U povijesti hrvatskog nogometa ime Joze Jakopića (1901.-1946.) često je tek fusnota, spomenuta uz podatak da je bio prvi izbornik koji je vodio reprezentaciju. No, njegova uloga bila je daleko veća i značajnija. Iako je predsjednik slavnog zagrebačkog Građanskog formalno bio Josip Torbar, svi su znali tko je istinski mozak i pokretačka snaga kluba, popularnih Purgera. Bio je to upravo Jakopić, čovjek koji je u jednoj osobi objedinjavao funkcije tajnika, tehničkog direktora, menadžera i financijera.
Rođen 1901. godine u Ljubinju, školovan u Zagrebu, Jakopić je posjedovao nevjerojatnu energiju i viziju koja je nadilazila sportske okvire, pretvarajući Građanski u simbol zagrebačkog i hrvatskog identiteta te u jednu od najjačih momčadi tadašnje srednje Europe.
Njegova se genijalnost najbolje očitovala u stvaranju najslavnije generacije Građanskog. U suradnji s mađarskim trenerom Martonom Bukovijem, stvorio je momčad koja je igrala moderan, napadački nogomet. Vrhunac te ere dogodio se 1937. godine, kada su purgeri usred Beograda deklasirali tadašnjeg velikog rivala, Beogradski sportski klub (BSK), i osvojili naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije.
Jakopić je shvaćao važnost međunarodne reputacije, pa je 1936. godine u Zagreb doveo slavni Liverpool. Englezi, koji su svoj dolazak skupo naplatili, doživjeli su pravi šok kada ih je Građanski porazio s nevjerojatnih 5:1, nakon čega su očajnički tražili uzvrat na Anfieldu.
Bio je i sposoban poduzetnik, vlasnik popularnog bara Manduševac, u kojem su se okupljale najveće zvijezde kluba, ali i ključni operativac unutar Hrvatske športske sloge, krovne organizacije koja je nakon uspostave Banovine Hrvatske radila na osamostaljenju hrvatskog sporta.
Nakon što su se hrvatski klubovi izdvojili iz Jugoslavenskog nogometnog saveza i obnovljen je samostalni Hrvatski nogometni savez 1939. godine, Jakopić je bio logičan i jednoglasan izbor za prvog izbornika. Iako je Osječanin Hugo Kinert tu titulu formalno nosio još 1918., nikada nije dobio priliku sastaviti momčad. Jakopić je bio taj koji je ušao u povijest.
Svoju diplomatsku vještinu i brojna poznanstva, poput onog s predsjednikom Švicarskog nogometnog saveza Ottom Eicherom, iskoristio je za dogovaranje prvih međunarodnih utakmica. Tako je 2. travnja 1940. godine u Zagrebu, pred ispunjenim tribinama, Hrvatska odigrala svoju prvu utakmicu i deklasirala Švicarsku s 4:0. Činjenica da je deset od jedanaest igrača bilo iz njegovog Građanskog najbolje svjedoči o snazi kluba koji je stvorio.
Pod njegovim vodstvom, reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je ukupno četiri utakmice. Nakon zagrebačkog trijumfa, uslijedila je i pobjeda u uzvratu u Bernu od 1:0, kada su na terenu bili isključivo igrači Građanskog. Preostala dva dvoboja odigrana su protiv tadašnje nogometne velesile, Mađarske, koja je 1938. godine ranije bila viceprvak svijeta. U Budimpešti je 2. svibnja 1940. Hrvatska bila tijesno poražena 1:0, dok je u Zagrebu 8. prosinca 1940. utakmica završila neodlučeno 1:1. Ovi rezultati bili su golem uspjeh i potvrda kvalitete Jakopićeva rada, ali i jasan iskaz nacionalnog ponosa u vremenima političke neizvjesnosti.
Dolaskom ustaškog režima i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. godine, za Jozu Jakopića sve se promijenilo. Kao istaknuti pristaša Hrvatske seljačke stranke (HSS) i blizak krugu oko Vladka Mačeka, postao je politički nepodoban. Novi režim ga je progonio i ubrzo smijenio s mjesta izbornika, na koje je postavljen Rudolf Hitrec. Suočen s pritiscima i opasnošću, Jakopić je bio prisiljen pobjeći iz domovine. Utočište je pronašao u švicarskom Zürichu, gdje je proveo posljednje godine života, daleko od nogometa i grada koje je toliko zadužio.
Umro je u egzilu, 6. studenoga 1946. godine, potpuno zaboravljen. Njegova sudbina ostala je obavijena velom tuge, a o razmjerima zaborava najbolje svjedoči potresna priča koju je otkrio slavni Dinamov nogometaš Željko Matuš. Živeći u Zürichu, Matuš je godinama pokušavao pronaći Jakopićev grob. Nakon duge potrage, dobio je službenu potvrdu da je prvi hrvatski izbornik pokopan na groblju Enzenbühl. No, kada je stigao onamo, groba nije bilo. Kako godinama nitko nije plaćao njegovo održavanje, uprava groblja ga je, prema švicarskim zakonima, jednostavno preorala i prodala novom vlasniku. Tako je izbrisan i posljednji materijalni trag čovjeka bez kojeg je povijest hrvatskog nogometa nezamisliva, vizionara čija je ostavština desetljećima bila namjerno potiskivana u zaborav.
Ma to je Rođo! Neprežaljeni, laka mu zemlja..