Istraživanje otkrilo: Hrvati pokazuju veliku socijalnu distancu prema stranim radnicima iz Azije i Afrike

Ako je petina građana potpuno nezadovoljna prisutnošću stranih radnika u Hrvatskoj i njih još 42% djelomično, prema istraživanju Instituta za istraživanje migracija, možemo li veliku većinu građana proglasiti ksenofobima? Ili treba pitati u čemu su sve poslodavci i politika griješili otkako su 2021. ukinute kvote na uvoz radnika, što je utjecalo na nezadovoljstvo građana? U Strategiji demografske revitalizacije RH do 2033. isticalo se da više rundi Europskog društvenog istraživanja pokazuje da većina građana ima umjerene stavove o imigrantima i imigraciji, o doseljavanju ljudi drukčije rase ili etničkog podrijetla. No ta su istraživanja rađena prije 2021., kada Hrvatska nije ni imala veći broj radnika iz Azije i Afrike, a vladajući su previdjeli da se stavovi građana mijenjaju i da neće biti isti ako uvezemo nekoliko desetaka tisuća stranih radnika ili njih 100-200 tisuća u kratkom roku.

Slabije kvalificirani muškarci

Pitanje je i bi li građani bili manje kritični prema uvozu radnika da se paralelno događa značajniji povratak iseljenika, da je zaustavljeno iseljavanje mladih, da nam dolaze i obrazovaniji i više žena, a ne pretežno slabije kvalificirani muški imigranti, što nije krivnja ljudi koji su došli raditi jer su nekome bili potrebni. Voditelj istraživanja, sociolog dr. sc. Ivan Balabanić komentira:

– Lani smo imali više od 200 tisuća izdanih radnih dozvola, a u nekim sektorima, poput dostave ili taksi-prijevoza, možda nije bila tolika potreba za uvozom radnika. Nisu to sektori od krucijalne važnosti za gospodarstvo, a u njima su strani radnici najvidljiviji građanima, koji temeljem toga stječu dojam da imamo previše stranih radnika iz Nepala, Indije. S druge strane, uvoz radnika u građevini ili ugostiteljstvu bio je nužda. U javnosti treba argumentirano govoriti zašto se uvoze radnici i koliko nam ih treba, u kojim sve sektorima, kolika im je plaća, koliko košta uvoz i integracija te što će biti s našim mirovinskim sustavom za deset godina i koliko nam fali domaćih radnika u određenim sektorima da ljudi znaju realno stanje stvari. Sigurno je i da građani s našom situacijom poistovjećuju neuspješne integracijske politike u drugim državama EU poput Njemačke, Francuske, Švedske, te nerede i prosvjede u tim zemljama. Kod stvaranja antiimigrantskog raspoloženja danas je svejedno je li se neko ubojstvo ili silovanje dogodilo u Londonu ili u Hrvatskoj. Sve što se događa vani građani percipiraju kao da se događa kod nas premda mi nemamo takve slučajeve, niti je riječ o istoj populaciji – govori Balabanić. No percepcija događaja iz EU danas se prenosi preko društvenih mreža i kod nas, a usto manjina populista, dodaje, širi i antiimigrantsku histeriju.

Demografi su davno upozoravali na posljedice demografskih problema i manjka radnika, ali i da uvoz radnika u kratkom roku ne smije biti masovan jer to otežava integraciju tih ljudi, koja je dvosmjeran proces jer ih domaće stanovništvo treba prihvatiti, a imigranti trebaju prihvatiti norme i kulturu zemlje u koju su došli. Istraživanje IMIN-a upućuje na to da hrvatski građani pokazuju veliku socijalnu distancu prema stranim radnicima iz Azije i Afrike jer gotovo nitko od ispitanika ne želi da im strani radnik postane član obitelji, a jako mali postotak ih želi za prijatelje, susjede i kolege na poslu. Balabaniću to sugerira da građani strane radnike doživljavaju kao privremenu radnu snagu, a ne kao moguće sugrađane. Usto na takve stavove utječu i drugi razlozi.

– Da se radi o liječniku iz Nepala, vjerojatno netko ne bi imao ništa protiv da mu se sin ili kćer vjenča s doktorom iz Nepala, Indije ili Filipina. Ali ako se radi o vozačima Wolta, osim što je riječ o ljudima druge kulture i rase, ti su ljudi i nižeg ekonomskog statusa i obrazovanja. Kao takvi su na margini društva i suprotni prosjeku hrvatskih građana koji s njima ne žele imati osobne odnose. Sličan odnos vlada i prema Romima. Ista je situacija i u Velikoj Britaniji te u drugim članicama EU, u kojima strani radnici pretežno rade u građevini, čistoći, ugostiteljstvu, i to manje plaćene poslove za koje domaće stanovništvo nema interesa. Građani ih percipiraju kao manje obrazovane i teže ih prihvaćaju – govori Balabanić.

Napomenimo da je i u Njemačkoj, koja je dugo useljenička zemlja, u prosjeku malo brakova stranaca i Nijemaca. I među pripadnicima istog naroda brakovi se većinski sklapaju između ljudi istog ili sličnog stupnja obrazovanja, iste društvene klase. U Njemačkoj je od oko 193 tisuće hrvatskih državljana koji žive u braku samo njih 8% u braku s Nijemcima. Dok ekonomski jake države EU poput Njemačke ili Austrije uvoze velik broj radnika iz drugih EU država, nije realno, kaže Balabanić, da to može i Hrvatska jer više nismo konkurentni ni za radnike iz BiH, Srbije, Makedonije... koji, također, idu u bogatije zemlje.

Trebat ćemo još stranih radnika

– Svjetska banka predviđa da ćemo do 2033. trebati oko 350 tisuća stranih radnika. Važno je da o tome otvoreno i argumentirano govore premijer, predsjednik Sabora ili ministar koji ima utjecaj na javno mnijenje i da jasno navode zbog čega nam strani radnici trebaju, koliko ih trebamo i otkud te treba li vratiti kvote. To ne smije biti tabu-tema, nego o njoj treba govoriti tako da građani stavove donose temeljem točnih i provjerenih informacija. Šutnja i neiznošenje točnih podataka dovodi do veće netolerancije prema stranim radnicima, a i otvara se prostor populistima da negativno utječu na stavove građana. Demografska politika treba se temeljiti na četiri stupa: na povećanju nataliteta u Hrvatskoj, zaustavljanju iseljavanja, povratku barem dijela iseljenika i uvozu radnika u mjeri u kojoj su potrebni – govori Balabanić.

Treba voditi računa i da se na dulji rok kod stranih radnika mogu stvoriti frustracije ako vide da zbog radnih uvjeta i niskih plaća ne mogu ovdje živjeti s obiteljima. Tada, dodaje, postoji opasnost od getoizacije i stvaranja supkultura, u kojima može nastati i određeni radikalizam. S druge strane, zbog nižih plaća i lošijih radnih uvjeta možemo, kaže, izgubiti kvalitetne strane radnike, koji će otići u bogatije zemlje EU.