Ako želite doživjeti jedine prave bakanalije na svijetu, danas ste u Imotskom – na Bakovim svečanostima. Naime, jedino se u tom gradu još uvijek svake godine održava svečanost u čast rimskom bogu vina i grožđa, Bacchusu. Imoćani su vrlo ponosni na svoju tradiciju koja se, za razliku od talijanskih gradova iz kojih izvorno potječe, zadržala do današnjih dana. – Riječ je o štovanju boga Baka, odnosno Bacchusa, boga vina, loze i radosnog života. Stari Grci slavili su Dionizijeve svečanosti, koje su bile opuštene, uz jelo, piće i bakanalije. Talijani su, kao i mnogo toga drugog iz grčke kulture, preuzeli i te običaje – doznajemo od Ante Čelana Gaganića, imotskog kroničara koji neumorno prikuplja i bilježi imotsku povijest.
Običaj slavljenja Baka u Imotski dolazi u vrijeme mletačke vladavine, koja je trajala od 1717. do 1797. godine. – Nakon pobjede nad Turcima Mlečani su uspostavili vlast u Imotskoj krajini, a s njima je došla i nova kultura, način života, pa čak i glazba. Donijeli su određeni hedonizam, komoditet i vedrinu. Taj su stil nastavili i kasniji upravitelji, Francuzi i Austrijanci. U Imotskom su tada živjeli mletački činovnici, vojnici i doseljenici koji su se ženili domaćim ženama. Imoćani su prihvaćali tu kulturu i rado sudjelovali u pokladnim veseljima koja su trajala od Sveta tri kralja do Čiste srijede. S vremenom se oblikovala Bakova svečanost, koja se održavala odvojeno od karnevala, na posljednju pokladnu nedjelju. Toga dana slavio se isključivo Bako – kaže Čelan Gaganić i naglašava kako je važno razlikovati slavlje Baka od karnevala. Riječ je o dvjema različitim tradicijama koje su se nakon Drugog svjetskog rata spojile u jednu.
"Kult Baka u Imotski je dolutao vrlo davno i legao na plodno tlo na kojem je već postojao snažan kult vina kao sastavni dio domaćeg života ove sredine", objasnila je Gordana Radić u svojoj knjizi "Bako – imotske karnevalije", u kojoj je prikupila vjerna svjedočenja, dokumente i zanimljive fotografije koje smo koristili i za ilustriranje ovoga teksta. Na Bakovim svečanostima Baka predstavlja stvaran čovjek i on je srce događaja. – Bira se poseban čovjek: veseljak, omiljen, dobar pjevač, sklon pjesmi i čašici. Postavlja se na posebno uzvišeno mjesto na zaprežnim kolima koja se guraju kroz grad. Na glavi mu je kruna od vinove loze. Oko njega su "bakanti", odjeveni u bijele toge, prepoznatljivi i dobri pjevači. No ne pjevaju samo oni – pjeva cijeli puk. Uče se i mlađe generacije – pripovijeda nam Ante Čelan Gaganić.
– Ulogu Baka obično je imao čovjek sklon humoru, dobar za popit i svakako za zapjevat... Događalo se da ista osoba ovu ulogu nosi godinama, a znalo se i da se prenosi na više generacija iz jedne obitelji, kao što je to bio slučaj u obitelji Vodanović, gdje je sin od oca naslijedio ulogu Baka, a poslije ju je dobio i unuk. I danas se pamte legendarni likovi Baka... Svi su oni tom svojom ulogom, koja je značila i stanovitu počast, uživali određenu popularnost u gradu – navodi Gordana Radić.
Opisuje Baka koji nosi kostim, često ima crven nos, mora biti snažna glasa i sposoban otpjevati cijelu Bakovu pjesmu. Sjedi na kolima, uz njega je bačva u koju se tijekom povorke ulijeva vino. – Povorka prolazi gradom i zaustavlja se pred kućama za koje se zna da imaju vino. Domaćini izlaze s bokalima i ulijevaju vino u bačvu na kolima. Bakanti, odnosno članovi povorke, nose štapove s vrećicama u koje se skuplja novac za Bakovu večeru. Bako pritom pjeva svoju pjesmu. Građani prate povorku i pjevaju s njim. Tako se stvara ceremonija u kojoj sudjeluje cijeli grad – kaže Gordana Radić.
Uz Baka su vezane dvije posebne pjesme koje se ne pjevaju nigdje osim u Imotskom. Prva je "Dobro doša, stari Bako". Početak pjesme glasi: "Evo dođe Bako k vami, da ne biste bili sami. Ja učini duga puta od krajeva Kalikuta." U njoj puk odgovara Baku stihovima: "Dobro doša, stari Bako, iće, piće za te svako, obilno je pripravljeno i pečeno i vareno..." Na kraju pjesme puk mu uzvraća: "...Da te u Milan vrag odnese jer ti prazniš naše kese."
