U svijetu hrvatskog sporta, prezime Šuker nosi težinu zlata, asocirajući na nogometnu virtuoznost i golove koji su Hrvatsku 1998. godine upisali na svjetsku kartu. No, dok je Davor Šuker ispisivao povijest u dresovima Reala i Arsenala, u sjeni te goleme slave stasao je jedan drugi sportaš. U javnosti se ponekad dogodi zabuna, pa se njegovo ime zamijeni s Miroslavom, no na rukometnoj sceni postoji samo Mislav Šuker. Ovaj 195 centimetara visoki pivot postao je više od igrača za svoj klub, MRK Sesvete; on je njegov kapetan, vođa i zaštitno lice. I danas će Šuker odigrati svoju posljednju utakmicu u dresu Sesveta, protiv Zagreba u Kutiji šibica (18 sati).
- Imam 30 godina, mogoa bi još, ali tijelo ne može.Vidim da više ne mogu i da je došlo vrijeme kada sam ostvario sve što sam mogao ostvariti u smjeru kojim sam krenuo prije četiri ili pet godina. Vidim da više ne mogu pratiti taj ritam, a kada fizički više ne možeš, onda sve postaje i psihološki teret. Oženio sam se prije godinu i pol dana i jednostavno sam odlučio da je vrijeme da se posvetim i poslu i obitelji.
Radite u Tokiću?
- Da, u centrali, radim u odjelu nabave. Prije četiri ili pet godina imao sam želju otići u inozemstvo. Nije se ostvarilo i kada sam vidio da se to u tom trenutku neće dogoditi, počeo sam drugačije razmišljati.
Kakav je bio Vaš sportski put?
– Prvo sam trenirao nogomewt u Dugom Selu. S obzirom na prezime roditelji su me nekako usmjeravali prema nogometu. Igrao sam zbog visine na poziciji stopera. Međutim, nekoliko puta sam došao kući mokar do gole kože i mama je rekla da više ne idem trenirati vani. Onda sam se odlučio za dvoranski sport. Dvojio sam između rukometa i košarke, ali na kraju smo se odlučili za rukomet. Prvi klub bio je Dugo Selo,m bio sam u generaciji Markušića i Severca. Tamo sam bio do 2016., nakon toga godinu dana u Varaždinu i dvije sezone u Dubravi. U Varaždinu sam studirao i završio Fakultet organizacije i informatike. Nisam se dugo zadržao jer je bila smjena trenera i turbulencije u klubu. Nakon toga sam otišao u Dubravu, gdje sam surađivao sa Šolom i Dominikovićem, što se kasnije pokazalo kao svojevrsna poveznica sa Sesvetama. U Sesvete sam došao 2018. godine na poziv trenera Dominikovića i predsjednika Čurkovića.
Zapravo ste došli u Sesvete na početak stvaranja ove današnje ekipe?
– Tako je. Prošli smo cijeli put – od borbe za ostanak u ligi pa do četvrtog mjesta, trećeg mjesta i svega što je kasnije uslijedilo. Kroz posljednjih pet godina napravili smo velik iskorak. Došao sam sa željom da se afirmiram u sportu i ovom prilikom želio bih zahvaliti predsjedniku Čurkoviću i treneru Dominikoviću na pruženoj prilici. Uložio sam puno znoja, žrtve, energije, emocija i vremena kako bih nešto ostvario. Možda to nekome nisu velika postignuća, ali meni jesu.
Imateli još nekoga u obitelji tko se bavio sportom?
– Imam brata, šest godina je mlađi od mene. Imao je sličan put. Također je trenirao u Dugom Selu i bio generacija Kuzmanovića, Hršaka i Raužana. To je bila generacija koja je četiri ili pet godina dominirala na nacionalnoj razini i stalno osvajala naslove prvaka Hrvatske. Došao je do određene razine, ali se na kraju odlučio za fakultet i posao. Možda sam ja više „grizao” ili sam imao pogodnije okolnosti za ostvariti neke rezultate. On se nakon kadetske karijere ipak usmjerio prema akademskom i poslovnom putu.
