Teško je povjerovati, pokraj toliko pesimizma i crnih vijesti, da se u Hrvatskoj događaju i lijepe stvari. A događaju se, samo su neprimjetne jer ih većina srednjostrujaških medija servira kao marginalne vijesti, kao statistiku bez ikakva konteksta, kamoli trijumfalizma. Evo, primjerice, sve se više naših ljudi vraća iz Njemačke i drugih zapadnih zemalja. Mnogi su otišli zavedeni lažnom tvrdnjom kako će za pet godina rada u Njemačkoj ostvariti veću mirovinu nego radeći cijeli radni vijek u Hrvatskoj, a sad shvaćaju da u svojoj domovini mogu živjeti pristojnije i sigurnije, bliže obitelji, u bliskoj kulturi. Tu je i ugodna spoznaja da potomci iseljenika iz Južne Amerike masovno uče hrvatski jezik i sele se u zemlju svojih djedova, a pogotovo je ohrabrujuća vijest o blagom porastu broja novorođene djece.
Hrvatska nije preko noći postala obećana zemlja, ali jest zemlja koja se vidljivo konsolidira. Možda sporo i nesavršeno, ali se konsolidira. To je kontekst u kojem bi se trebala voditi ozbiljna javna rasprava: kako povratak naših ljudi učiniti trajnim, kako zadržati mlade, kako poboljšati životni standard. Umjesto toga, javnim prostorom već dulje vrijeme dominira lijeva moralna panika, koja sa stvarnim stanjem društva nema puno veze. Ona je diskurzivna konstrukcija koja se hrani stalnim ponavljanjem istih tvrdnji: Hrvatska se fašizira, vraća se 1941., krši se Ustav, institucije su zarobljene. Nameće se teza o izvanrednom stanju, a dokazi su uvijek isti – jedna pjesma iz Domovinskog rata, marginalni incidenti, simboličke provokacije nekoliko desetaka ili stotina ljudi. I to je ta navodna prijetnja budućnosti Hrvatske.
Legitimna je težnja lijeve oporbe da moralnom panikom homogenizira svoje biračko tijelo i podriva povjerenje u sadašnju vlast. Legitimna je i odluka da moralnu paniku pretvori u političku strategiju. No što kad se ta strategija pretvori u zlostavljanje javnosti? A događa se baš to: lijeva oporba i dio lijeve intelektualne elite iz dana u dan maltretiraju hrvatske građane izvrgavajući ih sustavnom emocionalnom pritisku i moralnoj ucjeni. Drže ih u stanju trajne uzbune stalno im sugerirajući da žive u moralno kompromitiranoj državi, da su okruženi latentnim fašizmom i da su, ako se s time ne slažu, ili glupi ili sudionici fašizacije. Ne dopušta se predah. Iz Sabora, iz televizijskih studija i iz novinskih kolumni stalno se šalju iste poruke. Svaki pokušaj smirivanja proglašava se relativizacijom, svaka racionalna primjedba normalizacijom zla.
Zašto je to zlostavljanje politički korisno? Zato što zamjenjuje odgovornu politiku. Umjesto rješenja, nudi se histerija. Umjesto rada na stvarnim problemima, nudi se stalna mobilizacija protiv nepostojećeg neprijatelja. Moralna panika postala je strategija jer omogućuje trajnu kampanju bez odgovornosti. Dokle god u glavama traje izvanredno stanje, ne mora se odgovarati na pitanja o porezima, stanovanju, zdravstvu ili obrazovanju. No pritom se zaboravlja da takva strategija ima svoju cijenu. Prva je emocionalna iscrpljenost društva (ljudi se umaraju od stalnih optužbi i prestaju slušati), druga je erozija povjerenja u institucije, a treća je banalizacija stvarnog ekstremizma (kad je sve fašizam, ništa više nije fašizam). Ukratko, društvo koje se stalno drži u stanju moralne histerije neće biti ni pravednije ni otpornije, nego postaje umorno, cinično i ravnodušno.
Ako lijeva oporba na taj način kani osvojiti vlast, naše društvo bit će izvrgnuto zlostavljanju još dvije i pol godine. Sve do sljedećih parlamentarnih izbora.
Jasno je da u HR nema fašizacije niti državnog udara, a ova ljevičarsko -ekstremistička lupetanja o državnom udaru zbog dočeka rukometaša u organizaciji Vlade RH su teška sramota! Na to treba gledati u kontekstu da ljevica zapravo nema nikakav stvaran i provediv program razvitka Hrvatske i poboljšanja života HR građana pa to kompenzira izmišljanjem tobožnje ustašizacije i fašizacije Hrvatske! Drugovi, prihvatite se posla umjesto jeftinog politikanstva jer ste ljudima došli na vrh glave pa je sve manje bedaka koji vjeruju u laži koje plasirate!