Ovogodišnje hrvatsko predsjedanje inicijativom Tri mora pokazalo je koliko se sama ta inicijativa promijenila u deset godina postojanja. Nekada prvenstveno infrastrukturni projekt, danas se sve više promatra kao platforma koja povezuje energetsku sigurnost, prometne koridore, digitalnu infrastrukturu, umjetnu inteligenciju i europsku konkurentnost. U svijetu u kojem su infrastruktura i opskrbni lanci postali pitanje geopolitike, mijenja se i položaj Hrvatske.
O tome što danas znači strateška povezivost, zašto Europa ponovno razmišlja geografski i kakvu ulogu u novoj geopolitičkoj karti imaju Hrvatska i inicijativa Tri mora razgovarali smo s posebnom izaslanicom Vlade Republike Hrvatske za stratešku povezivost i nacionalnom koordinatoricom inicijative Tri mora, veleposlanicom Romanom Vlahutin. Vlahutin je dosad jedina hrvatska diplomatkinja koja je obnašala dužnost veleposlanice EU, s mandatom u Albaniji. U Europskoj službi za vanjsko djelovanje (EEAS) bila je posebna izaslanica EU za povezivost, gdje je sudjelovala u oblikovanju strategije Global Gateway te vodila pregovore o partnerstvima EU s Japanom i Indijom.
"Strateška povezivost" posljednjih je godina postala jedna od ključnih riječi europske geopolitike, a istodobno pojam koji malo tko doista objašnjava. Kad danas govorimo o povezivosti, govorimo li još o cestama, lukama i plinovodima ili zapravo o novom obliku političke moći? I gdje je na toj novoj geopolitičkoj karti Hrvatska?
Točno, i mislim da je neophodno već na samom početku pojasniti o čemu zapravo razgovaramo, jer pojam strateške povezivosti (connectivity) zvuči apstraktno ili kao neki pomodni termin. Strateška povezivost je sustav ključnih infrastrukturnih pravaca koji imaju svoju sigurnosnu i gospodarsku dimenziju. Vrlo jednostavno – ako imate vlastite ili dodatno diversificirane izvore energije, nitko vam ne može uvjetovati ili onemogućiti opskrbu jer uvijek imate alternativu i mogućnost izbora. Isto tako, ako ste dio važnog transportnog pravca, niste samo teritorij preko kojeg nešto prolazi, nego postajete dio opskrbnog lanca i dobivate dodatne mogućnosti za razvoj niza gospodarskih djelatnosti. Pametna strateška povezivost znači da ne ovisite ni o kome i da s prijateljima, saveznicima i partnerima stvarate sustave koji mogu izdržati stres djelomičnog prekida opskrbe i raznih oblika moguće zloupotrebe, kao i korištenje nekog opskrbnog lanca za stvaranje političkog pritiska. Europska ovisnost o plinu prije agresije Rusije na Ukrajinu i kriza u Hormuzu najbolja su ilustracija poluge pritiska. Ali kriza u Hormuzu mogla se dogoditi jednom i nikad više – sve zemlje koje su pretrpjele ili trpe štetu zbog toga već sada ubrzano rade na stvaranju alternativnih koridora kako bi postale znatno manje ili posve neovisne o tom pravcu.
Zbog toga strateška povezivost predstavlja ogromnu političku moć – ako možete kontrolirati pravce dostave, to vam daje mogućnost izbora, ali i pozicioniranje u odnosu na druge. U svom temelju strateška povezivost je pitanje slobode. Izuzetan razvoj digitalne tehnologije u cijeli je taj sustav međuovisne infrastrukture ugradio i temeljno pitanje nacionalne sigurnosti. Tako da kad danas govorimo o infrastrukturi, ne govorimo o stvarima, kao što ste u pitanju rekli, cestama, lukama i plinovodima – govorimo o sustavu političkih vrijednosti i političke moći.
Nekada su velike sile gradile utjecaj kroz vojne baze, danas ga sve češće grade kroz luke, podatkovne centre, energetske mreže i standarde. Je li upravo zato strateška povezivost postala jedno od ključnih pitanja 21. stoljeća?
