Na današnji dan, 19. srpnja 1980. godine, okrenuta je nova stranica u modernoj povijesti otoka čiji je život do tada ovisio o vremenskoj prognozi i voznom redu trajekta koji su vozili do Senja i Crikvenice. Nakon gradnje, koja je započela 1976. u promet je pušten veličanstven most, koji je otok Krk povezao s obalom, kod Kraljevice. Točno u 13 sati te subote četiri posljednja trajekta, Klimno, Novalja, Cresanka i Voz, isplovila su na svoju posljednju vožnju na toj relaciji, a putovanje koje je oduzimalo dobar dio prijepodneva zamijenila je tek dvanaestak minuta duga vožnja preko mosta. Od tog povijesnog dana, u ono vrijeme najveći, betonski most na svijetu približio je daleku obalu Krku te je širom otvorio vrata za korjenite promjene u životu otočana.
Gradnja mosta, koji se tada službeno zvao Titov most, a nakon osamostaljenja Hrvatske je preimenovan u Krčki most, započela je 1976. godine. Nakon što je 21. lipnja te godine dobivena građevinska dozvola, već 23. srpnja započeli su prvi radovi, a završetak gradnje bio je predviđen za 31. prosinca 1978. Ambiciozan projekt pod vodstvom inženjera Ilije Stojadinovića i njegova tima, u suradnji s Vukanom Njaguljem i Bojanom Možinom, bio je ozbiljan izazov za izvođače - zagrebačku Hidroelektru i beogradsku Mostogradnju. Gradilište je bilo pravi front na kom su se inženjeri i radnici borili s ekstremnim uvjetima rada i udarima bure koji su nerijetko bili jači od 200 kilometara na sat. Na žalost, najveća cijena plaćena je u ljudskim životima, tijekom četverogodišnjih radova nekoliko je radnika smrtno stradalo.
Zbog kolopleta svih tih okolnosti zacrtani se rok za dovršetak radova ubrzo pokazao preambicioznim, te je most otvoren godinu i pol dana kasnije no što je bilo predviđeno. Na dan kada je pušten u promet, nadmašivši za 85 metara znameniti most u Sydneyu, Krčki je most bio najduži betonski luk na svijetu. Taj monumentalni graditeljski pothvat i vrhunac inženjerstva bivše države nije punio samo naslovnice domaćeg tiska, nego je uvršten i u svjetsku stručnu literaturu.
„Ostvaren je vjekovni san otočana – spojiti se s kopnom. Dakle, otok Krk danas postaje poluotok!“ napisao je reporter, V. Mužina, ispod fotografije veličanstvenog objekta, koja je, tog dana, kada su preko mosta krenuli prvi automobili, objavljena na naslovnici Večernjaka. Nakon svečanog presijecanja vrpce, uz zvuk starih, otočkih sopila i gromoglasan pljesak, kolona automobila i tisuće ljudi, odmah su krenuli mostom prema kopnu, dok su se, iz drugog pravca, rijeke ljudi počele slijevati na otok Krk.
Bio je to povijesni dan za Kvarner, no osim tadašnjih četrnaest tisuća stanovnika najvećeg, jadranskog otoka, otvorenje mosta slavili su i svi stanovnici Primorja, kao i brojni turisti, jer od tog se dana do Krka s kopna moglo pješice. Puštanjem mosta u promet, krčke su plaže postale meta za stotine tisuća posjetitelja, pa je turizam na otoku doživio apsolutni bum. Uslijedilo je stoga desetljeće razvoja, izgradnje hotela i bujanja kampova, cijene nekretnina uz more skočile su u nebo, a demografska slika otoka, koja je godinama bila u konstantnom padu, konačno se stabilizirala.
Dovršetkom gradnje mosta, čija je dužina 1430 metara, visina 67 metara, a širina 7,5 metara, graditelji, tvrtke 'Mostogradnja', Beograd i 'Hidroelektra', Zagreb, te upravitelj gradilišta, ing. Stanko Šram, napravili su sjajan posao, u svjetskim razmjerima. Jedan od najimpresivnijih objekata naše prometne infrastrukture, sastoji se od dva armirano-betonska luka. Veliki luk mosta, raspona 390 metara, bio je tada najveći na svijetu, nadmašivši, za 85 metara, do tada najduži most, onaj u Sydneyju. Raspon manjeg luka je 244 metra, a oba luka vode do otočića Sveti Marko, koji ima ulogu središnje spojne točke. Glavni projektant i nositelj patenta takvog
konzolnog načina gradnje lukova, bio je ing. Ilija Stojadinović, a ukupna vrijednost ulaganja u most kopno – Krk bila je nešto više od 336 milijuna tadašnjih dinara. Nakon što je pušten u promet, prelazak preko Krčkog mosta nije bio besplatan. Mostarina se naplaćivala jednosmjerno, pri prijelazu s kopnene strane prema Krku. Iako su stanovnici Krka od 1999. bili oslobođeni plaćanja, mostarina je za sve ostale ukinuta tek nakon četrdeset godina, 15. lipnja 2020.
Iako ga snažni udari bure koji su nekada usporili gradnju i danas šibaju te je ponekada zatvoren za promet, Krčki je most bio i ostao vitalna arterija otoka. U prosjeku dnevno njime prođe oko tisuću vozila, a tijekom udarnih dana turističke sezone taj se broj penje i do 35 000 vozila na dan. U prva dva desetljeća nakon njegova otvorenja preko mosta je prešlo 27 milijuna vozila.
Godišnje njime, samo jednom prometnom trakom u svakom smjeru, prometuje preko milijun vozila, što za posljedicu neminovno ima prometne čepove i kilometarske kolone, a ta preopterećenost stvara sve veću potrebu za njegovim nasljednikom. Potpuno novu prometnu cjelinu, koja bi zadovoljila volumene budućih tereta, tvorit će novi Krčki most duljine 850 metara, vijadukt Krk dug 900 metara i tunel dug 740 metara.
Novi most trebao bi biti dvoetažni, na gornjoj etaži bit će cesta, dok će na donjem 'katu' mosta biti željeznička pruga. Pristupne ceste, vijadukt i most prostirat će se na dužini od oko sedam kilometara. Trasa novog mosta bit će smještena južnije od njegova prethodnika na mjestu gdje je zračna linija između kopna i otoka Krka najkraća, te neće prelaziti preko otoka Sv. Marko. Most nove generacije imat će zaštitu od vjetra, čime će biti sigurniji za promet i u vrijeme jakih udara vjetra kada aktualan krčki most zna biti zatvoren za određene skupine vozila. Prema procjenama novi bi most trebao biti dovršen do 2030. godine, a evo kako će izgledati, prema grafičkim prikazima koje je objavio HAC.
Komunjare očito znali jako dobro graditi. Sad smo sretni da imamo primarnu proizvodnju hrane, čvaraka, kiselih krastavaca i sl.😜🤪