Kontroverzni poduzetnik i vinar, blizak vrhu svih vlasti, osuđen za otmicu kojem je zatvorski cimer bio zapovjednik Jasenovca

- Poručio bih premijeru Smranaderu da je počinio političko samoubojstvo. A one u Hrvatskoj podsjetite da ne zaborave o kome pričaju - drčno je prije 20 godina zborio Hrvoje Petrač, koji je u tom trenutku taman bio uhićen u Grčkoj. Hodajući između više grčkih policajaca, s lisicama na rukama, gledao je prema okupljenim novinarima, a njegovo tadašnje uhićenje, po tjeralici koju je Hrvatska raspisala za njim zbog sumnji da je sudjelovao u otmici sina Vladimira Zagorca, bila je medijska vijest broj jedan.

I ne samo u Hrvatskoj. Već i šire, jer je Petrač oduvijek bio kao Janus: bog s dva lica. S jedne strane riječ je bila o poduzetniku, koji se bavio svim i svačim, uključujući i trgovinu oružjem. S druge strane, često je gostovao po stranicama novinskih crnih kronika, pogotovo koncem 90-ih i početkom 2000-tih, jer ga se smatralo bliskim dečkima s Knežije. Doduše, te tvrdnje iz policijsko - tužiteljskih Plavih knjiga, odnosno njihovih internih popisa organiziranog kriminala, nikada nisu dokazane, no policija je dugi niz godina smatrala da je upravo Petrač osoba koja stoji iza dečkiju s Knežije. Njegovo se ime često spominjalo tijekom suđenja tzv. zločinačkoj organizaciji, pogotovo u kontekstu sukoba s Vjekom Sliškom, koji je po navodima odnašanje optužnice bio na čelu suprotstavljenog klana od onog kojem se u to vrijeme sudilo u Remetincu. Tijekom tog suđenja razni svjedoci pričali su filmske priče, a jedna od njih odnosila se i na navodni sastanak pomirenja između Sliška i Petrača, kojeg su osiguravali snajperisti. No sve te priče ostale su samo priče i legende, koje su se prele oko Petrača i koje nikada nisu dobile sudsku potvrdu. Istina, policija ga je tražila radi obavijesnog razgovora kada je 2001. Sliško likvidiran. Ni tada nije bio u Hrvatskoj, i tada su se spominjale potrage i tjeralice, da bi se na koncu sam pojavio u središtu zagrebačke policije u Heinzlovoj, zanijekao optužbe i nastavio sa svojim životom i poslovima.

Do sljedeće policijske tjeralice. Po onoj s početka priče je uhićen u Grčkoj te nakon toga izručen Hrvatskoj, gdje mu se s još nekoliko osoba, među kojima je bio i njegov sin Novica Petrač, sudilo zbog te otmice. Za to nedjelo je bio osuđen na šest godina zatvora, a njegov sin na tri i pol godine zatvora. Zajedno su se u problemima sa zakonom, s Nikolom Petračem, ponovo našli u studenom lani kada je uhićen Vili Beroš, u to vrijeme ministar zdravstva u Vladi Andreja Plenkovića. U trenutku kada je Beroš uhićen niti jedan od Petrača nije bio dostupan, no njegovi sinovi su se u međuvremenu sami javili u Remetinec da bi nakon nekog vremena bili pušteni da se u nastavku istrage brane sa slobode. Njihov otac sve to vrijeme bio je negdje u inozemstvu, a špekuliralo se da je u Turskoj, Grčkoj, Azerbejdžanu.... I najavljivalo se da će se i on predati, što je na koncu sada i učinio.