Mogućnost utjecaja, tj. sposobnost stvaranja vlastitog strateškog okruženja, najvažnija je zadaća vanjske i sigurnosne politike. To možete raditi na niz načina, a Europska unija dugo je vjerovala da je njezina najveća moć upravo to što je bila globalna regulatorna sila, pa je u kombinaciji s trgovinskom i gospodarskom moći Unije tu regulativu mogla širiti i na područja izvan svoje jurisdikcije. Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata živjelo se u uvjerenju da novi veliki rat jednostavno više nije moguć, jer će monetarni interesi, globalizacija i snažna gospodarska međuovisnost u korijenu sasjeći sve one koji budu sanjali ili mahnitali o pokoravanju drugih zemalja, bilo vojno, ideološki ili interesno. Vjera u moć profita, pa onda i racionalnog ponašanja koje ga omogućuje, nadvladala je stoljeća iskustva. Postojalo je i nerazumijevanje stvarnih potreba zemalja u razvoju, i Zapad je u 21. stoljeće ušao s glavom još duboko zabijenom u logiku druge polovice 20. stoljeća.
Danas realno svoje strateško okruženje možete kinetički oblikovati na dva načina: vojnom silom ili sustavom strateški povezane infrastrukture koja vam daje prednosti projekcije i prisustva, ali i mogućnost zaštite od prekida tokova roba i energije. Infrastruktura, posebno digitalna, postala je dio nacionalne sigurnosti u najužem smislu te riječi. Novac, tržište, gospodarstva ne vladaju, već ovise o ova dva načina i nema tog trenutačnog gospodarskog interesa koji ima prednost nad vojnim, političkim ili ideološkim ciljem. Sigurnost je temelj po kojem se donose odluke, pritom naravno različita društva svoju sigurnost različito definiraju. U Europi je zaštita sustava demokratskih vrijednosti jedan od temelja sigurnosti. U nekim drugim zajednicama to nije tako.
Posljednjih godina sve se češće govori o geoekonomiji – korištenju trgovine, infrastrukture, energije i tehnologije kao instrumenata vanjske politike. Je li upravo to okvir u kojem danas treba promatrati i inicijativu Tri mora?
Mislim da su to zapravo sadržajno identični pojmovi – opet govorimo o stvaranju povezanog sustava u kojem trgovina, infrastruktura, energetika i tehnologija nisu zasebne djelatnosti koje se razvijaju paralelno i imaju profit kao, ako ne jedini, onda najvažniji cilj, nego su dio cjeline kojoj mogućnost izbora daje moć. I obrnuto, manjak izbora i ovisnost o drugima stvara slabost.
Je li najveća promjena posljednjih deset godina to što je Europa ponovno počela razmišljati geografski? Nekad se vjerovalo da će globalizacija izbrisati važnost prostora, a danas se ponovno govori o lukama, koridorima, uskim grlima, podmorskim kabelima, energetskim mrežama i rutama. Je li geografija pobijedila globalizaciju ili ju je zapravo redefinirala? Što to znači za Hrvatsku?
Nije samo Europa iznova otkrila geografiju, štoviše, zapravo je kasnila u razumijevanju promjena koje su započele velikim kineskim projektom Pojas i put. Tko kontrolira infrastrukturu, zapravo kontrolira, odnosno uvjetuje dostupnost i način oblikovanja lanaca vrijednosti. Ta vam kontrola daje moć da drugima, ako vam to iz bilo kojih razloga koristi, onemogućite pristup energentima i rijetkim metalima, otežate transport i usporite gospodarski razvoj. Posve je jasno da će onaj tko bude kontrolirao razvoj digitalne tehnologije zapravo kontrolirati ekonomiju budućnosti. Tehnologija, posebno umjetna inteligencija, ne može se razvijati bez ogromnih količina električne energije. Tako da svjedočimo velikom preslagivanju u kojem koridori, mreže i rute postaju i instrument moći i preduvjet sigurnosti. Za Hrvatsku to donosi velike, ozbiljne mogućnosti jer smo smješteni na spoju ključnih pravaca iz Europe prema Aziji i Africi.
Hrvatska se nije pomaknula ni milimetar na karti i u fizičkoj stvarnosti, ali čini se da joj je geopolitička vrijednost danas veća nego prije deset godina. Što se promijenilo?
