Sigurno nitko u Hrvatskoj nije ni pomislio da bi se general Praljak usred čitanja presude, u prijenosu uživo, mogao ubiti ispijajući otrov pred očima suca koji mu je upravo dosudio kaznu od 20 godina zatvora. Na to, koliko god je pokojni Praljak bio osebujna osoba, nitko nije bio spreman.
No potpuno čudi prilična nonšalancija državnog vrha na dan objave presude. Naime, i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ali i ministrica vanjskih poslova i potredsjednica Vlade Marija Pejčinović Burić jučer su bile na službenom putu. Jedna na Islandu, druga u Obali Bjelokosti. Obje su jučer, doduše, prekinule svoja putovanja i pohitale u Hrvatsku. No činjenica da šefica države na dan objave presude kojom se definira uloga Hrvatske u ratu u BiH, nije u Hrvatskoj, kao ni ministrica vanjskih poslova, upućuje na to da je državni vrh, očito, bio nespreman na katastrofu koja nas je jučer zadesila iz Haaga. Hrvatskoj je jučer presuđeno u Haagu, bivši hrvatski državni vrh sudjelovao je u udruženom zločinačkom pothvatu tijekom rata u BiH, a u Hrvatskoj na to, izgleda, nitko nije bio spreman. Presuda je olovno teška, politički je nezamisliv udarac i predstavlja potencijalnu opasnost. Više je aspekata te opasnosti; izgleda da svi sudionici hrvatske političke scene nisu svjesni kompleksnosti situacije, da nisu svjesni koliko je ona emotivno zapaljiva, koliko od bačene iskre iz Haaga može nastati pogubni požar.
Na društvenim mrežama već kreće virtualni linč na Vesnu Pusić, Stjepana Mesića, pa i Ivu Josipovića koji su zastupali teze o hrvatskom agresorskom ratu u BiH, odnosno o pogrešno vođenoj politici u susjednoj državi. Ako ikada, onda je sada situacija u kojoj političari moraju iznimno paziti na svaku izgovorenu riječ jer u sekundi bi se polemika mogla pretvoriti u znatno veće zlo. Premijer Plenković jučer svojim istupom nije politički palio vatru, bio je odmjeren i smiren.
I istaknuti SDP-ovci jučer su bili odgovorni u svojim komentarima haaške presude, no to se ne može reći za pojedine zastupnike marginalnih stranaka (poput Glasa) koji nisu pokazali ni trunku empatije makar na dan kad si je jedan čovjek, pa makar u tom trenutku bio osuđen za ratni zločin, oduzeo život. Ni Vesna Pusić u svojim izjavama nije pokazala nimalo empatije nego je likovala kako je bila u pravu kada je zastupala teze o hrvatskoj agresiji u Bosni i Hercegovini. Nitko Vesni Pusić ne odriče pravo da bude dosljedna, štoviše to je pohvalno, ali ljudsko suosjećanje sada bi trebalo biti ispred osobne političke taštine.
Hrvatski zastupnici sa svih aspekata političkog spektra posljednjih mjeseci pokazuju neviđenu volju za političkim cirkusiranjem, a upravo nakon presude u Haagu morali bi pokušati postići zajednički konsenzus jer Hrvati su upravo stigmatizirani kao zločinci u Bosni i Hercegovini.
Sada više nije važno je li samo Mostov ministar pravosuđa posjetio šestorku u Haagu (kako je to sam i rekao bivši ministar Šprlje), je li Hrvatska dovoljno učinila da presuda ne bude kakva je na kraju izrečena ( a nije) nego je važno da se, ako je ikako moguće, pokuša popraviti situacija (kroz reviziju presude), ali i da se sačuvaju hladne glave i spriječi bilo kakvo nasilje. Bilo ono političko ili ne daj Bože fizičko.