Koliko je jesen lijepa. Sunčica Kunić priznaje nam da je prije znala i zaboraviti tu činjenicu, no kada se razboliš, odjednom na život počneš gledati drukčije.
– Dok se pitaš hoćeš li uopće doživjeti iduću jesen, shvatiš koliko je lijepa i koliko je sve oko tebe prekrasno, kao i sam život. I samo želiš još toga doživjeti – govori nam Sunčica Kunić, danas 36-godišnjakinja koja je prije tri godine spoznala koliko je jesen lijepa. Blaži je to način da kaže da joj je tada, u dobi od samo 33 godine, dijagnosticiran rak limfnih čvorova.
Njezina je priča o borbi s ovom bolešću jedna od njih ukupno 41 koje su sabrane i tiskane u knjizi “Nismo same”. Riječ je o novom pothvatu istoimene udruge koju je pokrenula bivša novinarka Ivana Kalogjera, a zapravo je riječ o ukoričenim intimnim ispovijestima većinom žena kojima je dijagnosticiran rak dojke.
Crvenom protiv bolesti
U samom opisu knjige piše da će neke od priča čitatelje rastužiti, neke će ih nasmijati, a neke i rasplakati. No autorice knjige pritom navode da nije riječ o pričama koje govore o bolesti i smrti, nego o životu. Naravno, ima tu mnogo opisa prvih suočavanja s bolešću, priča s kemoterapija, opisa borbe s medicinskim i birokratskim izazovima… Ali priče primarno progovaraju o nadi.
– Željela sam u svojoj ispovijesti pisati o životu kao daru koji ne treba planirati iz dana u dan, nego ga treba proživljavati u trenutku. Kada saznate da imate rak, otkrijete da u sebi imate bolest, ali i golemu snagu kojom ćete pokušati pobijediti ono što se isprva čini nepobjedivim – nastavlja Sunčica Kunić te dodaje da joj je tijekom liječenja iznimno pomoglo čitanje ispovijesti drugih žena na web-stranici “Nismo same”. I zato je, kada je ozdravila, odlučila podijeliti i svoju priču.
– Unatoč tome što sam imala veliku podršku okoline, nitko vas, pa ni liječnici, ne može shvatiti kao žene koje su prošle isto što i vi – govori Sunčica Kunić te dodaje da su jako važne i sve informacije koje se na stranici mogu dobiti, poput podataka o liječenju.
– Imam rak… To je bila vijest koja mi je okrenula život iz temelja i u tom trenutku ne znate kome biste se obratili ni odakle biste krenuli. I zato je važno da postoji mjesto poput udruge “Nismo same” – prepričava Sunčica, kojoj je rak dijagnosticiran nakon što je otišla na pregled zbog “čvoruge” na vratu koja se dugo nije smanjivala.
– Ali nisam se uopće osjećala bolesno. Taj dan, prije nego što sam otišla na pregled, imala sam nastavu. Rekla sam učenicima da se vidimo sutra kao i svakog dana, stavila njihove zadaće u torbu i otišla u bolnicu. Tamo sam saznala da se neću tako skoro vratiti na posao jer je bolest već bila u uznapredovaloj fazi – prepričava ova redovnica i učiteljica u Katoličkoj školi. Njezina priča o tome zašto je Bogu zahvaljivala na suzama, ali i kako joj je najteže bilo reći bliskim ljudima da je bolesna, nosi naziv “Nevjerojatna je čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu”. Svaka od priča u knjizi nosi neki inspirativan naslov pa tako i prva “Ja nisam ono što mi se dogodilo!”, a napisala ju je Irena Letica Ćurčić, danas 53-godišnjakinja kojoj je veoma agresivan oblik raka dojke dijagnosticiran u 47. godini. Kako i sama kaže, u najboljim godinama.
– Do prije nekoliko godina u ormaru nisam imala nijedan komad crvene odjeće. Prva crvena stvar koju sam kupila bio je ruž. Najcrveniji! A kupila sam ga u vrijeme dok sam primala “crvenu”. “Crvena” je kemoterapija. Neki je zovu “red devil”, a liječnici Adriamicin i Ciklofosfamid – tim riječima svoju priču počinje Irena te dodaje da je crvenom bojom prkosila stanju u kojem se našla. I ne samo bojom nego i vožnjom bicikla, kuhanjem ručka za svoje kćeri nakon kemoterapije dok tu hranu nije mogla ni kušati, crtanjem obrva, ali i skijanjem.
– Kvržicu na dojci napipala sam baš dok sam bila na zimovanju, dok sam se tuširala nakon skijanja. U tom sam trenutku odmah shvatila da nešto nije u redu, ali isto sam tako odmah sama sebi rekla da ću se za godinu dana vratiti na skijanje. Bilo je to moje obećanje samoj sebi i održala sam ga! Iako sam tada još uvijek bila u dnevnoj bolnici, točno sam na obljetnicu napipavanja kvržice ponovno otišla na zimovanje. Skijala sam pod terapijom, ali održala sam obećanje – prisjeća se Irena Letica Ćurčić te dodaje da joj je tijekom liječenja najvažnije bilo ne prepustiti se crnim mislima. Znala je da joj statistika ne ide u prilog, ali nije željela razmišljati o tome. I sada priznaje da je borba bila jako teška, no o svim nuspojavama koje je proživjela ipak ne piše. Umjesto toga...
