U prošlom je stoljeću na mostiću što od Luga kroz šumu Kopačkog rita vodi prema Tikvešu i Zlatnoj Gredi bila rampa, a uz nju šumarijska kućica u kojoj je revni službenik bilježio imena onih što su tu skrenuli s ceste i namjeravali poći prema nekoj od kuća u ova dva, za ostatak običnoga svijeta zatvorena sela. Bez nekog dobrog razloga nisu mogli dalje jer sigurno baš ne bi bilo zgodno da netko po šumi vršlja, bere gljive, skuplja kestenje, pokušava uloviti divljeg prasca ili nešto nedolično radi dok u svome omiljenom lovištu Josip Broz Tito s Jovankom, Nicolaeom Ceausescuom, Leonidom Brežnjevom i inom svitom odstreljuje jelene kapitalce.
Mondeno lovište i rezidencija u dvorcu u Tikvešu bili su strogo zatvorenog tipa, osim u lovu tu se uživalo i u iću i piću, a gosti su bili i književnici Ivo Andrić i Gustav Krklec, nobelovac Lavoslav Ružička, nepalski kralj Mahendra, iranski princ Abdul Reza Pahlavi, predsjednik DDR-a Erich Honecher... Nastavila se tako u 17. stoljeću začeta tradicija, još otkako je u srcu Baranje i Kopačkog rita princ Eugen Savojski počeo stvarati imanje koje se za vladavine Habsburgovaca pod imenom dobro "Belje" prometnulo u jedno od najvećih gospodarstava u Europi, pa je ovo područje od tada rezervirano za elitu i njihove goste. Prije Tita u ovim su blagodatima uživali Karađorđevići i njihovi uzvanici. Upravo je priroda bila poticaj za razvijanje takvog imanja usred šume i močvare, kao i bogatstvo ribe, divljači i ptica, što je tada pružalo velike mogućnosti za lov.
Danas je na istom mostiću u Lugu, koji vodi prema šumi, postavljena dezinfekcijska barijera zbog afričke svinjske kuge, preko koje se mora proći automobilom. Šuškave jesenske krošnje nadvile su se obje strane puta s kojeg se nazire u ratu devastiran i prije nekoliko godina obnovljen kompleks dvorca Tikveš, sada otvoren za javnost, unatoč bolesti ASK koja vreba po stazama oko njega.
Negdje na ulazu u Zlatnu Gredu, selu u kojem je na ekološkom imanju prije devet godina gost bio britanski prijestolonasljednik, tada još princ Charles, u šumi stoji upozorenje da je lov u tijeku pa je kretanje ograničeno. Nakon Zlatne Grede, koja je ime dobila jer su se na močvarnu površinu uz Dunav koji se stalno izlijevao postavljane grede, put kroz šumu vodi prema nasipu podignutom krajem 19. stoljeća, kako bi se njime ukrotila moćna rijeka.
U ovome kutku koji je priroda obdarila šumama bogatim divljači i ljepotom, koja ga je i stajala izolacije, odrasla je sada 59-godišnja Ankica Molnar. U srcu Parka prirode Kopački rit, u šumi uz nasip, živjele su četiri obitelji radnika sa sedmero djece. Ankica ima još dvije sestre. Njihov je otac bio čuvar kanala. Čuvar nasipa imao je sina i kćer, a obitelj strojara s dva je sina živjela na crpnoj stanici koja se najprije zvala Ferdinandova, zatim Aleksandrova i na kraju Titova pumpa, kako je zovu i sada.
Živjeli su četiri radničke obitelji imanje do imanja. Prostor je bio zatvorenog tipa i ondje onaj tko tamo nije radio nije imao što tražiti. Ankica se ovdje udala za susjeda Antu Ursića, sina čuvara nasipa. Iz šume je otišla u Domovinskom ratu te je u progonstvu živjela i radila u Osijeku i Donjem Miholjcu. Jedva je dočekala da se nakon mirne reintegracije može vratiti.
Okružena Dunavom i šumom, posljednjih petnaestak godina tu živi sama sa svojih stotinjak ovaca mesne pasmine, konjem Safirom i šarplaninkom Krcom. Njezino imanje ne spada pod Zlatnu Gredu i sada vjerojatno jedina u Hrvatskoj živi na crpnoj stanici koja se navodi i u njezinoj adresi – Crpna stanica, Titova 5, uz poštanski broj Kneževih Vinograda.
Ni šume ni njezinih stanovnika ona se ne boji, no divlje svinje joj prave štetu. Provaljuju joj u ovčarnik i kolju životinje pa s ovim problemom, unatoč tome što je njihov odstrjel u tijeku, ne uspijeva izaći na kraj. Šuma joj je dom, dnevno propješači i po dvadeset kilometara "loveći" jelene. Ne puškom nego fotoaparatom. S punom opremom, u koju spada i teški teleobjektiv, šulja se za njima, pazeći s koje strane vjetar puše da je ne bi otkrili po mirisu.
