analizirajući reljef na mjesnoj crkvi, zaključio je da prikaz koji se tradicionalno tumačio kao sveti Juraj koji ubija zmaja možda zapravo prikazuje stariji slavenski motiv Peruna i Velesa. Ta istraživanja donijela su dodatnu važnost cijelom mjestu. Zahvaljujući tome uspjeli smo od Ministarstva kulture dobiti sredstva za obnovu mlina između 2012. i 2015. Obnovili smo krov i zidove mlina te ga sačuvali od propadanja. Mlin je spašen i vrijedi se boriti za njega – poručuje Marko, posljednji žrnovski mlinar. Dok voda okreće kamene žrvnjeve, a iz mlina izlazi brašno za kruh, Marko ne čuva samo jednu staru tehnologiju. Čuva način života koji povezuje rijeku, zemlju, hranu i ljude.