Upravo tako – naš se položaj na zemljopisnoj karti revalorizira jer je Jadran, tj. posebno naša istočna obala Jadrana, najbliža dodirna točka između istočnog Mediterana – dakle i puteva prema Indijskom oceanu, pa i Pacifiku, ali i Afrike – i ulaza u srednju Europu, odnosno u industrijsko srce Europe. Ta geografska činjenica dobiva dodatnu stratešku važnost, posebno zbog diversifikacije digitalne i energetske infrastrukture, i činjenice da je Jadran jedino posve sigurno NATO more koje, za razliku od drugih europskih mora, nije izloženo rizicima. Moj je dojam da te činjenice još uvijek nisu do kraja jasne, i kad gledate karte postojeće europske infrastrukture i tranzitnih pravaca, ovaj dio Europe je neracionalno prazan. Hrvatska je pametnom odlukom o izgradnji LNG-a na Krku osigurala sebi ulogu ključnog energetskog čvorišta za nekoliko zemalja srednje Europe – od deset luka na našoj strani Jadrana, šest ih je u Hrvatskoj, imamo trinaest komercijalnih zračnih luka, plovne rijeke. U nekim normalnim, čak ne ni idealnim uvjetima, od hrvatskih luka do velikih središta u Europi trebalo bi se moći stići za pola dana. Nažalost, Hrvatskoj, kao i velikom dijelu tzv. novih članica EU, nedostaje moderna željeznička infrastruktura koja bi Hrvatsku učinila i uistinu ključnim prometnim i logističkim središtem.
Inicijativa Tri mora danas je jedan od rijetkih europskih prostora u kojem se interesi Europske unije i Sjedinjenih Država u velikoj mjeri podudaraju. Koliko je to za Hrvatsku strateška prednost, a koliko odgovornost?
Svaka strateška prednost ujedno je i odgovornost, to je prirodno. Bitno je da Sjedinjene Američke Države i Europska unija rade zajedno na svim temama od zajedničkog interesa, a zemlje inicijative Tri mora čine 13 država članica Europske unije, vrlo jaku skupinu unutar Vijeća koja može dodatno pridonijeti jačanju te suradnje. Hrvatska je, uz Poljsku, zemlja začetnica Inicijative, i naša je procjena da smo ovim predsjedanjem, a posebno Summitom i Poslovnim forumom u Dubrovniku, pokazali da Hrvatska ima ono što se zove "convening power", tj. sposobnost da postane mjesto sastanaka, razgovora i dogovora važnih partnera. Sama je Inicijativa počela kao predsjednička inicijativa, ali u Hrvatskoj je za njezino vođenje zadužena Vlada, i mislim da se to pokazalo kao puno učinkovitiji model, jer je za sve odluke vezane uz izgradnju strateške infrastrukture i pregovore oko financijskih instrumenata – od sredstava EU do privatnog kapitala – objektivno odgovorna Vlada i resorna ministarstva. Glavninu organizacije predsjedanja, na temelju odluke Vlade, odradilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ali bez suradnje s resorima, a posebno ministarstvima prometa i infrastrukture, energetike i gospodarstva, financija, pravosuđa i digitalne transformacije, europskih fondova te obrane – ništa ne bi bilo izvedivo. Imali smo potpunu podršku premijera i ministra vanjskih i europskih poslova, i kolegice i kolege iz ministarstva odradili su ogroman posao, uključujući, naravno, i našu diplomatsko-konzularnu mrežu. U ovakvim poslovima ljudi iz pozadine – tajništvo, računovodstvo, protokol, policija – podrazumijevaju se, ali bitno je znati i razumjeti koliku količinu truda, radnih sati i ostajanja na poslu vikendima i izvan radnog vremena treba uložiti da bi se ta strateška prednost i odgovornost, o kojoj ste pitali, i realizirala. Što se same inicijative tiče, ušli smo u novo desetljeće, i Summit u Dubrovniku iz travnja označio je početak novog ciklusa, pod znatno izmijenjenim okolnostima i u bitno kompleksnijem geopolitičkom okruženju. To ja doživljavam prije svega kao znak početka ciklusa novih mogućnosti.
