Kada je u siječnju 2013. godine mladić tamne puti s velikim bijelim slušalicama na glavi sletio u splitsku zračnu luku, znatiželjnici su se odmah uskomešali. U pratnji njemačkog menadžera Matthiasa Feuricha, 18-godišnji Jean Evrard Kouassi stigao je na pregovore s Hajdukom, a zbunjeni promatrači nagađali su o kome je riječ. - Je li to onaj iz Fluminensea? Napadač ili playmaker? - pitali su se, pretpostavljajući da se radi o još jednom Brazilcu.
No, bio je to Afrikanac, krilni napadač iz Obale Bjelokosti, igrač za kojeg su upućeni tvrdili da stilom igre podsjeća na Francka Ribéryja zbog sposobnosti da s lijevog krila ulazi u sredinu i precizno puca jačom, desnom nogom. Stigao je tiho, gotovo neprimjetno, ne znajući da će upravo u Splitu započeti svoju europsku odiseju i zauvijek se upisati u anale kluba. Njegovo poznavanje jezika bilo je skromno; pričao je francuski, dok je za engleski samo sramežljivo govorio "a little". Ipak, razlozi za dolazak bili su mu kristalno jasni. - Hajduk je klub velike tradicije, klub koji svake godine igra u europskim natjecanjima. Znam da je prošle godine svladao Inter u Milanu, a to mogu samo prave momčadi - rekao je tada uz pomoć prevoditelja.
Nakon što je prošao probe u njemačkom Hoffenheimu, gdje nije uspio riješiti papirologiju, te u Club Bruggeu i Monacu, gdje mu je ponuđen ostanak, poziv iz Splita bio je presudan. Zajedno s momčadi trenera Miše Krstičevića otputovao je na pripreme u Međugorje, gdje je trebao u tjedan dana dokazati da zaslužuje ugovor. Nije mu trebalo dugo. Svojom brzinom, energijom i neposrednošću brzo je postao miljenik suigrača i navijača koji su pratili pripremne utakmice. Službeno je potpisao 20. siječnja 2013. godine i ubrzo je postao neizostavan član prvih 11, a navijači su mu iz ljubavi nadjenuli nadimak "Ivan Drogba Kvasina", od milja zvan jednostavno - Žan. Taj simpatični mladić, koji je na internetu gledao utakmice i divio se "zadnjem veznom s brojem 4 ili 14", nije mogao ni sanjati da će upravo on postati autor jednog poglavlja klupske povijesti.
Sudbina je htjela da se ključni trenutak njegove hajdučke karijere dogodi 21. travnja 2013. godine u Koprivnici, u utakmici protiv Slaven Belupa. Tog dana Kouassi je postigao svoj prvijenac u bijelom dresu. No, to nije bio samo običan gol. Bio je to jubilarni, 4000. pogodak Hajduka u prvenstvenim utakmicama od osnutka kluba 1911. godine. Trenutak za vječnost. Utakmica je završila rezultatom 1:1, no taj bod slavio se među "bijelima" kao trijumf u finalu kupa. Medijska potjera za crnoputim napadačem uzela je maha, a Žan je preko noći postao heroj i sretni jubilarac. Do kraja sezone zabio je još u porazu od Splita na premijeri trenera Igora Tudora, a navijače je posebno zadivio golom i asistencijom u prvoj utakmici finala kupa protiv Lokomotive, potvrdivši da je igrač za velike trenutke.
Nakon dvije uspješne godine na Poljudu, tijekom kojih je odigrao 79 utakmica i postigao 13 golova, Kouassi je 2015. godine napustio Split. U transferu vrijednom oko dva i pol milijuna eura, prešao je u redove kineskog kluba Shanghai SIPG, započevši novo poglavlje svoje karijere u Aziji. Za Hajduk je to bio značajan financijski posao, a za Kouassija prilika da se okuša u ligi koja je tada bila u velikoj ekspanziji. Kasnije, 2017. godine, prelazi u Wuhan Zall, klub u kojem će se u potpunosti afirmirati kao jedan od najboljih napadača lige, postigavši 34 gola u 72 nastupa. Život u Kini tekao je mirno, a njegova karijera bila je na vrhuncu. No, početkom 2020. godine, grad u kojem je živio i igrao postao je globalni epicentar događaja koji će promijeniti svijet, a on sam postao je nesvjesni sudionik drame koju nikada neće zaboraviti. Njegov život, kao i životi milijuna drugih, uskoro se pretvorio u nešto što je do tada bilo zamislivo samo u filmovima katastrofe.