Stihove nam je otpjevao Ante Čelan Gaganić, što ne čudi jer je član Gradske glazbe Imotski, koja je neizostavna i na Bakovoj svečanosti. – Spominjanje Milana jasno upućuje na mletačko podrijetlo pjesme. Stihovi su kroatizirani imotskim narječjem, a tekst obiluje lokalnim izrazima i humorom. Posebno je duhovit dio u kojem Bakova žena viče na njega, predbacujući mu što je sve popio i potrošio, da je bećar i da ni sam ne zna koliko djece ima. U toj povorci ima mnogo šale i zadirkivanja, sve u duhu satire. To je šaljivi dijalog pun lokalnih izraza i živog duha. Bako pjeva, puk mu odgovara. Cijela svečanost funkcionira kao svojevrsno narodno kazalište. Žena je pritom iznimno važna figura. Bez nje nema priče. Ona ga kori, ali ga i voli. On traži još vina, a ona mu, uz prijekor, ipak doda. U tome je sva čar: humor, pretjerivanje, ali i toplina – kaže Čelan Gaganić.
Gordana Radić dodaje kako je cijela Bakova povorka tradicionalno muška. I Bakova žena zapravo je muškarac u ulozi žene. To je pravilo koje se kroz tradiciju zadržalo. Druga pjesma posvećena Baku je "Asababe". Riječ je o koračnici koja se i danas svira, iako se tekst rijetko pjeva, ali naš sugovornik rado ju je za nas otpjevao. To je trag osmanske vladavine koja je trajala 224 godine. "Asababe, sve se grabe, svud se piva, na svakom se ćošku grada vino liva. Ide se, pije, kanta na sav glas u slavu Baka koji voli nas. Imoćani piju vino odavnina, svi odreda štuju Baka, boga vina."
– Ta pjesma, uz koračnicu, prati povorku i nosi duh veselja. Dugo me zanimalo što znači "Asa babe". Istražujući po turskim rječnicima, došao sam do značenja: sinovi bećara, bećari. Turci su Imotskim vladali pune 224 godine, sve do 1717., pa je u govoru ostalo mnogo turcizama. Mnoge smo riječi kroatizirali i danas ih smatramo svojima. Tako je i s izrazom "bećar", od čega dolazi i "bećarenje". To je spoj utjecaja koji su se ovdje susreli: turskog i mletačkog – objašnjava Čelan Gaganić.
– Završnica se događa na gradskom trgu, nekadašnjem pazaru. Ondje se Bakova povorka susreće s drugim dijelom pokladne svečanosti, s Krnjom. Čita se oporuka i Krnje se spaljuje – navodi Gordana Radić. Sve je popraćeno veseljem, smijehom, pjesmom i plesom.
– Uz pjesmu važan je i ples, primjerice "umiranje ostojećke", ples u kojem se korak mijenja na svaki osmi takt. Pokladni stol obiluje poslasticama: krafne, fritule, ošćipci, kroštule i druge "pokladnice". Sve je to dio atmosfere prije korizme. Bakove svečanosti veličanstvene su kada se dobro pripreme. Slavi se uz jelo i piće, ali ne samo toga dana, nego tijekom cijelog pokladnog razdoblja. Poklade su vrijeme mesa i obilja, sve do Čiste srijede, kada počinje korizma: vrijeme pokore i odricanja – kaže Ante Čelan Gaganić i dodaje kako su nekada Bakove svečanosti financirala društva, imućniji građani i tadašnja općina.
– Kada bi povorka prolazila ulicama, domaćice bi darivale novac i vino. Sve se skupljalo u veliku bačvu pokraj Baka, a kasnije bi se zajednički popilo. Danas je dio običaja izmijenjen. Nakon Drugog svjetskog rata spojene su Bakove svečanosti i karneval. U vrijeme komunističke vlasti mnogo je stare dokumentacije uništeno pa je teško rekonstruirati sve detalje iz ranijih razdoblja. Mnogo toga sačuvano je samo usmenom predajom – govori Ante Čelan Gaganić. Tako se karnevalska povorka, koja također dolazi preko Italije, u Imotskom više ne održava na pokladni utorak, već u nedjelju prije, kada su Bakove svečanosti.
– Izrađuje se lutka Krnje Krnjevalović, koja predstavlja osobu ili pojavu odgovornu za probleme u protekloj godini. Lutka se u povorci dovodi na trg, gdje joj se simbolično sudi. Postoje sudac, porota, odvjetnik i moderator. Nakon presude Krnje se spaljuje, čime simbolično nestaju sve nevolje. Prije spaljivanja čita se "Krnjina oporuka", duhovita i oštra satira napisana na imotskom narječju. Autor je nepoznat; tekst nastaje anonimno, iz prijedloga koje ljudi ubacuju, a uži krug ga oblikuje. Oporuka zna biti vrlo oštra i mnogi se u njoj prepoznaju – nekad se ljute, ali to je dio tradicije. Dogodilo se i da se netko zbog toga uvrijedi i pokrene sudski postupak, no suština običaja ostaje ista: satira, zajedništvo i simbolično čišćenje od svega lošega prije početka korizme – pripovijeda Ante Čelan Gaganić.