Ako je prije deset godina, kada je pokrenuta Inicijativa Tri mora, najveći izazov bio povezati Baltik, Jadran i Crno more, što danas Hrvatska zapravo povezuje u europskom geopolitičkom prostoru? Europsku uniju i njezino susjedstvo, europske i američke interese ili sigurnost i gospodarstvo?
Godine 2014. Atlantic Council napravio je analizu koja je pokazala da manjak povezanosti i infrastrukture na pravcu sjever – jug, po istočnoj granici Europske unije, nije samo gospodarski nego i sigurnosni problem, i to ne samo za zemlje na toj vertikali nego za cijelu EU. Nedostatak infrastrukture posljedica je, naravno, povijesti nakon Drugog svjetskog rata i podjele Europe, no taj se nedostatak nekako sporo nadoknađuje. Agresija Rusije na Ukrajinu promijenila je globalne tokove kretanja roba i energenata, a Sjeverni koridor koji je spajao Europu s Azijom potpuno je neutraliziran. Središte Europe pomaknulo se prema našem dijelu kontinenta, a globalni koridori spustili su se južnije – na Srednji koridor preko Crnog i Kaspijskog mora, i posebno na Mediteran, tj. na južne koridore. Time je i sama inicijativa Tri mora postala još važnija jer se u njezinu prostoru stvara spoj puteva iz Europe prema srednjoj, zapadnoj, južnoj i jugoistočnoj Aziji i dalje prema istoku.
Hrvatska se danas sve češće opisuje kao energetsko, prometno i logističko čvorište. Gdje je granica između države kroz koju nešto prolazi i države koja zahvaljujući tome stječe politički i gospodarski utjecaj?
Pa čim ste čvorište, niste samo tranzit – Hrvatska je već energetski nezaobilazna, a ima realan, logičan potencijal biti i nezaobilazno prometno i logističko čvorište. To sa sobom automatski donosi i razvoj niza gospodarskih mogućnosti. Mi sebe uglavnom doživljavamo kao "malu zemlju", ali Hrvatska je teritorijalno veća od, primjerice, Belgije ili Nizozemske. Međutim, mi imamo malu demografiju, i tu nam geografski prostor na kojem se nalazimo predstavlja značajnu prednost, jer nam sve o čemu govorimo omogućuje industrijsku specijalizaciju koja ne traži prevelike brojeve. Kad smo pripremali Summit i Poslovni forum inicijative Tri mora u Dubrovniku krajem travnja, Vlada RH osnovala je posebnu radnu skupinu u kojoj su bile kolegice i kolege iz ključnih ministarstava, ali vrlo smo blisko surađivali i s Hrvatskom udrugom poslodavaca i Hrvatskom gospodarskom komorom. Upravo je takva suradnja preduvjet za stvaranje utjecaja o kojem govorite – razumijevanje konteksta i svoje snage ali i slabosti, i zajednički napor institucija i gospodarstva.
Prije deset godina mnogi su inicijativu Tri mora promatrali sa skepsom – kao regionalni, američki ili čak politički projekt. Danas je podupiru Europska komisija, Njemačka i SAD, a inicijativa uključuje i nove strateške partnere. Što je promijenilo percepciju inicijative Tri mora?
Prije deset godina situacija u Europi bila je bitno drukčija, posebno kapacitet da se ozbiljno razmišlja i dugoročno planira o sistemskoj sigurnosti, koja uključuje i gospodarsku sigurnost, koje nema bez funkcionalne strateške infrastrukture. Pravac koji spaja Baltik s Jadranom danas je kralježnica europske sigurnosti i strateški most Europe prema Aziji, koja će biti od velike važnosti i za konkurentnost europskog gospodarstva. Zemlje članice inicijative Tri mora predstavljaju tržište od 120 milijuna ljudi s kumulativnim BDP-om od 3,5 bilijuna, i rastom koji je dvostruko veći od europskog prosjeka. Uz to, ovaj dio Europe povezno je tkivo za Ukrajinu, u koju će se nakon rata uložiti ogromna sredstva za stvaranje novog ukrajinskog gospodarstva. Kad sve to sagledate, jasno je da su Tri mora danas najvažnija europska inicijativa strateškog povezivanja. To smo vidjeli i u brojkama – spremali smo se za oko 1000 gostiju na Forumu, a na kraju smo imali 1600 registracija iz 45 zemalja. To je najbolja, najživotnija potvrda da gospodarstvenici i privatni sektor vrlo dobro razumiju promjene i imaju potrebu za aktivnim dijalogom s geopolitičkim okruženjem. Ove je godine Italija zatražila da se pridruži inicijativi kao strateški partner i to je dodatna potvrda da je Vlada RH ispravno procijenila da je ovo Inicijativa u koju treba uložiti dodatni politički kapital.