Snima izlaske sunca, rijeku, trstiku, ali iako je preživjela napad jelena, ove su joj životinje i dalje posebna strast. Ovjekovječila je i čagljeve, divlje svinje, divlje mačke, lisice, orlove bjelorepane... Na fotografijama se vidi koliko im je blizu uspjela prići, pokazujući svu raskoš životinjskog svijeta Baranje i Kopačkog rita. Njezine su fotografije izlagane na brojnim izložbama i nagrađivane na natječajima kod nas, a fotografija osam jelena koje je uspjela snimiti kako u sumrak i maglu prolaze šumom osvojila je nagradu National Geographica.
Inspiracija joj je priroda, a "recept" za odličnu fotografiju ona vidi u strpljivosti i dobrom oku. Za dobru fotografiju u stanju je čekati satima, voziti se biciklom uokolo kroz šumu i po sprudovima, bez obzira na vremenske uvjete. Ankica je članica fotokluba iz tridesetak kilometara udaljenog Osijeka. Kaže da fotografira oduvijek. – Dobro došli na najljepše mjesto na svijetu – izgovara Ankica Ursić Molnar mičući lanac s metalne kapije i uvodeći nas u uredno pokošeno dvorište s klupom ispod sjenice i mirisnim starinskim ružama uz ogradu.
Unutrašnjost kuće ukrašena je njezinim fotografijama, umjetničkim slikama akademskih slikara kao i slikama s likovnih kolonija po Baranji. U njezinu dvorištu nalazi se i najstarija i najveća crpna stanica uz Dunav o kojoj se i danas brine njezin suprug Ante, nastanjen dva-tri kilometra dalje, u Zlatnoj Gredi gdje živi i njihova kći Ana sa suprugom Ivanom i jednogodišnjom kćeri Zolom. Starija kći Antonija odselila se u Njemačku.
Dok oko nas trčkara miroljubiva šarplaninka, a Safir nas promatra iz svog prostranstva, iza kojeg je na ispaši stado ovaca, Ankica nam govori da se na ovo područje doselila kad joj je bilo šest godina. Prve tri godine života provela je u Dražu u Baranji, odakle se njezina obitelj preselila u dvadesetak kilometara udaljeni Branjin Vrh. Kad je tata dobio posao čuvara kanala, dobili su na korištenje kuću kod nasipa: – Ante se tu i rodio. Kad smo se mi doseljavali, svojima je za nas rekao: 'Uuuu, što su ovi bogati. Imaju i fotelju' – smije se Ankica.
Kuća u kojima su odrastali više nema, uništene su u Domovinskom ratu. Ostala je samo strojareva kuća s crpnom stanicom, današnje carstvo "lovkinje" na jelene. Odavde Ankica svakoga jutra u Zlatnu Gredu odlazi biciklom, uzima unučicu Zolu i s njome u naručju tjera ovce na pašu. Uvečer ih vrati, a ostatak dana ima "rezerviran" za sebe i za uživanje. Tada hoda šumom i "lovi" jelene. Satima ih strpljivo čeka. Snima i riku jelena – bučni ljubavni zov – od koje se u rujnu sve ori pa je može slušati i iz svoga dvorišta. – Ove je godine rika jelena počela nešto kasnije, vjerojatno zbog promijenjenih klimatskih uvjeta – kaže.
Dva stoljeća prije nego što se Ankica rodila jedna je druga žena ovjekovječila ljepote baranjskog životinjskog i biljnog svijeta. Bila je to plemkinja Isabella von Habsburg, jedna od vlasnica beljskog veleposjeda u 19. stoljeću. Kao lovkinja i zaljubljenica u prirodu, Isabella je voljela dolaziti na ladanjsko imanje u tikveškoj šumi koje je bilo u sklopu vlastelinstva Belje i tu ugošćavati svoje suvremenike poput austrijskog cara Franje Josipa I. i posljednjeg njemačkog cara Vilima II. Isabella von Habsburg imala je jedan od, u to doba, prvih pet proizvedenih fotoaparata. Njezine fotografije, nastale 1850-ih, dio su postava u obnovljenim dvorcima Tikveš, a po njima su i rekonstruirane sobe jer su vjerni prikaz toga vremena.
Na fotografiji jelena koju je snimila sa svoje terase, na rubu šume u Tikvešu, onako u sjeni, usred dana, nazire se silueta vuka kako gleda prema njoj. Austrougari su pedantno vodili knjige pa u lovno-gospodarskim osnovama piše kako su između 1754. i 1862. lovili 100 vukova godišnje. Fotografije motiva iz Kopačkoga rita koje je snimila nadvojvotkinja Isabella von Habsburg bile su objavljene u poznatijim časopisima toga doba.