Sudski postupak koji spominje iz novije je povijesti. Arsen Bauk tužio je Bakovo društvo jer je 2020. godine na maškarama spalilo Krnju koji je podsjećao na njegova stranačkog kolegu Nenada Stazića. Postupak je još u tijeku, a prema prvostupanjskoj presudi oslobođeni su krivnje. Ante Čelan Gaganić tvrdi kako spaljivanje čovjekolikog Krnje Krnjevalovića, koji neodoljivo podsjeća na nekoga, u Imotskom nije rijetkost, već običaj.
– Spaljen je i jedan naš glazbar kada je iznio ideju da bi Bakovo društvo trebalo plaćati Glazbu Imotski u povorci. Ljutio se ili ne, običaj je takav – kaže barba Ante i nastavlja kako u Imotskom koegzistiraju dvije tradicije: Bakova svečanost, posvećena radosti i pjesmi, i karneval sa spaljivanjem Krnje. Obje su duboko ukorijenjene u povijesti grada i predstavljaju važan dio njegova identiteta. Krnjinu oporuku karakterizira snažna satira koja vuče korijene još iz rimskih bakanalija, koje su u 2. stoljeću prije Krista bile čak i zabranjivane jer su, osim veselja i razuzdanosti, sadržavale i političku kritiku.
– Pod maskom su ljudi mogli reći ono što inače ne bi smjeli. Ta anonimnost i danas je dio tradicije. Kroz šalu i ruganje progovara se o lokalnim, nacionalnim pa i globalnim problemima – objašnjava Čelan Gaganić. Spoj Baka i karnevala dogodio se nakon Drugog svjetskog rata. Prije toga to su bile dvije odvojene svečanosti, Bakova nedjeljom, a karneval na pokladni utorak.
– U poratnom razdoblju vlasti su, iz svojih razloga, poticale njihovo spajanje. Čak su, iz inata prema starim običajima, znali organizirati karneval i u vrijeme korizme, upravo onda kada to po tradiciji nije dopušteno. Tada je sve bilo pod strogim nadzorom. Ipak, običaj je preživio. Kad govorimo o Baku, riječ je o jedinstvenoj svečanosti ne samo u Imotskom i Hrvatskoj nego i šire. Takvog oblika slavljenja boga vina i loze nema ni u Italiji ni drugdje u Europi. Tamo se Bako može pojaviti kao maska unutar karnevalske povorke, ali nikada kao središnja figura oko koje se sve okuplja – govori Ante Čelan Gaganić i dodaje kako to potvrđuje i književnik Dinko Štambak, koji je zapisao da se, osim u Imotskom, nigdje drugdje ne slavi bog vina i loze na takav način. Ovdje je Bako ostao živa, središnja osoba svečanosti.
– Upravo zato Bakove i krnjevalske svečanosti treba trajno zaštititi kao vrijedan dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine – kaže Branimir Leko, kustos Zavičajnog muzeja Imotski, koji pokreće postupak zaštite Bakovih svečanosti kao nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske. – Tradicija je zasigurno starija nego što danas možemo dokumentirati. Sigurno je stigla s mletačkom upravom, ali u Imotskom je dobila posve poseban, lokalni oblik. Grad je stoljećima bio multikulturalan: uz domaće stanovništvo tu su živjeli ljudi iz Italije i raznih dijelova Monarhije, donoseći svoje običaje koji su se ovdje preoblikovali – objašnjava Leko.
Ideju snažno podržava i profesorica Gordana Radić. – O tome da se Bakove svečanosti trebaju zaštititi kao nematerijalna baština Republike Hrvatske, pisali su i profesor Ivan Bošković s Filozofskog fakulteta, Mate Maras i drugi autori koji su Bakove svečanosti nazivali rapsodijom imotskom i svojevrsnim spomenikom tradicije. U Imotskom postoji svijest da je riječ o nečemu jedinstvenom i vrijednom zaštite. Posebnost imotskih poklada jest njihova dvojnost, odnosno postojanje dviju sastavnica koje drugdje ne postoje u tom obliku. U drugim mjestima postoji karneval i spaljivanje Krnje, ali u Imotskom postoji i Bako – kaže Gordana Radić.
Od 1979. godine pokladne svečanosti organizira Bakovo društvo. Ljudi se mijenjaju, ali interes ne jenjava. Mladi sudjeluju, organiziraju se maskenbali i večer humora. Tradicija se prenosi. – Velik dio stare dokumentacije uništen je 1944. godine nakon ulaska partizana u Imotski. Stradali su i mnogi ugledni građani. Zato su danas usmena predaja i osobna svjedočanstva često jedini izvor podataka o starijim razdobljima Bakovih i krnjevalskih svečanosti – kaže nam Čelan Gaganić, koji je i sam živuća enciklopedija.
Unatoč svemu, običaj je preživio. I danas, kada se govori o njegovoj jedinstvenosti, sve je više svijesti da ga treba sustavno istražiti, dokumentirati i zaštititi jer Bako je upravo u Imotskom pronašao svoju najdugovječniju kuću. – Riječ je o živom običaju koji ima duboko povijesno i kulturno uporište te o jedinstvenoj pojavi u hrvatskom i širem europskom kontekstu i zato zaslužuje zaštitu – poručila je Gordana Radić.