Kina već gotovo pola stoljeća provodi jedan od najvećih projekata pošumljavanja u povijesti. U sklopu projekta poznatog kao "Veliki zeleni zid" posađeno je oko 66 milijardi stabala duž pustinja Gobi i Taklamakan kako bi se usporilo njihovo širenje. Projekt je dao rezultate, no novo istraživanje pokazalo je i neočekivanu pojavu.
Kako piše Futurism, pozivajući se na istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Geophysical Research Letters, stabla posađena u sklopu projekta rastu brže od stabala u prirodnim šumama. Znanstvenici pretpostavljaju da bi jedan od razloga mogao biti to što bolje reagiraju na sve veće koncentracije ugljikova dioksida (CO₂) u atmosferi. Ipak, istraživači ističu da još nije jasno zašto se umjetno zasađene šume ponašaju drukčije od prirodnih. Voditelj istraživanja, krajobrazni ekolog Yuhang Luo sa Sveučilišta u Pekingu u Shenzhenu, rekao je za Live Science da upravo ta razlika otvara pitanja o tome koliko su takve šume učinkovite u dugoročnom uklanjanju ugljikova dioksida iz atmosfere.
Projekt "Velikog zelenog zida" pokrenut je 1978. godine, a njegov završetak planiran je za 2050. Prvotni cilj nije bio borba protiv klimatskih promjena, već zaustavljanje dezertifikacije kineskih travnjaka koje pustinja Gobi svake godine proguta na više od tisuću četvornih kilometara. Početak nije bio jednostavan. Kako navodi Futurism, neka od stabala odabrana zbog brzog rasta pokazala su se neprikladnima za lokalne uvjete te su ugibala. Unatoč tome, kineski znanstvenici nastavili su razvijati projekt i postupno prilagođavali odabir vrsta.
Prema podacima koje prenosi časopis Nature, šumski pokrov na područjima obuhvaćenima projektom povećao se s pet posto 1978. godine na 14 posto 2023. godine. Time su smanjene pješčane oluje, a poboljšana je i kvaliteta zraka u gradovima niz vjetar, uključujući Peking.
Kako bi procijenili klimatski učinak projekta, Luo i njegovi kolege analizirali su satelitske podatke o gustoći krošnji, odnosno tzv. indeksu lisne površine, te ih usporedili s prirodnim šumama u Kini. Rezultati su pokazali da se lisna površina u zasađenim šumama povećava čak 66 posto brže nego u prirodnim šumama. Dio tog ubrzanog rasta objašnjava se činjenicom da su posađena stabla uglavnom mlađa, a mlada stabla prirodno rastu brže. Osim toga, umjetno zasađene šume redovito održavaju ljudi. No, čak i kada su znanstvenici usporedili šume slične starosti i u sličnim uvjetima, posađene šume rasle su oko 4,6 posto brže.
Najveća razlika uočena je kada su stabla bila stara između 30 i 40 godina, nakon čega se prednost postupno smanjuje. Prirodne šume, s druge strane, rastu sporije, ali stabilnije, zbog čega dugoročno bolje pohranjuju ugljik. "Posađene šume mogu biti vrlo učinkovit kratkoročni alat za apsorpciju ugljika, ali ta je prednost privremena. Za dugoročno skladištenje ugljika i otpornost ekosustava prirodne šume ostaju nezamjenjive", zaključio je Luo za Live Science.
Za razliku od ovih zeleno-šarenih urlača po Europi koji samo troše proračunski novac, ovo u Kini ima i smisla i pokazuje rezultate. Samo još jedan pokazatelj koliko je aktivizam štetan kada se stavi ispred znanosti i razuma.