– Mnogi su mi rekli da sličim toj plemkinji. Samo, ja nikada nisam snimila vuka. Mislim da ih ovdje i nema – kaže Ankica, čija je ljubav prema jelenima očvrsnula prije dvadesetak godina kada je u tri godine othranila njih 74. Naime, 2003. do divljači u baranjskim šumama Dunavom je stigao američki metilj od kojeg je telad ugibala. Kako bi se sačuvala populacija, odmah po teljenju radnici Hrvatskih šuma odvajali su mlade od košuta i davali ih Ankici na skrb.
– I tako sam ja divlje životinje hranila na dudu, pet puta na dan. Probala sam najprije s kozjim mlijekom, ali od njega su dobili proljev, zatim im je doktor dao prašak na bazi kestena, ali nije djelovao. 'Upalilo' je sa sulfamidinom, koji smo upotrijebili za zaustavljanje proljeva. Kad sam ih othranila, smjestili smo ih u gater. Sadašnji ministar Radovan Fuchs ovamo je dolazio kao veterinar, davati terapiju teladi. Svašta sam do sada radila, no ovo mi je bio najljepši posao u životu. Znala sam zimi, kad se od snijega nije vidio nijedan, samo pljesnuti rukama i viknuti 'male, male', i svi bi odmah dotrčali do mene – govori Ankica kako je uspjela othraniti zdravo stado.
Sedamdeset peti mladi jelen kojeg je uspjela podići na noge već je bio otpisan. Danima je nepomično ležao, ali Ankica nije dala da ga se eutanizira već ga je odvela kući. I izliječila. Odrastao je s ovcama pa Ankica kaže da je i sam umislio da je ovca jer kad ga je, nakon što je ozdravio, odvela do gatera da vidi sestre i braću, od mladih je jelena pobjegao glavom bez obzira.
– Do prije petnaestak godina cijela je moja obitelj živjela skupa na crpnoj stanici, a onda su se oni preselili u Zlatnu Gredu, a ja sam ostala. Ante po cijele dane samo radi, a ja smatram da je sad kad su djeca odrasla red uživati u životu. Članica sam planinarskog društva Bršljan-Jankovac, idem na izlete i putovanja ako mislim da ću imati što fotografirati. Bila sam tako i u Americi, a za sljedeću godinu već sam si uplatila put na Maldive. Ono što zaradim i uštedim, potrošim na svoje zadovoljstvo. Uživam i u vožnji trakotra, ove smo godine s polja prevezli 350 velikih roto bala. Vozim i motor, imam enduro yamahu– kaže.
Ante je njezina sušta suprotnost, radni dan mu traje i po 18 sati, također ima ovce i registrirano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem proizvodi mlijeko i pravi tvrdi sir u tipu paškog te sir u tipu fete. Za ovaj je dio proizvodnje zadužena kći Ana koja se u Baranju vratila nakon što je u Osijeku završila studij kulturologije i bezuspješno pokušavala pronaći posao u struci. Ona, suprug, kći i njezin otac jedini su stalni stanovnici Zlatne Grede. Imanje na kojem žive nije njihovo nego državno, dobiveno u koncesiju.
– To nas u neku ruku koči. Na primjer, htjeli smo postaviti solarne panele na kuću, ali ne možemo jer nije naša – objašnjava Ana dok njezina Zola trčkara između pet pasa prema svom automobilu na baterije. Država je vlasnik i ostalih imanja u selu, valjda je samo jedno u privatnom vlasništvu. Nekada je u Zlatnoj Gredi bilo više od 200 obitelji – tu su živjeli samo oni koji su radili u šumariji, a selo je imalo i školu koju je Ankica pohađala. Kad je prije nekog vremena umro pretposljednji stalni stanovnik sela, dva se tjedna nije ni znalo da ga više nema...
– Odlazim svaki dan k njima kako bih im pomogla, ali imam i svoj 'program' – govori Ankica spuštajući se prema svom kanuu parkiranom u dvorištu. Nakon vožnje kanalom uz šumu objašnjava nam princip na kojem radi pumpna stanica pa kaže kako se s pomoću nje izjednačava vodostaj – ona vraća vodu koju gura Dunav da ne dođe do plavljenja podzemnih voda. Za suše se ventili odvrću, da voda nađe put do žedne zemlje.
Iz Ankičina dvorišta preko nasipa, na kojem je uređena biciklistička ruta, spuštamo se do kanala na koji dolaze ribiči, s kupljenom ulaznicom u Parku prirode Kopački rit. Voda je na tlo, u trščake, izbacila školjke pa Ankica postavlja objektiv na stalak i fotografira čudesnu prirodu. Vraćamo se na nasip i zalazimo na šumski puteljak gdje nas po povratku čekaju radnici Hrvatskih šuma, "naoružani" špricom, da nam "operu" potplate dezinficijensom. Krimen nam je bio taj što smo zašli u šumu, onu istu u koju svakoga dana zalazi poljoprivrednica i fotografkinja Ankica Ursić Molnar, koja u njoj živi i snima nagrađivane fotografije svojih jelena.