Prošlo je točno 36 godina od krvavog obračuna kineske Vlade sa studentima na trgu Tiananmen u Pekingu. U noći s 3. na 4. lipnja 1989. Vlada je poslala vojsku da nasilno uguši prodemokratske studentske demonstracije koje su trajale punih šest tjedana. Onim što se te noći dogodilo u Pekingu čitav je svijet bio šokiran, no u Kini je taj krvavi lipanjski događaj odmah prekrila tišina - izvještavanje je bilo zabranjeno, kao i objavljivanje fotografije koja je ovjekovječila čovjeka koji stoji ispred tenka na trgu Tiananmen.
Šutnja o masakru bila je neumoljiva i potrajala je godinama, točnije desetljećima, Vlada događaj u Tiananmen u konačnici nazvala “incidentom koji se dogodio 4. lipnja”, u kineskim se školama ne spominje, baš ništa o tome ne piše u školskim udžbenicima, a na trgu Tiananmen nema obilježja, niti spomenika u znak sjećanja na one koji su tog dana izgubili život, a bilo ih je, prema različitim procjenama, od nekoliko stotina, pa do čak nekoliko tisuća.
Studentskim demonstracijama prethodilo je desetljeće ekonomskih reformi i liberalizacije što je mnogima u Kini donijelo prosperitet, ali i inflaciju te korupciju među vladinim dužnosnicima. Sve je to potaknulo val nezadovoljstva koje je tog proljeća 1989. dosegnulo svoj vrhunac. Situacija je eskalirala sredinom travnja, nakon smrti Hu Yaobanga, bivšeg generalnog sekretara Komunističke partije Kine (KPK) i čovjeka koji je bio simbol reformi. Kineski studenti počeli su se spontano okupljati na središnjem pekinškom Trgu Tiananmen, a njima su se potom pridružili radnici i drugi građani.
Sve što su tražili bilo je sažeto u tzv. "Sedam zahtjeva"- tražili su demokratske promjene, slobodu govora i tiska te odlučnu borbu protiv korupcije, afirmaciju Huovih stavova, objavu prihoda državnih vođa, povećanje sredstava za obrazovanje i objektivno medijsko izvještavanje. Iz epicentra na pekinškom Trgu Tiananmen, gdje okupilo i do milijun ljudi, prosvjedi su se brzo proširili i na stotine drugih kineskih gradova, uključujući Šangaj, Nanjing i Chengdu.
Inicijalni odgovor kineskih vlasti bio je krajnje suzdržan te se najprije svodio samo na upozorenja, no iza zatvorenih vrata, unutar vodstva KPK vodila se tada vrlo žestoka rasprava. Umjerena struja, predvođena tadašnjim generalnim sekretarom Zhaom Ziyangom, zagovarala je dijalog i ustupke prosvjednicima. No, prevladala je ipak tvrda linija koju su predvodio premijer Li Peng i podržavao Deng Xiaoping. Strahujući od anarhije pripadnici te struje inzistirali su na nasilnom gušenju prosvjeda.
Unatoč Zhaovim simpatijama prema studentima i pokušajima da se napeta situacija riješi dijalogom, 20. svibnja u Pekingu je proglašeno izvanredno stanje, a oko grada su bile raspoređene stotine tisuća vojnika. No, prvi pokušaj vojske da uđe na Trg uspjeli su spriječiti građani koji su tada masovno izašli na ulice i blokirali vojnicima put. Prosvjednici su tako ostali okupljeni oko kipa Demokracije, koji su sami podigli na pekinškom trgu, a bio je inspiriran američkim Kipom slobode.
Krvava noć
U noći s 3. na 4. lipnja 1989. godine kineska vojska krenula je u konačni obračun s prosvjednicima. Tenkovi i trupe s teškim naoružanjem, brzo su napredovali prema Trgu Tiananmen, otvarajući vatru i gazeći sve pred sobom, pa tako i ljude koji su im pokušavali stati na put. Trg poznat i kao Trg nebeskog mira postao je poprište stravičnog masakra. Najžešći sukobi dogodili su se na prilazima trgu, a očevidci događaja kasnije su pričali kako su vojnici nasumično pucali na nenaoružane civile, uključujući i ljude u obližnjim, stambenim zgradama. Do jutra 4. lipnja, trg je, prema naređenju, bio 'očišćen' od prosvjednika, no sporadična se pucnjava čula još satima. Sljedećeg dana, 5. lipnja, svijet
je obišla fotografija neznanca koji je sam stao pred kolonu tenkova, te je postala svojevrstan simbol događaja na pekinškom trgu. Točan broj poginulih te noći nikada nije utvrđen - kineska vlada objavila je podatak o 241 žrtvi, uključujući i poginule vojnike, te oko 7000 ranjenih, no većina neovisnih izvora, uključujući Crveni križ i strane diplomate, procjenjuje da je ubijeno između nekoliko stotina i nekoliko tisuća ljudi. Organizacija 'Tiananmen Mothers', koju su osnovale majke ubijenih, do danas je identificirala 202 žrtve.
