U vremenu kada mnoga mala mjesta nestaju iz kolektivnog pamćenja, a s njima i jezik, običaji i životne priče njihovih stanovnika, Jozo Jelinić desetljećima radi upravo suprotno – bilježi, prikuplja i čuva ono što bi bez zapisa moglo biti izgubljeno. Umirovljeni profesor, pisac, publicist i dugogodišnji kroničar Gornjih Močila u Bosanskoj Posavini za svoj je višedesetljetni rad nedavno primio nagradu za životno djelo Grada Slavonskog Broda "Zlatna čaplja".
Priznanje je stiglo kao potvrda bogatog profesionalnog i društvenog angažmana čovjeka koji je cijeli radni vijek proveo u obrazovanju, a slobodno vrijeme posvetio očuvanju identiteta rodnoga kraja. U Slavonskom Brodu stvorio je obitelj i izgradio život, no, kako sam kaže, nikada nije zaboravio mjesto iz kojega je potekao. – Što smo stariji, silnice zavičaja sve su više u našim mislima. Cijeli sam radni vijek proveo u školi, ali nikada nisam prestao razmišljati o svom kraju i ljudima iz njega – kaže Jelinić.
Njegov profesionalni put obilježilo je 35 godina rada u Industrijsko-obrtničkoj školi. Kao nastavnik strukovnih predmeta među prvima je prepoznao problem nedostatka literature za srednjoškolsko strukovno obrazovanje. U vrijeme kada za mnoga zanimanja nisu postojali odgovarajući udžbenici, nastavnici su učenicima gradivo morali diktirati. – Učenici su morali iz nečega učiti. Primijetio sam i da se u praksi koriste brojni stručni nazivi koji se razlikuju od onih u literaturi. To me potaknulo da počnem pripremati nastavne materijale. Tijekom radnog vijeka objavio sam četiri udžbenika, a jedan i nakon odlaska u mirovinu – prisjeća se.
Njegov doprinos obrazovanju prepoznat je i na nacionalnoj razini. Dobitnik je državne Nagrade "Ivan Filipović" za životno djelo, jednog od najviših priznanja u području odgoja i obrazovanja. Posebno zadovoljstvo donose mu susreti s nekadašnjim učenicima, danas uspješnim majstorima, poslovođama i voditeljima gradilišta diljem Europe. – Lijepo je kada vam bivši učenik kaže da ste bili strogi, ali pravedni. Još je ljepše kada čujete da je zahvaljujući znanju koje je stekao danas uspješan u svom poslu. To je najveća nagrada svakom nastavniku – ističe.
Iako je najveći dio života posvetio obrazovanju, posljednjih godina jednako je predan istraživanju i dokumentiranju prošlosti Bosanske Posavine. Sudjelovao je u izradi "Rječnika mjesnoga govora Gornjih Močila", koji je objavio Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, a koji je stručna javnost prepoznala kao vrijedan doprinos očuvanju jezične baštine. Uz to je napisao i povjesnicu svojega rodnog mjesta, nastojeći sačuvati sjećanje na prostor koji je tijekom ratnih stradanja ostao bez većine stanovništva. – Smatram da ono što nije zapisano i objavljeno kao da se nije ni dogodilo. Zato sam osjećao obvezu dokumentirati događaje, ljude i običaje koji su obilježili naš kraj – kaže.
Jelinić je i jedan od najaktivnijih suradnika Župe sv. Ante Padovanskog u Gornjim Močilima, koja je tijekom godina izrasla u važno duhovno, kulturno i društveno okupljalište Hrvata Bosanske Posavine. Velike zasluge za to, naglašava, pripadaju župniku Ivanu Tolju. – Na prvo mjesto uvijek stavljam župnika Tolja. Crkva je znak opstojnosti Hrvata katolika na tom području, a mi ostali nastojimo dokumentirati i sačuvati ono što se ondje događa – ističe.
Posljednjih godina objavio je i šest tematskih katoličkih kalendara posvećenih župi i zavičaju. Svaki od njih obrađuje posebnu temu, od mjesne povijesti do hodočašća, a zajednička im je namjera povezati ljude s obje strane Save. – Nastojao sam stvoriti poveznicu između župa i ljudi iz slavonske i bosanske Posavine. Granica postoji administrativno, ali zajednička povijest, kultura i vjera povezuju nas puno snažnije – kaže.
Iako je velik dio posla već obavljen, uvjeren je kako će buduće generacije imati još mnogo toga istražiti. Svako novo svjedočanstvo, fotografija ili zapis mogu dopuniti mozaik prošlosti. – Nikada ne možete reći da je posao potpuno završen. Uvijek se pojavi neki novi detalj ili nova priča. Zato vjerujem da će biti posla i za mlade istraživače. Zadovoljan sam što je moj rad prepoznat, ali još mi je važnije da ono što smo zapisali ostane budućim naraštajima – zaključuje Jozo Jelinić.