Na ovogodišnjem summitu u Dubrovniku više se nije govorilo samo o cestama i energetici nego i o umjetnoj inteligenciji, podatkovnim centrima, nuklearnoj energiji i privatnom kapitalu. Ulazi li inicijativa Tri mora u novu fazu u kojoj će konkurentnost biti jednako važna kao infrastruktura?
Nema konkurentnosti bez infrastrukture – ne možete biti konkurentni ako ste spori, daleki ili preskupi. Infrastruktura je preduvjet stvaranja novih gospodarskih mogućnosti. To mi najbolje znamo, od autoceste do mora, LNG-a na Krku, Pelješkog mosta, mreže cesta – samo zamislite Hrvatsku bez toga. I definitivno nema šanse da Europa, i Hrvatska, u budućnosti budu konkurentne bez razvoja snažne digitalne industrije. To je apsolutni preduvjet i za njega će biti potrebne promjene ne samo u promišljanju oko dodatnih izvora energije i različitim financijskim instrumentima koji su dinamičniji od postojećih nego i u kreativnijem i pragmatičnijem pristupu svih nas. Europa, Hrvatska ima talent. Tom talentu treba omogućiti da se razvija sukladno prirodi industrije koja postaje dominantna.
Jedna od ključnih poruka dubrovačkog summita bilo je povezivanje inicijative Tri mora s globalnim koridorima poput IMEC-a i Srednjeg koridora. Mijenja li to njezinu ambiciju – od regionalnog projekta prema platformi koja povezuje Europu s novim globalnim tokovima?
Jedan od prioriteta hrvatskog predsjedanja bila je globalizacija inicijative, jer to nameće realnost našeg položaja – o tome smo već razgovarali na početku: zemlje inicijative nalaze se na prostoru koji spaja Europu i Aziju. To su prepoznali i naši partneri izvan Europe, pa je, primjerice, japanska delegacija bila jedna od najbrojnijih na Poslovnom forumu. Mediteran je ponovno ključno more za Europu, i vraćamo se Indo-mediteranskom koridoru kojim su dubrovački pomorci plovili prije mnogo stoljeća. Mislim da će globalizacija inicijative biti možda i najvažniji iskorak u razumijevanju njezine važnosti, i tu su Vlada RH i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) sustavno, i uz snažni osobni angažman premijera Plenkovića i ministra Grlića Radmana, čvrsto pozicionirali. Općenito, 2026. je za Hrvatsku, što se tiče vanjske politike i događanja u kojima aktivno oblikujemo svoje okruženje, jako dinamična godina. Vlada RH i MVEP, osim inicijative Tri mora, organizirali su i izvrstan i komplementaran Dubrovnik Forum, uključujući Dubrovnik Youth Forum, koji se bavio globalnim temama, a u listopadu u Splitu organizira se sastanak na vrhu Skupine Med9. Kad se sjetimo da je Hrvatska članica EU tek 13 godina, jasno vam je da se izuzetno puno napravilo na pozicioniranju zemlje unutar Unije, ali i u širem okruženju.
Povratak Donalda Trumpa ponovno je otvorio pitanje odnosa Europe i SAD-a. Mijenja li američka politika položaj inicijative Tri mora ili je njezina važnost neovisna o tome tko je u Bijeloj kući? Američka delegacija u Dubrovnik nije došla samo s političkim porukama nego i s konkretnim poslovnim projektima. Što nam to govori o tome kako Washington danas vidi prostor između Baltika, Jadrana i Crnog mora? I koliko je u toj slici važna Hrvatska?