Kada Petrač jednog dana bude radio rekapitulaciju svog života, u njemu će biti materijala za jedan solidan film. Jer nakon svih ovih godina uistinu je teško reći tko je i što Hrvoje Petrač? Poduzetnik i vinar, osoba s dobrim vezama u državnom vrhu, čovjek blizak kriminalnom miljeu? Za svaku od tih tvrdnji ima podosta osnova, a njegova karijera, barem ona poslovna, počela je kada je nakon završene srednje škole počeo raditi kao poslovođa u skladištu ogrjeva Plamen u Oroslavlju. Nakon toga se zaposlio kao referent u Ferimportu, a 80-ih godina prošlog stoljeća imao je radionicu za preradu i konfekcioniranje lima. No početkom 90-ih njegova je radionica izgubila dobavljače, pa je otvorio trgovinu koja se bavila prodajom ugljena na veliko. Prije Domovinskog rata bio je šef predstavništva Volkswagena za bivšu Jugoslaviju, tih je godina pisao tekstove o poduzetništvu za Vjesnik, a bio je i jedan od onih koji su početkom 90-ih sudjelovali u zamijeni jugoslavenskih dinara u njemačke marke. Iz tog vremena vjerojatno datiraju njegove veze s političkim vrhom, koje su mu otvorile ulaz u svijet trgovaca oružjem, što u to vrijeme nije bilo nebitno. Iako nikada nije priznao da se bavi trgovinom oružjem, tvrtka njegove obitelji, koja je obuhvaćena istragom u aferi Mikroskopi, među ostalim je registrirana i za - prodaju oružja.

Petrač se početkom 90-ih godina počeo i bogatiti, iako je njegova sada bivša supruga u to vrijeme novinarima govorila da transport jugoslavenskih dinara i njegova pretvorba u njemačke marke, nije bio nikakav poseban posao. - Hrvoje je jedan od mnogih koji je radio taj posao, ni u čemu nije bio povlašten, taj je posao odobravala hrvatska država i nije bio nelegalan - kazala je svojevremeno Petračeva bivša supruga koja je tvrdila i da to nije bio razlog zašto je obitelj Petrač odjednom postala vrlo imućna.

Je li do te imućnosti došlo zbog zahvalnosti države ili zbog Petračevih sposobnosti teško je reći, no u to vrijeme Hrvoje Petrač je postao zastupnik Volva i Ducatija za Hrvatsku, postao je i uvoznik talijanske espresso kave Lavazza, osnovao je Petrač osiguranje, bavio se prodajom automobila preko tvrtke  Petrač leasing... Kasnije je osnovao i Kaptol grupu, u okviru koje je nekada bila i Kaptol banka, koju je osnovao Dejan Košutić, unuk prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Petrač je u toj banci imao 30 posto vlasništva, no kasnije je izašao iz nje. Dio Petrač osiguranja je prodao Izraelcima, a kasnije je tvrtki promijenio ime u Atlas osiguranje da bi je 2004. prodao Jadranskom osiguranju u vlasništvu Dubravka Grgića. Bio je i vlasnik kasina Vega u zagrebačkom hotelu Sheraton, no ostao je bez koncesije koju mu je oduzela vlada jer ga se 2004. optuživalo da je financirao bijeg Ante Gotovine, kojeg je tada tražio Haag. Zbog toga je bio stavljen i na popis osoba za koje su tada SAD i EU smatrali da moraju biti pod sankcijama. Kasnije je svoje poslove proširio i na ugostiteljstvo, pa je u središtu Zagreba imao restoran Cantinettu te kafić Downtown, koji je jedno vrijeme bio glavno okupljalište dečkiju s Knežije. Na Hršak - Bregu kod Krapinskih Toplica još i danas ima vinogradarsko-vinski posjed s 10 hektara vinograda te vinariju koja proizvodi Petrač vina.

Paradoksalno, ta vinarija je i razlog zašto se sada našao u pravnim problemima, jer je Ured europskog javnog tužitelja istraživao Tomislava Tolušića, još jednog bivšeg ministra Andreja Plenkovića, koji se prebacio na vinarski biznis te tako došao do Petrača i sinova te njihovih suspektnih poslova sa srbijanskim poduzetnikom Sašom Pozderom oko nabavke medicinske opreme.