Nakon međunarodnih osuda i sankcija - 'kinesko čudo'
Nakon gušenja prosvjeda u Pekingu uslijedila je brutalna represija - uhićeno je na tisuće ljudi, mnogi su bili osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, a neki su čak i pogubljeni. Zhao Ziyang, koji je kao predstavnik umjerene struje KPK zagovarao dijalog i ustupke prosvjednicima, smijenjen je s položaja generalnog sekretara te partije i osuđen na doživotni, kućni pritvor. I dok je s jedne strane kineska vlada prosvjednike nazvala "kontrarevolucionarima", umanjujući razmjere vojne intervencije, uz opravdanje da je ona bila nužna za očuvanje stabilnosti, zapadni su mediji, s druge strane, događaj na Trgu prozvali "masakrom". Sjedinjene Države i tadašnja Ekonomska zajednica (današnja EU) Kini su uvele sankcije, uključujući i embargo na oružje. No, iako se Kina suočila s vrlo ozbiljnom međunarodnom osudom i izolacijom, ali i strogim ekonomskim sankcijama, obustavom zajmova Svjetske banke i Azijske razvojne banke te padom stranih ulaganja i turizma, sve je to samo na kratko, privremeno usporilo kineski gospodarski rast. Samo tri godine nakon događaja u Pekingu, Deng Xiaoping je svojom "južnom turnejom" ponovno pokrenuo val ekonomskih reformi i liberalizacije. Kinesko gospodarstvo ubrzo je povratilo snažan zamah, a svoju brojnu radnu snagu i rastuće tržište zemlja je vješto i uspješno iskoristila za privlačenje brojnih stranih ulaganja. "Kinesko čudo", smatraju mnogi analitičari, izgrađeno je upravo na temeljima represije iz 1989., kada je Partija, u zamjenu za političku poslušnost, ponudila ekonomski prosperitet.
Politika ‘brisanja’ kolektivnog sjećanja
Nakon početnog opravdavanja represije na Trgu Tiananmen kineske su vlasti s godinama mijenjale 'taktiku' te su kasnije čak i poricale da se veće krvoproliće uopće i dogodilo, a bilo je i tvrdnji da je "Trg Tiananmen mit". Čak i danas, više od tri i pol desetljeća nakon gušenja studentskih demonstracija u krvi, Komunistička partija Kine čini sve kako bi iz kolektivnog sjećanja izbrisala događaje iz lipnja 1989. Javna rasprava ili komemoracija povodom masakra na Tiananmenu u kontinentalnoj Kini strogo su zabranjene. Događaji iz 1989. ne spominju se u školskim udžbenicima, a informacije o njima sustavno se cenzuriraju na internetu s pomoću "Velikog kineskog vatrozida". Pretrage pojmova poput "4. lipnja" ili "Tiananmen" blokiraju se ili tek 'na kapaljku' daju strogo filtrirane rezultate. Ta politika 'brisanja sjećanja' očito je vrlo djelotvorna - mnogi mladi Kinezi, rođeni nakon 1989., gotovo da uopće ne znaju što se prije 36 godina dogodilo na pekinškom trgu Tiananmen, a jedno je istraživanje pokazalo da samo 15 od 100 kineskih studenata zna o čemu govori legendarna fotografija "Čovjeka s tenka".
I dok Komunistička partija Kine sustavno briše sjećanje na lipanjske događaje na Tiananmenu, sjećanja preživjelih, kao i članova obitelji žrtava, ne mogu se izbrisati. No, svi oni koji pokušavaju obilježiti godišnjicu krvoprolića ili tražiti odgovornost, izloženi su stalnom nadzoru, konstantnom uznemiravanju i pritvaranju, a mjere su postale još rigoroznije nakon uvođenja kontroverznog Zakona o nacionalnoj sigurnosti 2020. godine.
Ipak, članice udruge 'Tiananmen Mothers' ne odustaju - svake godine, uoči obljetnice, upućuju pismo kineskom vodstvu, tražeći istinu te pozivajući na odgovornost, no nikakvog odgovora sve do danas nema, što ukazuje na to da je i nakon punih 36 godina, po pitanju masakra na Tiananmenu, službeni stav Kine ostao nepromijenjen.
Kini se ne može vjerovati ne pridržavaju se dogovora ni međunarodni sudova zadužuju države građevinskim ugovorima primjer crna Gora .kinesko gospodarstvo guši gospodarstvo svijeta a cijela njihova ekonomija je danas super kopija a ne inovacija.