Osovina Baltik – Jadran, i vitalnost, funkcionalnost te spoj te kralježnice s koridorima prema Aziji, ali i Africi, važni su i za gospodarstvo i za sigurnost Europe. Taj prostor realno kontrolira kopnene prilaze europskom kontinentu i najbrži je put u Europu, posebno u situaciji kad su sjeverna mora sve više predmet rivalstva među velikim silama. U slučaju blokade sjevera, za zemlje Baltika iznimno je važno da postoji brza protočnost prema jugu. Europska unija radi niz planova vezanih uz vojnu mobilnost, i u tom je smislu prostor inicijative Tri mora sigurnosno ključan. Ne govorim, naravno, samo o eventualnoj fizičkoj ugrozi nego i o energetskoj sigurnosti, transportu i logistici te digitalnoj sigurnosti. Mislim da je u američkom političkom i analitičkom prostoru ovo od samog početka bilo vrlo jasno, i to se očituje kroz svaki razgovor koji se u Washingtonu vodio oko ove Inicijative. Ako tome dodate i dimenziju Ukrajine i činjenicu da sva infrastruktura koja vezuje ili će vezivati Ukrajinu i EU nužno prolazi preko ovog prostora, jasno je kolika je njegova geostrateška važnost.
Hrvatska je, kao i na samom početku, nezaobilazan i pouzdan partner. To se pokazalo i u trenucima najveće krize oko opskrbe energentima – hrvatske su luke sigurne, a kroz Hrvatsku se za samo nekoliko sati dolazi do industrijskog središta Srednje Europe i dalje prema sjeveru. Kad bismo imali željezničku infrastrukturu kakva postoji u nekim dijelovima Zapadne Europe, ili na primjer u Japanu – što bi bilo logično s obzirom na to da je EU drugo gospodarstvo svijeta – od Rijeke do Münchena stizalo bi se za 2 sata, do Varšave za 4,5 do 5 sati, a od Ploča do Budimpešte za tri sata. Ubrojite u to i činjenicu da je put u Europu preko Jadrana, umjesto preko luka na Atlantiku, i više od 2000 nautičkih milja kraći. To mijenja sve – mogućnost da se roba iz Azije od luke na Jadranu do odredišta u srednjoj Europi preveze u manje od jednog dana realnost je koja još nije operacionalizirana jer nemamo kvalitetnu željezničku infrastrukturu. Isto tako, primjerice, postoji mogućnost da se svježa hrana, voće i povrće prevezu do zemalja Zaljeva, čime bi se uspostavio novi lanac sigurne opskrbe hranom. Hrvatsku presijecaju četiri TNT koridora, jedino još Njemačka ima tu privilegiju. Hrvatska spaja i morski i riječni promet, te povezuje južni i Srednji koridor – postoji na primjer vrlo zanimljiva ideja o funkcionalnom spajanju luke Ploče s lukom Vukovar, tu imate direktnu vezu Mediterana s Crnim morem i mogućnost diversifikacije u slučaju ugroze na dijelu Crnog mora. Ali transport je samo jedan segment – energetska i digitalna sigurnost ključan su dio kalkulacije. Bitno je, naravno, u svemu tome imati jasan plan zaštite prirodnih resursa, a posebno u ovom slučaju mora i njegove dugoročne zaštite – živimo u vrijeme izuzetnog tehnološkog napretka i visoke svijesti o važnosti zdravog okoliša, i mislim da će se sva buduća rješenja temeljiti na takvom promišljanju.
Hrvatska danas susjedima može ponuditi pristup europskim energetskim, prometnim i digitalnim mrežama. Koliko države jugoistočne Europe tu priliku doista koriste, a koliko i dalje pokušavaju balansirati između različitih geopolitičkih ponuda?
To je dosta jednostavan izbor – ili ste se odlučili za Europsku uniju, ili za neke druge opcije koje dugoročno sasvim sigurno neće biti kompatibilne s putom koji trasira EU. Pritom, kad gledate stvarna ulaganja, financijsku podršku i trgovinu, EU čini najmanje 70% gospodarske razmjene. Države jugoistočne Europe koje još uvijek nisu članice EU na zemljopisnoj karti izgledaju kao enklava, i u našem je interesu da taj prostor bude posve funkcionalno i infrastrukturno povezan s ostatkom europskog prostora, da se europski kontinent do kraja konsolidira – teritorijalno, sigurnosno i vrijednosno. Inicijativa Tri mora, na primjer, mogla bi biti izvanredan okvir za Bosnu i Hercegovinu, koja je prirodan koridor od Jadrana do Srednje Europe trasom Vc, koja bi trebala imati i svoju željezničku inačicu. Jedna od ambicija Hrvatske jest i izgradnja Rail Adriatice, željeznice koja će pratiti trasu Jadransko-jonskog koridora. To ne može "ponuditi" nitko drugi – sve su te zemlje europske zemlje, i jedino je prirodno da postanu i članice EU kada se za to ostvare uvjeti.
