Nije slučajno što je Hrvatska u 10-ak godina izgubila više od 61 tisuću učenika (12%) dok su otoci s 10.483 učenika izgubili tek 1,2% učenika? Otočani znaju što za njih znači gubitak djece i zatvaranje škola jer, kako nam je rekao ravnatelj OŠ Zadarski otoci; "Ako se ugasi škola i otok je mrtav." Svoje škole drže otvorenima jer ako im odu i posljednja djeca, svjesni su da mogu ugasiti svjetlo na otoku. Osobito na malim otocima djeca nisu samo djeca svojih roditelja nego su djeca otoka o kojima brinu i učitelji i stariji stanovnici.
Kad ste čuli ravnatelja neke škole u Zagrebu, Splitu ili Rijeci da, poput ravnatelja škole u Trpnju, kaže kako je roditeljima važna zdravstvena skrb, sretan što s djecom u skoro vrijeme više neće putovati do dubrovačke bolnice 1,45 sati, već 45 minuta? Umirovljeni zagrebački nastavnik Anđelko koji je nekoć predavao geografiju u današnjoj Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga u koju i danas navrati, kako je rekao za mirovina.hr, uvijek kaže mladim kolegama "Zapamtite, niste Bog i batina u razredu, učenik je prvi." A je li dobrobit djece na prvom mjestu i onim prosvjetarima i "istraživačima" koji se javno žale na djecu i osobito na roditelje, potencirajući konflikte umjesto suradnje? Po čemu se takvi, a nadajmo se da su manjina, razlikuju od političara koji potenciraju podjele "mi i oni"? Zar misle da se autoritet i poštovanje neke profesije, kao i poštivanje transparentnih pravila koja štite sve u zajednici, stječe silom?
Zajednice profitiraju od javnih djelatnika i dužnosnika koji se brinu za javno dobro onoliko koliko gube od onih kojima malo ili ništa znači natpis na Kneževu dvoru u Dubrovniku. Kad ste zadnji put čuli gradonačelnika velikog grada da javno iskazuje brigu zbog pada broja rođenih ili učenika? Kladili bismo se da ni ne znaju koliko manje djece imaju u svom gradu. Baš zato škole na malim otocima i opustošenim krajevima zemlje čiji su stanovnici snažno povezani solidarnošću i borbom da opstanu treba držati otvorenima, makar imali jednog, dva ili pet učenika. Minimalnim gubitkom učenika od 2013. otoci su pokazali brigu za svoje zajednice. Oni znaju da će bez djece njihovi otoci i općine nestati i da bez njih nema razvoja ni budućnosti. I u pravu su kada kažu da njihove učitelje i zdravstveno osoblje treba više platiti jer ni jedna obitelj neće doći na otok ili u mjesto bez škole i liječnika. Očuvanje škola na otocima i u malim mjestima nije spašavanje periferije, nego budućnosti zemlje, jer periferija nije na otocima, nego se skriva u nekim glavama u gradovima.