Poraz 0:2 na Maksimiru još je jednom ogolio sve slabosti Hajduka pod vodstvom Gonzala Garcije. U potpunom sivilu bezidejne momčadi, koja je djelovala inferiorno u odnosu na najvećeg rivala, iskočili su tek pojedinci - vratar Toni Silić i neumorni veznjak Rokas Pukštas, čije su predstave potvrdile da je samo pitanje trenutka kada će napustiti Poljud i potražiti izazov u jačim europskim ligama.
Novi vječni derbi na Maksimiru donio je staru priču. Dinamo je slavio 2:0 i potvrdio dominaciju nad Hajdukom, produbivši krizu splitske momčadi koja pod vodstvom trenera Gonzala Garcije djeluje potpuno izgubljeno u ključnim utakmicama sezone. Golovi Monsefa Bakrara i Diona Drene Belje samo su bili statistička potvrda onoga što se vidjelo na terenu - potpuna nemoć i bezidejnost gostujuće momčadi. Hajduk nije uspio stvoriti nijednu ozbiljnu priliku, a igra se svela na stihijske pokušaje i individualne poteze koji nisu mogli ugroziti organiziranu obranu zagrebačkog kluba. Riječi samog trenera Garcije nakon utakmice najbolje oslikavaju stanje stvari: "Dinamo je dominirao u svakoj utakmici ove sezone protiv nas i pokazao da je bolji." To bolno priznanje nemoći odjeknulo je među navijačima kao potvrda da je aktualni Hajduk svjetlosnim godinama daleko od šampionskih ambicija.
Analitičari su bili još oštriji u svojim ocjenama, opisujući Hajdukovu momčad kao "bezveznu i preplaćenu", te "kvalitetom neusporedivo inferiorniju" od Dinama. Poraz nije bio slučajan, već posljedica dugotrajnijeg nedostatka jasne vizije i plana u igri. Dok je Dinamo djelovao kao uigran orkestar, Hajduk je izgledao kao skupina pojedinaca koji ne znaju što bi s loptom. Cjelokupni dojam ostavio je gorak okus u ustima navijača, koji su ponovno svjedočili kako se njihova momčad raspada pod pritiskom u još jednom derbiju koji je trebao barem malo podići moral za ono što bi trebalo uslijediti u još jednoj fazi stabilizacije. Unatoč golemim ulaganjima i velikim očekivanjima, realnost je da je Hajduk na ljestvici drugi, ali igrom daleko iza svog najvećeg rivala, bez naznaka da bi se taj odnos snaga u skorije vrijeme mogao promijeniti.
Ipak, čak i u najdubljem mraku ponekad se pojavi tračak svjetlosti. U potpunom raspadu splitskog sustava, dvije su figure isplivale na površinu i svojim izvedbama pokazale klasu koja nadilazi okvire hrvatskog prvenstva. Prvi od njih je vratar Toni Silić. Ovaj dvadesetdvogodišnji i 197 centimetara visoki čuvar mreže s nekoliko je fantastičnih obrana spriječio potpunu katastrofu i spasio svoju momčad još težeg poraza. Njegova smirenost i sjajni refleksi ponovno su došli do izražaja, a derbi na Maksimiru bio je samo još jedan položeni ispit u trenutku kada se njegovo ime sve glasnije spominje u kontekstu poziva u A reprezentaciju Hrvatske. Silić iz svaku utakmicu dokazuje da je golman za velike stvari i njegova kvaliteta predstavlja rijedak svijetli trenutak u inače sumornoj Hajdukovoj stvarnosti.
Druga svijetla točka bio je, kao i mnogo puta ove sezone, američki veznjak Rokas Pukštas. Iako je njegova momčad bila u podređenom položaju, 21-godišnjak rođen u Oklahomi ponovno je demonstrirao svoje nevjerojatne fizičke kapacitete i nezaustavljivu borbenost. Trčao je za dvojicu, ulazio u duele bez kompromisa i svojom energijom pokušavao probuditi uspavane suigrače. Njegova predstava bila je potvrda onoga što su mnogi primijetili još u ožujku, kada su ga navijači i novinari proglasili daleko najboljim igračem Hajduka. Pukštas je motor momčadi, igrač koji nikad ne odustaje i čija je radna etika uzor svima. Svojim igrama jasno pokazuje da je prerastao razinu na kojoj se trenutno natječe.
Iako navijačima Hajduka poraz teško pada, izvedbe Silića i Pukštasa daju barem mali razlog za optimizam, ali i strepnju. Obojica igrača svojim su kontinuitetom i kvalitetom dokazali da je Hrvatska nogometna liga postala preuska za njihov talent. Za Pukštasa detaljne statistike pokazuju neumornu želju za kretanjem prema naprijed. Ove sezone je uputio čak 67 udaraca u 29 utakmica, što znači da u prosjeku puca 2,65 puta po susretu, a gotovo polovica tih udaraca (46,27 posto) ide u okvir gola. S ugovorom koji ga veže do svibnja 2027. godine, jasno je da je on najveći klupski kapital i da je samo pitanje vremena kada će na Poljud stići ponuda koja se ne odbija.
Slična je situacija i s Tonijem Silićem. Vratari njegove kvalitete i potencijala rijetkost su na tržištu, a njegove obrane u derbijima najbolja su preporuka za klubove iz najjačih europskih liga. Dok se Hajduk kao kolektiv bori s nedostatkom ideje i pobjedničkog mentaliteta, Silić i Pukštas predstavljaju dvije konstante i dokaz da se na Poljudu ipak radi i nešto dobro. Njihov neizbježan odlazak donijet će klubu prijeko potrebna financijska sredstva, ali će ujedno i ostaviti ogromnu prazninu koju će biti teško popuniti. Za navijače ostaje gorko-slatki osjećaj ponosa zbog dvojice dragulja, pomiješan s frustracijom jer ih gledaju u momčadi koja ne može ispratiti njihovu kvalitetu.