Na zapadnom Balkanu danas se susreću europski Global Gateway, kineski Pojas i put, američki interesi i regionalne inicijative. Postaje li povezivost sve manje gospodarsko, a sve više pitanje geopolitičke pripadnosti?
Infrastruktura je uvijek bila strateški promišljana, od cesta starog Rima do pomorskih puteva, i koristila se i za obrambene i za napadačke ciljeve kad razmišljamo o sigurnosti. No prošlo je nekoliko desetljeća pojačane globalizacije kad se o infrastrukturi razmišljalo prije svega kao o preduvjetu za što bržu i efikasniju razmjenu i što veći profit. S inicijativom Pojas i put ta je faza završila, i povezivost je postala pitanje pretjerane ovisnosti o samo jednom izvoru u lancima vrijednosti – nametnulo se pitanje gospodarske sigurnosti i diversifikacije. Geopolitika i sigurnost postali su važniji od neposrednog profita, a razvoj digitalne tehnologije sve je to bitno usložio.
Koliko će uspjeh Hrvatske kao europskog čvorišta ovisiti o hrvatskim odlukama, a koliko o političkoj stabilnosti i strateškim izborima država u njezinu neposrednom susjedstvu?
Ovisit će, naravno, prije svega o hrvatskim odlukama i hrvatskoj ambiciji, u suradnji s partnerima. Predstoje pregovori oko novog proračuna EU, i to je sigurno najvažniji politički dokument koji će odrediti kako će se EU, a onda i Hrvatska kao njezin dio, strateški pozicionirati u odnosu na jačanje snage, konkurentnosti i sigurnosti. Naše neposredno susjedstvo od razvoja Hrvatske kao europskog čvorišta može imati samo koristi, jer strateško povezivanje nije isključivo jedan pravac, nego kapilarna mreža kojoj je u interesu diversifikacija.
Ako za deset godina budemo razgovarali o hrvatskom položaju u Europi, po čemu ćemo znati da je Hrvatska iskoristila ovu geopolitičku priliku? Po broju izgrađenih projekata ili po tome što će drugi svoje europske i regionalne strategije planirati računajući na Hrvatsku?
Hrvatska jest nezaobilazna za bilo koju europsku strategiju razvoja spoja sjevera i juga, i to je neupitno. Ono što nam predstoji jest svladati brzinu kojom se ti projekti trebaju izgraditi, jer vrijeme nije na strani Europe – trebamo nadoknaditi ozbiljne zaostatke u razvoju digitalne tehnologije, što uključuje i povećanu stabilnu proizvodnju električne energije, razviti sveobuhvatnu mrežu moderne željeznice i stvoriti financijske preduvjete za to, jer javna sredstva neće biti dovoljna – Europi treba zajedničko tržište kapitala. Tehnologija se razvija ogromnom brzinom, i na neki način ovo je maraton koji moramo trčati kao sprint. Zahtjevno je za cijelu Europu, ali Hrvatska je u dobroj poziciji, kao zemlja koja pripada najužem krugu europskih integracija, ima mogućnost oblikovati europsku politiku, ali i politiku EU prema strateškim partnerima, a posebice partnerima na Mediteranu. Brzina je sada najvažnija, jer su svi drugi parametri posloženi, i tu moramo pojačati napor da se i sam EU promijeni nabolje, u smislu smanjenja nepotrebne regulative i opsjednutosti procesom i dugotrajnim procedurama. Ja sam Dubrovkinja, i rasla sam u svijesti da i mala Republika, ako je spretna i uporna, može biti i slobodna i napredna i ravnopravan partner puno većim silama od sebe.