Prije nego što zaplivamo u naš izbor za Nogometaša godine, usko ste povezani s jednim nedavnim izborom. Vaša nećakinja, igračica ŽNK Agrama Jasna Đoković, je postala najbolja nogometašica u Hrvatskoj u izboru Kapetanice biraju. Kako ste se osjećali kad ste čuli za to, i kako gledate općenito na Jasninu karijeru?
- Kad sam vidio nju i Fruka na onim slikama s dodjele nagrada bio sam preponosan. Stvarno nisam imao riječi, kapa joj do poda. Kako sam igrao vani, nisam imao priliku previše pažnje obraćati na njezin razvoj. Ona se probijala bez mojeg prisustva i bez neke moje velike pomoći. Od malih nogu je bila veliki talent. Nije mala stvar otići u hrvatski nogomet i biti najbolja nogometašica, to je veliko postignuće.
Prema vašem popisu Luka Modrić se nalazi na prvom mjestu. Što je to Luku činilo najboljim hrvatskim nogometašem u 2025. godini?
- On je legenda, mozak i ključ igre, i za reprezentaciju i za klubove. U ovih par riječi sam sve rekao, i teško je na to još puno toga dodati. To je takav profesionalac, igra na takvoj razini u tim godinama, u svakoj utakmici daje sto posto od sebe, a gotovo nikada u svojoj karijeri nije bio teško ozlijeđen. Gdje god Luka Modrić igra, ja se za tu momčad ne bojim. Volio bih da Milan ove sezone bude prvak, iako će to biti težak zadatak. Ali kad vidimo gdje je Milan bio prošle sezone, a gdje je sada s Lukom, vidi se koliko je pridonio napretku momčadi.
Na drugo mjesto ste stavili Joška Gvardiola. Kako vam se doimaju njegove igre u dresu Manchester Cityja?
- Već kad pogledamo sami transfer, to nam puno govori. Pa ne bi jedan Pep Guardiola platio skoro 100 milijuna eura za jednog igrača da nije toliko kvalitetan. Joško je prije svega vrhunski sportaš, a zatim i jako veliki talent. On je istovremeno tako mlad, a tako iskusan. Ma svaka mu čast. I važno je reći da nije lako iz igrati u engleskoj Premier ligi, tamo svaki treći dan igraš utakmicu 'na nož', a on se tamo jako dobro snalazi.
Puno je nogometaša igralo za hrvatsku reprezentaciju, ali se uistinu rijetki mogu pohvaliti time da su nastupili u prvoj natjecateljskoj utakmici u povijesti reprezentacije. Kako sada unatrag gledate na tu činjenicu i na taj dvoboj s Estonijom iz 4. studenoga 1994.?
- Mogao sam ući u anale hrvatskog nogometa, mogao sam dati prvi gol u povijesti hrvatske reprezentacije u natjecateljskim utakmicama. Kod rezultata 0:0 sam imao veliku šansu za gol. Dobio sam dodavanje Alena Bokšića, pucao sam, i golman je obranio, a lopta se odbila do Davora Šukera koji je zabio. Jako sam počašćen što sam igrao u toj utakmici, sjećam se da smo Ladić i ja tada u reprezentaciji bili jedini igrači iz HNL-a. Baš mi je bila čast igrati s takvim igračima, to je takva sreća u životu da vam to ne mogu opisati. Da je bilo malo više sreće, mogao sam igrati i na Euru 1996. i na Svjetskom prvenstvu 1998., pa imati i tu brončanu medalju. Presretan sam zbog svega što sam postigao, ali sam i svjestan da je moglo biti i bolje.
Tijekom karijere ste imali prilično blizak odnos s dva nogometna genijalca koji više nisu s nama, a to su Miroslav Ćiro Blažević i Josip Kuže. Kakva su vaša sjećanja na njih?
- Kuže me i doveo u Dinamo. O njemu svi znamo da je baš bio vrhunski trener. S Dinamom je u Jugoslaviji postizao rezultate koje je malo tko mogao postizati, a onda je u Japanu radio fenomenalan posao, tamo je napravio dar-mar. A Ćiro je bio vrhunski motivator. Cijela Hrvatska zna koliko je on kvalitetan trener, ali koliko je bio i vrhunski čovjek. Imao sam veliku sreću da su me trenirali takvi stručnjaci, ne samo Ćiro i Kuže, već i Kranjčar, Barić, Marković, Ivanković... Nije mala stvar učiti od tako velikih trenera.
