'Golim rukama bih kopala da dođem do posmrtnih ostataka svog sina, imao je samo 21 godinu kada je nestao'

Poslije tri mjeseca razaranja grada i krvavih borbi 18. studenoga 1991. godine slomljena je obrana Vukovara. Kada su tih dana polagali oružje i predavali se, za mnoge civile i branitelje iz Vukovara slijedili su još teži dani. Stotine ih je završilo po raznim logorima, mnogo je i onih koji su toga 18. studenoga, i u nekoliko idućih dana, ubijeni i za čiju se sudbinu ne zna ni danas.

Paralelni život

Jedna je od takvih sudbina i ona Tomislava Šestana iz Vukovara, koji je te 1991. godine imao samo 21 godinu. Od tada do danas, gotovo pune 34 godine, njegova majka Marija pokušava doznati gdje je i kako ubijen, i ono što je još važnije, gdje je pokopan. – Ne mogu ni zamisliti svog sina s 34 godine. Imao je samo 21 godinu kada je nestao i od kada mu se gubi svaki trag. Da se rodio tog dana kada je nestao, danas bi imao 34 godine, završio bi školu, imao obitelj, radio… A danas bi on imao 55 godina i možda već svoju unučad – kaže Marija Šestan, članica Udruge Vukovarske majke, čiji su članovi polaganjem vijenaca jučer obilježili Međunarodni dan nestalih osoba i Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu.

Marija Šestan kaže da se i dalje nada da će naći posmrtne ostatke svog sina iako je prošlo jako puno vremena te iako mnogi, kao i ona, još nisu saznali sudbinu svojih najmilijih. – Jako je teško živjeti tako. Mi zapravo živimo nekakav paralelni život. Živimo u 2025. godini, ali su nam misli stalno u 1991. godini. Sa svakom informacijom o nekoj novoj grobnici ponadamo se da ćemo pronaći svoje nestale, a onda, kada doznamo da njihova imena nisu među pronađenima, budemo tužni. U isto smo vrijeme i sretni jer je jedna obitelj pronašla svoje najmilije – kaže Šestan.

Dodaje i kako su zadovoljni radom Ministarstva branitelja u potrazi za nestalima te da su svi ti napori doveli do toga da je u posljednjih nekoliko godina pronađen veliki broj posmrtnih ostataka nestalih osoba. Jedna od takvih grobnica je i Petrovačka dola, kod Vukovara, gdje su do sada pronađeni posmrtni ostaci više od 30 osoba. Ali ni tamo, kako kaže M. Šestan, sigurno nisu svi oni koji su nestali. – Puno je još grobnica u Vukovaru i okolici za koje se ne zna. Nama samo preostaje da idemo na obilježavanja i sjećanja na naše najmilije – kaže Šestan.

Nada uvijek postoji, kaže Marija, ali da je jako teško živjeti i čekati tako dugo, a ništa ne znati o sudbini svoje djece. Iako su bili punoljetni, dodaje, ipak su bili samo djeca. – Samo želimo pronaći svoje najmilije i pokopati ih kako treba, da imamo kamo otići, zapaliti svijeću, položiti cvijeće, isplakati se… Stoga i sad molim sve one koji znaju nešto više o tomu gdje su ubijeni i pokopani da nam to kažu. Može i anonimno, ali samo neka kažu. Nama je i ona najmanja informacija jako važna i dragocjena – napominje Šestan. I ona misli da su brojni odgovori koji bi razriješili sumnju kako su ubijeni njihovi najmiliji i gdje su pokopani u Beogradu i tamošnjim arhivima JNA. Smatra da je svijet trebao jače pritisnuti Beograd pa i sankcijama ih natjerati da otvore arhive. Smatra kako i u Vukovaru i okolici ima onih koji znaju nešto više, ali o tome šute već godinama.

– Sigurno je da neki znaju, ali ne žele reći. Tko će i priznati da je ratni zločinac? Međutim, mogu to anonimno reći i olakšati si savjest. Ne znam kako mogu leći spavati dok su im pred očima oni koje su mučili i ubili. Kada bih kojim slučajem saznala gdje je zakopan, golim bih rukama kopala da dođem do posmrtnih ostataka svog sina. Na žalost, 34 godine svi šute o tome, a ja živim s nadom da ću, dok sam još živa, pronaći svog sina i pokopati ga onako kako svaka osoba i zaslužuje – kaže Šestan.

Inače, Tomislav je kao 21-godišnjak bio pripadnik Turbo voda. Marija zna da je poslije sloma obrane došao do Borovo commercea, gdje je bilo sklonište i pričuvna bolnica. Tada je i posljednji put vidjela svog sina. Odatle je došao do Trpinjske ceste i od tada mu se gubi svaki trag. Navodno je izdvojen iz kolone ljudi, u kojoj su bili ne samo branitelji nego i žene i djeca, te je dobio naredbu da jednu ranjenu ženu unese u autobus. Marija Šestan kaže da je njezin sin u Borovu jednoj ranjenoj ženi dao sat, a ona ga je nakon mnogo godina vratila u policiju te ispričala kako ju je Šestan ranjenu nosio. Potom ju je morao iz autobusa iznijeti u Borovu Selu. A onda su po njega, kako kaže Marija, došle uniformirane osobe i odvele ga. Od tada mu se gubi svaki trag.

332 nestalih

Uime Grada Vukovara vijenac je podno spomen-obilježje nestalim osobama u Domovinskom ratu u Vukovaru položio i zamjenik gradonačelnika Vukovara Filip Sušac, koji je rekao kako su na popisu nestalih danas imena 332 osobe iz Vukovara. – To su 332 obitelji koje ne znaju za sudbinu svojih najmilijih. Zbog toga je ovaj datum duboko urezan u u sam Grad Vukovar i njegovu povijest. Pred svima nama je, Gradom Vukovarom, Vukovarsko-srijemskom županijom i samom državom, da učinimo sve da bismo razriješili sudbinu nestalih. To je dužnost svih nas i u tome moramo ustrajati. Posljednjih godina bilježe se veliki pomaci u potrazi za nestalima pa tako imamo i primjer Petrovačke dole u Vukovaru, gdje su do sada pronađeni posmrtni ostaci više od 30 osoba. U više slučajeva su to bile sekundarne pa i tercijarne grobnice. Tamo će se sve prekopati i pregledati jer se sumnja da ta lokacija, koja je inače deponij smeća, krije još tijela – kazao je Sušac.