Roditelji nisu bili sportaši?
– Otac je bio više rekreativac. Oni su iz malog mjesta kraj Livna i tada se živjelo drukčije. Radilo se na poljima i razmišljalo kako preživjeti, nije bilo mogućnosti za luksuz kakav danas imamo. Nama su omogućili da odrastamo blizu Zagreba, gdje postoji puno više prilika za sport.
Kako to da niste više igrali u napadu?
– Od početka sam bio obrambeni tip igrača. Igrao sam povremeno na desnom vanjskom, ali nikada nisam bio profiliran kao napadač. To se nastavilo i u Varaždinu, Dubravi i Sesvetama. Međutim, krajem 2020. godine imali smo puno ozljeda i nije bilo dovoljno igrača pa sam godinu i pol ili dvije bio čak i prvo napadačko rješenje na crti, dok nije stasao Raužan i preuzeo tu ulogu. Kasnije, kada sam se više usmjerio na posao i treninge, ponovno sam se vratio obrani.
Je li odluka o završetku karijere donesena još na početku sezone?
– Provlačila se od početka sezone. Već u rujnu sam prvi put rekao da više ne mogu pratiti taj tempo. Na polusezoni sam ponovno razgovarao s klubom i prije tjedan dana donio konačnu odluku. Motivacija i želja nisu nestale, ali mislim da sam na ovoj razini dao sve što sam mogao i da je sada na mlađima da nastave kontinuitet.
Od sada samo kao gledatelj?
– Iskreno, ne znam. Trenutačno mi je fokus dobro se odmoriti i provesti vrijeme sa suprugom kojoj dugujem puno vremena jer je sve ovo bilo vrlo intenzivno.
Prvo slobodno ljeto?
– Nema više priprema. Iskreno, još nisam ni svjestan da 27. srpnja neće biti adrenalina, znoja, umora i regeneracije, nego odmor. Veselim se tome da malo stanem i posvetim se drugim aspektima života.
Kako ste usklađivali treninge i posao?
– Već od 18. ili 19. godine nisam sve stavljao na jednu kartu. Studirao sam, radio i trenirao istovremeno. Nakon fakulteta usmjerio sam se na posao i rukomet. U tim godinama to mi nije bilo teško, ali s vremenom me počelo trošiti. Bio sam stalno u pogonu, nisam znao gdje idem ni kada stajem. Fizički je postajalo sve teže, a onda se taj teret prebacio i na psihološki dio.
Kako ste usklađivali pripreme i posao?
– Uzimajući godišnji odmor. Za utakmice Europske lige uzimao bih slobodne dane ponedjeljak, utorak i srijedu, za pripreme također godišnji. Na kraju bi mi ostalo možda tjedan dana godišnjeg za mene i suprugu.
Jeste li imali težih ozljeda?
– Ne. U kadetskim danima imao sam problema s koljenom, ali sam se vratio nakon četiri ili pet mjeseci. Nikada nisam imao operaciju.
Večeras vas čeka posljednja utakmica?
– Očekivanja su realna. Nakon 17 ili 18 sezona prekinuli smo dominaciju Nexea iz Našica kao stalnog viceprvaka Hrvatske. Oni su i dalje ozbiljan klub s kontinuitetom, ali mi smo ove godine iskoristili svoje dobre igre i došli u situaciju da igramo za naslov. Objektivno, Zagreb je veliki favorit i priča je praktički riješena, ali mi ćemo dati maksimum i pokušati se predstaviti u najboljem svjetlu. Uzeti srebro oko vrata i završiti sezonu koja je donijela dodatnu vrijednost – po prvi put u povijesti kluba postali smo viceprvaci Hrvatske.
Bit će neobično kada krenu pripreme bez tebe?
– Sigurno će biti neobično, ali kao i svi koji završe sportsku karijeru, tako ću se i ja prilagoditi. Neće mi to stvarati problem, ali hoće li mi kasnije nedostajati taj žar i potreba za dokazivanjem – to ćemo tek vidjeti.