Poznati ste po tome da imate jako dobro sjećanje na svoju karijeru, da se sjećate svakog detalja iz svakog trenutka karijere. Što vam se najviše urezalo u pamćenje?
- Bilo je tu puno zanimljivih i lijepih situacija, ali sad su mi neke pale na pamet. Sjećam se kad mi je prije jedne utakmice za reprezentaciju Ćiro rekao "Ture, bog te maz'o, pa pogledaj s kakvim igračima ti igraš", a ja se tresem od nervoze i treme. Na kraju sam fantastično odigrao i sve je dobro prošlo, to mi je ostalo u baš lijepom sjećanju. Isto, sjećam se kad smo igrali protiv Cibalije u Vinkovcima, i Cibalija je dobila crveni karton, a Ćiro je izvadio mene s terena na klupu kako bi situacija na terenu bila poštena i ravnopravna, kako bi se igralo 10 na 10. A pazite, tada smo bili u velikoj borbi za naslov prvaka, i završilo je 0:0. Svi su se čudili, vidite koliko je to bio pošten čovjek.
Spomenuli ste u jednom ranijem našem razgovoru da se Dinamo i HNS prema vama odnose jako lijepo, da vas se sjećaju, da dobijete i ulaznice za utakmice te da se vaša obitelj družila i fotografirala s igračima. Koliko to znači vama, a koliko vašoj djeci?
- Ovim putem se od srca zahvaljujem Draženu Ladiću i Zlatku Daliću. Izašli su mi u susret jer mene nije bilo, bio sam na jednom putu. Zamolio sam Dražena može li se moj sin fotografirati s igračima, a on ga je uveo u svlačionicu. Kad su prijatelji mojeg sina iz škole vidjeli te fotografije, mislili su da je možda bio sakupljač lopti, ali nije nego je na osnovu Ladića i Dalića dobio tu priliku. Ne postoje ti novci koji bi mogli to kupiti, tu sreću koju su oni priuštili da mi djeca budu sretna. Isto je tako bilo i s Dinamom prije nekoliko mjeseci i od srca sam zahvalan na tome Velimiru Zajecu, Zvonimiru Bobanu i Silviju Mariću.
Kad smo već kod vaše djece, vaš 13-godišnji sin Tahir na glasu je kao veliki nogometni potencijal.
- Sad sam se fokusirao na njegovu karijeru. Veliki je talent, može igrati na svim pozicijama u napadu, a ističu mu se brzina i tehnika. On navija za Hrvatsku i izabrat će igrati za Hrvatsku ako mu se karijera razvije u dobrom smjeru. To nema sumnje. To je moja i naša domovina.
Ostavio tragu u Dinamu i Koreji, ali i u 'vatrenima'
Dževad Turković je rođen 17. lipnja 1972. godine u Podgorici, odnosno tadašnjem Titogradu. Nakon što je prve prave profesionalne korake u seniorskom nogometu napravio u tamošnjem OFK Titogradu, 1989. godine ga je Josip Kuže doveo u Dinamo, gdje je igrao sve do 1996. godine (uz jednu posudbu u varaždinski Varteks). S Dinamom je osvojio po dva naslova prvaka i u ligi i u kupu, a 1996. godine se otisnuo u Južnu Koreju gdje je, igrajući za Busan i Seongnam, proveo šest godina, da bi svoju profesionalnu karijeru zaključio 2004. godine u NK Osijeku. Turković je odigrao šest utakmica za hrvatsku nogometnu reprezentaciju u 1994. i 1995. godini. Posebno se pamti njegov nastup u prvoj natjecateljskoj utakmici u povijesti hrvatske reprezentacije, pobjedi 2:0 kod Estonije u kvalifikacijama za europsko prvenstvo na jesen 1994.
Turkovićevih deset
Luka Modrić (Milan) 10 bodova
Joško Gvardiol (Man. City) 9
Ivan Perišić (PSV) 8
Luka Vušković (HSV) 7
Toni Fruk (Rijeka) 6
Josip Stanišić (Bayern) 5
Ante Budimir (Osasuna) 4
Franjo Ivanović (Benfica) 3
Petar Sučić (Inter) 2
Franko Kovačević (Celje) 1