Trostruki osvajač medalje s Deaflimpijskih igara u Tokiju, Nikola Zdrilić (20), otvoreno je progovorio o odrastanju s nagluhošću i izazovima s kojima se morao nositi u djetinjstvu odrastajući u Rijeci na nedavnom gostovanju u podcastu Vox Medicus.
- Prije osnovne škole, oko pete ili šeste godine života, roditelji su primijetili da imam problema sa sluhom. Preporučili su nam da odemo na Rebro, gdje su mi ustanovili oštećenje sluha. Kao dijete sve vam je čudno, aparatići žuljaju, a tek kasnije počnete shvaćati što to zapravo znači - ispričao je Zdrilić.
- Roditeljima je to bilo čudno jer u obitelji nitko prije nije imao genetsko oštećenje sluha. Brinuli su se za mene, pazili i tražili savjete kako mi najbolje pomoći. Mama je često išla na savjetovanja kako bi naučila kako pristupiti djetetu s takvim problemom. To je bio dogovor mojih roditelja i profesora. Profesorica je imala mikrofon u obliku olovke, a ja uređaj koji je izgledao poput ogrlice. U učionici je bila buka, ali taj sustav je hvatao samo njezin glas pa sam čuo profesora, dok druge zvukove gotovo nisam ni registrirao - rekao je hrvatski plivač.
Prema liječničkim nalazima, Zdrilićevo, oštećenje sluha iznosi oko 75 decibela na oba uha i neće se pogoršavati.
- Tek sam negdje u šestom razredu osjetio da imam problem. Djetinjstvo je zapravo bilo privikavanje na to. Cijelu osnovnu školu bio sam jedini u generaciji s takvim problemom. Bio sam zadirkivan jer su tada aparati bili puno veći nego danas. Veličina aparata ovisi o oštećenju sluha. Na početku sam nosio srednje aparate s malim baterijama koje su trajale tjedan do dva.
- Ja sam normalna osoba, zdrava, Bogu hvala. Mi imamo samo oštećenje sluha. Često nas uspoređuju s paraolimpijcima, ali to je nešto drugo. Najteže mi je u restoranu ili kafiću, u zatvorenom prostoru kada svira glazba u pozadini. Koncerti su također zahtjevni. Na kontrole idem svakih šest mjeseci, a i dalje redovito radim s logopedicom jer je sluh kao mišić, treba ga konstantno trenirat - kazao je 20-godišnjak koji je zbog svog problema imao zahtjevno i izazovno djetinjstvo.
- Bilo je teško u mlađim danima, pogotovo u osnovnoj školi. Djeca znaju biti okrutna i bilo je zadirkivanja. Danas je to postalo dio mog identiteta i imidža. Želim inspirirati što više nagluhih ljudi da se ne boje i da izađu iz anksioznosti. Mladima želim poručiti: to ste vi, to vam može pomoći, a ne odmoći. To nije ništa strašno - rekao je.