Kad ste u Zagrebu rekli da idete na hakl, a u Dalmaciji na basket, znalo se da mislite na košarku na jedan koš, obično na najbližem igralištu, najčešće u obliku tri protiv tri. Danas je to zaseban sport, i to olimpijski. I dalje je to košarka, ali 3x3, već dvaput u programu Olimpijskih igara. Na onima premijernim, u Tokiju 2021. slavili su Letonci i Amerikanke, a u Parizu 2024. Nizozemci i Njemice. Da biste dobili bolju sliku o tome tko dominira ovim sportom, reći ćemo još i to da su aktualni svjetski prvaci Španjolci ispred Švicaraca, a prvakinje Nizozemke.
Kao što se može primijetiti, Hrvatska se u ovoj priči ne spominje pa smo jednog od naših najboljih haklera Dejana Popovića pitali u čemu je štos. Kako to da su Srbi šest puta bili svjetski prvaci, a da nas na svjetskoj sceni nema?
– Srbi su u taj sport krenuli dok se kod nas za taj sport nije ni znalo. Oni u Novom Sadu imaju dva kluba koji su među najboljima na svijetu. Oni su imali igrača koji je bio najbolji na svijetu i koji je imao ugovor s Red Bullom. Oni i danas imaju prvorangiranog pojedinca svijeta.
Ako je tako, koliko smo daleko od svojih istočnih susjeda?
– Uopće nismo daleko i sustavnim radom mogli bismo dogurati visoko. Uostalom, Cibona je na jednom turniru dobila Amsterdam, Nizozemce koji su osvojili svjetsko zlato, a moj klub Zagreb pobijedio je Antwerp kada je on bio drugorangirani klub svijeta. Ako bismo uspjeli dvije momčadi ugurati u svjetskih top 30, onda bismo imali pravo igrati olimpijske kvalifikacije.
A taj sustavni rad podrazumijeva i sustavno održavanje domaćih natjecanja, što veći broj turnira, o čemu je bilo govora na presici na kojoj je predstavljen SuperSport Cro 3x3 Tour, natjecanje od 11 turnira na isto toliko lokacija. O tome i o Prvenstvu Hrvatske u Matuljima (18.–20. srpnja) govorili su Marko Ereš, predsjednik Udruge 3x3 Hrvatska, Andro Anzulović, predstavnik Hrvatskog košarkaškog saveza, već spomenuti Dejan Popović (član prvaka Zagreba), ali i Davor Pejčinović, koji je govorio u ime Kluba 3x3 košarke Cibona.
– Ja sam bio i inicijator osnivanja nacionalne udruge i mislim da smo time napravili lijepu platformu za razvoj ovog sporta. Košarkaški klub Cibona dopustio nam je da koristimo ime kluba i ovog časa to je i hrvatska reprezentacija. Nastojimo da ti dečki imaju košarkaškog i kondicijskog trenera, a Cibona nam pomaže sa svojom ambulantom. Kako u Hrvatskoj nemaju sparing-partnere, dečki odlaze u Novi Sad, na ondašnju akademiju. Cilj je otići na što više međunarodnih turnira i pokušati se plasirati na Olimpijske igre u Los Angelesu – kazao je Pejčinović pokušavši objasniti zašto je hakl važan i za standardnu košarku pet na pet.
– Kad igrači s 18-19 godina ne prođu selekciju ili se zbog posvećenosti studiju ne odluče za profesionalno igranje, košarka tri na tri idealna je da ih se u tom sportu zadrži. I da joj se po povratku u svoje lokalne sredine opet vrate u pet na pet.
Kakvi su izgledi da igrači iz košarke pet na pet igraju košarku tri na tri, pitali smo Marka Ereša:
– Baza naše košarke je ona pet na pet. Naša je želja da klubovi standardne košarke osnivaju sekcije 3x3 košarke pa da izvan sezone svoju djecu tako vežu za klub. Svaki igrač koji ljeti igra basket može naučiti cake koje će mu dobro doći u pet na pet. Znalo se dogoditi da abaligaši završe na treningu s basketašima i izgube od prosječne trojke. A to vam govori da je ovo drukčiji sport.
Može li se od košarke tri na tri živjeti? Dejan Popović o tome kaže:
– Lokalno može, ali samo ako osvajaš turnire, inače je financijski neodrživo. Što se pak tiče Challengera i Masters serije, to je druga razina. Najbolji srpski klub već treću godinu zaredom zarađuje po 600-700 tisuća eura, što na koncu ispadne po 100 tisuća po igraču. I to je čista turnirska zarada, a još veći priljev novca bude od sponzora. Privučeni tom pričom, u tri na tri pojavljuju se i ozbiljni igrači iz košarke pet na pet kao što je reprezentativac BiH Aleksandar Lazić.
No vratimo se povodu za ovu presicu, a to je najava SuperSport CRO 3x3 Toura koji će se igrati od svibnja do kolovoza i to u Zadru, Svetoj Nedelji, Zagrebu, Vukovaru, opet u Zagrebu, u Križevcima, Osijeku, Bjelovaru, Đakovu i Karlovcu uz državno prvenstvo u Matuljima. Kako to da u ovoj priči nema tradicionalnih košarkaških sredina poput Splita i Šibenika?
– Organizirati ovakav turnir nešto i košta, i to ne ide bez podrške lokalne zajednice. Eto vam primjer Križevaca, gdje se već 13-14 godina održava turnir, ili "Hakla na Taksiju" u Zagrebu, u Gajnicama, već 12 godina – objašnjava Ereš.
Tu smo ne baš dobri, kao i u košarci gdje smo se srozali na samo dno Europe. Ali gdje su Srbi i ostali u rukometu na pijesku (ali i u rukometu za gluhonijeme), gdje dominiramo u Europi i u svijetu već više od 20 godina!!