– Obula bih i visoke potpetice, prkoseći neuropatiji i bolnim nogama. I pjevala! Znala sam samu sebe pitati: – Jesam li luda? Tko još pjeva dok ide na kemoterapiju? – piše u svojoj ispovijesti ova majka četiri kćeri i baka četvero unuka i petom koje je na putu. Jedan od načina na koji se nosila sa svojom situacijom bilo je pisanje za koje je veoma brzo otkrila da ima terapeutski učinak. Svoje je emocije prenijela na papir, u stihove i riječi koje se sada mogu naći na stranici “Nismo same”.
– Rak mi je dijagnosticiran 2014. godine kada ta web-stranica još nije postojala i općenito se u javnosti manje o toj bolesti govorilo, posebice u Hrvatskoj. Smatram da bi mi bilo puno lakše da sam se onda mogla okrenuti jednoj takvoj udruzi koja pokazuje upravo to da nismo same. Riječ je o projektu koji daje nadu da je ozdravljenje moguće. Taj kontakt s osobama koje su prošle isto što i vi uistinu je neprocjenjiv. U Nizozemskoj, primjerice, svaka oboljela žena dobije jednu kontakt-osobu koju može nazvati u bilo koje doba dana ili noći da dobije neku informaciju koja joj je potrebna ili samo nekoliko riječi utjehe – kaže Irena Letica Ćurčić te dodaje da je njoj u tom trenutku najveća podrška bila obitelj. Sudbina je htjela da je ona prije svoje bolesti vozila supruga na kemoterapije jer je obolio od raka, a onda je on vozio nju. Zajedno su se borili protiv bolesti.
– Znam koliko je podrška ključna i zato mislim da je projekt “Nismo same” važan. Mnoge se žene nemaju na koga osloniti. I sama sam upoznala neke žene koje zbog srama ne izlaze iz kuće, zagrlila sam ih i rekla im da će sve biti u redu – prepričava Irena Letica Ćurčić te se nada da će mnogim ženama pomoći čitanje knjige “Nismo same”.
– Ako i jednoj ženi bude barem malo lakše dok je bude čitala, vrijedilo je – zaključuje.
Borba perom
Knjiga “Nismo same” prvi je put javnosti predstavljena na Interliberu, a drugu zagrebačku promociju ima večeras u 19.30 sati u megastoreu “Hoću knjigu” u Bogovićevoj ulici. O tome kako se uopće realizirana, razgovarali smo s pokretačicom cijelog projekta Ivanom Kalogjerom. Iako joj je, kada je odlučila izdati knjigu, prva odluka bila da upravo njezina ispovijest neće biti unutra, baš je ta priča prije dvije godine toliko dirnula Hrvatsku da je iz temelja uspjela uzdrmati način na koji se sustav, pa i javnost odnose prema ženama oboljelima od raka dojke. Naime, kada je Ivana oboljela od raka, ostala bez dojki i bez posla, odlučila se, kako sama kaže, “boriti perom”.
– Isprva sam bila skeptična prema toj ideji, no onda sam odjednom sve iz sebe izbacila na papir i to mi je toliko pomoglo da postanem svjesna svih emocija koje sam držala u sebi da sam nastavila pisati dnevnik svoje bolesti – ističe Ivana Kalogjera koja je, kao i većina ostalih žena, pokušala na internetu naći što više informacija, ali bez uspjeha. Stoga je sama pokrenula web-stranicu koju danas posjećuju tisuće žena, a više od 150 ih je na stranici podijelilo svoju inspirativnu priču.
– Iskreno, nisam mislila da će projekt ovoliko narasti, ali drago mi je da jest. Javljaju mi se žene i izvan granica Hrvatske, a ne prate nas samo oboljele osobe, nego nam podršku daju i brojni drugi – ističe Ivana koja je pokrenula i projekt besplatnog prijevoza žena na kemoterapiju taksijem pod nazivom “Nisi sama, ideš s nama”, a sada je došao red na knjigu.
– Najteže je bilo odlučiti koja će priča ući u knjigu, a koja ne jer su sve toliko inspirativne. Najimpresivnija je činjenica da se gotovo nijedna od tih žena inače ne bavi pisanjem, ali ti su tekstovi toliko dobri jer su napisani iz srca. Riječ je o pričama koje su duboke, iskrene i snažne i koje se čitaju u jednom dahu. Pisale su ih žene iz cijele Hrvatske različitih dobi, da pokažemo da od raka može oboljeti bilo tko. Osim žena, imamo i tri ispovijesti njihovih supruga jer smo htjeli prikazati i mušku perspektivu – objašnjava Ivana koja sama dobro poznaje i svaku priču i svaku autoricu. One su se međusobno bodrile do ozdravljenja i još se bodre, a nadu i vjeru u život daju svima kojima je potrebno malo ohrabrenja.
– Ovo je najviše knjiga za one žene koje više nisu s nama. Dvije su autorice preminule i ovo posvećujem njima, ali i svim ostalim ženama koje nisu uspjele pobijediti rak – zaključuje Ivana Kalogjera.