Dok je Wuhan Zall bio na pripremama u Guangzhou, 520 kilometara daleko od svog grada, 23. siječnja donesena je odluka o potpunom zatvaranju Wuhana zbog izbijanja epidemije koronavirusa. Kouassi i njegovi suigrači našli su se u nezamislivoj situaciji: nisu se mogli vratiti svojim kućama ni obiteljima. Šest dana kasnije momčad je odletjela na planirani pripremni kamp u Španjolsku, nadajući se da će se situacija brzo smiriti. No, umjesto toga, upali su u višemjesečnu moru. - Ovo je godina koju nikada neću zaboraviti. Vrlo, vrlo čudan trenutak. Dogodile su mi se stvari koje neću zaboraviti do kraja života - ispričao je kasnije za The Guardian.
U Španjolskoj su se suočili sa stigmom. Hotel u kojem su trebali odsjesti otkazao im je rezervaciju, a interakcija s vanjskim svijetom postala je gotovo nemoguća. - Bilo je teško, vrlo teško. Morali smo nositi klupsku opremu kad smo izlazili, pa je bilo očito tko smo i ljudi su nas gledali vrlo drugačije. Posebno kineski igrači, koji su imali loša iskustva u supermarketima - prisjetio se Kouassi.
Atmosfera u momčadi bila je neizdrživa. Nitko nije htio igrati prijateljske utakmice s njima. Tjednima su samo trenirali, bez ikakve natjecateljske svrhe, što je uništavalo moral. Trenerovi planovi neprestano su se mijenjali, a igrači su bili na rubu snaga, posebice Kinezi čije su obitelji bile zarobljene u epicentru pandemije. - Atmosfera je bila vrlo, vrlo loša. Kad smo trenirali, vidjelo se da kineski igrači ne žele biti tamo. Bili su jako nervozni i sve je djelovalo čudno. Svaki dan stizale su vijesti iz Wuhana, često loše; netko bi čuo da mu je rođak bolestan. Bilo je teško igrati nogomet, pa je trener pokušavao skratiti treninge - opisuje Kouassi težinu situacije.
Momčad je bila u izgnanstvu, odbačena u Europi, dok se njihov svijet kod kuće raspadao. Planirani povratak sredinom veljače je otkazan, a njihov boravak u Španjolskoj produžen je za još mjesec dana, bez jasne vizije budućnosti. Nakon što se virus počeo širiti i Europom, momčadi je konačno omogućen povratak u Kinu, ali ne u Wuhan. Sletjeli su u Shenzhen, gdje ih je dočekao novi šok: obavezna dvotjedna karantena u hotelskoj sobi, u potpunoj izolaciji. Za Kouassija je to bio najmračniji period cijelog iskušenja. - Bilo je kao da si u zatvoru. Karantena je bila jako teška; jedan od onih trenutaka koji će uvijek ostati sa mnom. Nismo smjeli izaći 14 dana i bilo je tako teško - rekao je.
Pokušavao je održavati formu sklekovima i trbušnjacima, ali to je bilo sve. Dani su se vukli unedogled između četiri zida hotelske sobe. Tek nakon što je karantena završila, momčad je dobila dozvolu za nastavak priprema u blizini Guangzhoua, čekajući dan kada će se konačno moći vratiti kući. Taj dan stigao je nakon 104 dana izbivanja. Kada je njihov brzi vlak konačno ušao u željezničku stanicu u Wuhanu, dočekalo ih je nekoliko stotina navijača koji su im priredili gromoglasan doček. - U tom sam se trenutku osjećao kao da sam ponovno na stadionu - rekao je Kouassi.
Bio je to bljesak svjetla nakon dugog tunela mraka. Iako sretan zbog sebe, kaže da je bio još sretniji zbog svojih kineskih suigrača, od kojih su mnogi konačno mogli vidjeti svoje obitelji. Život u Wuhanu koji su zatekli nije bio isti. Grad se polako budio, trgovine i restorani su se otvarali, ali ulice su bile daleko od nekadašnje vreve. Uvedene su stroge mjere: svakodnevni testovi krvi prije treninga, obavezne maske i aplikacija sa "zelenim kodom" za ulazak u javne prostore. Nakon Wuhana jedno vrijeme igrao je u turskim klubovima Trabzon I Fatih. Potom se vratio u Kinu, da bi danas igrao za katarski Umm Salal Sport Club.