Petrač je svojevremeno bio i jedan od glavnih aktera afere AGM ubog otkupa milijunskih potraživanja, što je svojevremeno istraživao DORH dok ga je vodio Radovan Ortynski. Ortynski je smatrao da je Petrač glavna osoba zagrebačkog organiziranog kriminala, no to nikada nije mogao dokazati. A onda je 2004. otet sin Vladimira Zagorca i od tada se Petrač sporadično nalazi u pravnim problemima. Suđenje za tu otmicu, "iskoristio" je i kako bi bivšeg prijatelja Zagorca doveo u probleme jer ga je optužio za krađu dragulja iz MORH - a vrijednih oko 40 milijuna kuna. Zagorec je u toj aferi osuđen na sedam godina zatvora, a u zatvoru je završio i Petrač.

Nije baš bio uzoran zatvorenik, kažnjavan je stegovno, a kako je imao i zdravstvenih problema ispostavilo se da je dosta često bio na prekidu kazne. Zbog toga se smatralo da mu je tadašnja uprava Kaznionice u Lepoglavi pogodovala, zbog čega su završili na optuženičkoj klupi, a cimer u ćeliji mu je jedno vrijeme bio i Dinko Šakić, zapovjednik ustaškog logora u Jasenovcu, koji je osuđen zbog tih zločina nakon što je 1998. iz Argentine izručen Hrvatskoj. Šakić je bio osuđen na 20 godina zatvora, kaznu je izdržavao u Lepoglavi gdje je i umro 2008., nakon čega mu je Petrač objavio osmrtnicu. Petrač je 2009. tražio pomilovanje zbog presude za otmicu, no Komisija za pomilovanje ga je odbila, a s odsluženja šestogodišnje kazne na uvjetni otpust je izašao 2011. U to vrijeme problematiziralo se što je uvjetni otpust često koristio da bi putovao u inozemstvo, po neki put čak i bez odobrenja suda. U javnosti se tada spominjalo da je blizak Stjepanu Mesiću, bivšem predsjedniku države, koji je to demantirao, a bio je prijatelj Ive Pukanića, novinara i vlasnika Nacionala, koji je likvidiran 2008.

 A onda su se prije 15-ak godina stvari oko Petrača smirile, i on je živio povučeno od javnosti, baveći se već s tim čime se bavi, sve do studenog 2019. kada ga je pred Esplanadom napao i teško ozlijedio Vjeko Sliško, sina Marka Sliška i nećak Vjeke Sliška. Iako Petrač nije bio zainteresiran za sudski progon mlađeg Sliška, do njega je ipak došlo i Sliško je na koncu 2021. uvjetno osuđen na šest mjeseci zatvora. Sljedeći put Petračevo ime u crnim kronikama pojavilo se u studenom lani zbog sumnje da je bio dio zločinačke organizacije koja je davala mito Viliju Berošu, kako bi bolnicama po znatno višim cijenama prodavali medicinsku opremu. Afera Mikroskopi bila je tektonska eksplozija na političkoj sceni zbog činjenice da je uhićen još jedan aktualni Plenkovićev ministar, ali iz zbog Petračeve prošlosti jer je oporba glasno vikala da je "mafija ušla u vrh vlasti".

Sam Petrač je iz inozemstva napise o njegovoj umiješanosti u aferu Mikroskopi nazvao suludom, kazavši da je i on za sve doznao iz novina. Bila priča suluda ili ne, činjenica je da je u toj aferi istragu protiv njega i njegovih sinova od EPPO-a preuzeo USKOK, da se ta istraga približava kraju, jer je Ivan Turudić, glavni državni odvjetnik, koji ga Petrača zbog otmice Zagorčeva sina svojevremeno i osudio na šest godina zatvora, najavio da će optužnica biti podignuta do kraja srpnja. A Petrač će sada po svemu sudeći biti na optuženičkoj klupi i pitanje je što će reći. Jer on je čovjek koji o mnogima u ovoj državi nesumnjivo jako mnogo zna i samo je pitanje ima li interesa da kaže sve što zna. Kao što je taj interes imao 2006. kada je izručen iz Grčke zbog optužbi za omicu, nakon čega je svojim svjedočenjem sa sobom u pravosudni ambis povukao i - Zagorca.