Kada je Fifa u srpnju 1988. godine objavila da će SAD biti domaćin Svjetskog prvenstva 1994., nogometni svijet ostao je u šoku, prožet dubokim skepticizmom. Dodijeliti najveći sportski događaj na planetu naciji koja je taj sport nazivala "soccer" i tretirala ga s gotovo potpunom ravnodušnošću činilo se kao hereza. Europski i južnoamerički puristi zgražali su se nad idejom da će se sveti gral nogometa igrati na stadionima za američki nogomet, u gradovima gdje je baseball bio religija. No Fifa, predvođena Joãom Havelangeom, imala je viziju: osvojiti posljednju neistraženu granicu i najveće kapitalističko tržište na svijetu. To se kockanje, unatoč kaosu koji je uslijedio, na kraju isplatilo. Turnir je postigao nevjerojatan financijski uspjeh i srušio sve rekorde posjećenosti s ukupno 3,6 milijuna gledatelja, odnosno prosjekom od gotovo 69.000 po utakmici, brojke koje ni do danas nisu nadmašene. Amerika možda nije voljela nogomet prije ljeta '94., ali je svijetu pokazala kako se od njega radi spektakl. Savršen uvod u bizarnost koja će definirati cijeli turnir pružila je ceremonija otvorenja na stadionu Soldier Field u Chicagu. Organizirana s tipičnom američkom grandioznošću, pretvorila se u nenamjernu komediju. Voditeljica programa, medijska ikona Oprah Winfrey, u jednom je trenutku posrnula i pala s pozornice. Vrhunac je, međutim, uslijedio tijekom nastupa glazbene dive Diane Ross. Prema scenariju, trebala je izvesti jedanaesterac i zabiti gol, nakon čega bi se konstrukcija gola spektakularno raspala. Ross je namjestila loptu, zaletjela se i promašila cijeli gol, poslavši loptu široko kraj vratnice. Unatoč tome, prethodno namješteni mehanizam se aktivirao i gol se svejedno prepolovio.
Kako bi se izbjegla sudbina prethodnog prvenstva u Italiji 1990., koje je ostalo zapamćeno po defenzivnom nogometu i rekordno malom broju golova, Fifa je uvela revolucionarne promjene. Pobjeda u skupini prvi je put donosila tri boda umjesto dva, što je trebalo potaknuti momčadi na napadačku igru. Uvedeno je i pravilo o zabrani vraćanja lopte vrataru, koji je ne smije uhvatiti u ruke, čime se stalo na kraj odugovlačenju igre. Turnir u SAD-u bio je pionirski i u mnogim drugim aspektima: prvi put utakmice su se igrale u zatvorenoj dvorani, u Pontiac Silverdomeu u Detroitu, gdje su se igrači žalili na nesnosne vrućine i vlagu. Igrači su prvi put na dresovima, uz broj na leđima, imali ispisana i imena, a brojevi su dodani i na prednju stranu, sve kako bi se olakšalo prepoznavanje američkim komentatorima nenaviklim na nogomet. Čak su i suci odbacili tradicionalnu crnu boju i odijevali šarene dresove.
Usred svih tih novina i američkog šarenila na scenu se vratio stari bog, najveći od svih, Diego Armando Maradona. Nakon utakmice protiv Nigerije (2:1) dogodila se neobična scena: medicinska sestra ušla je na teren, uhvatila Diega za ruku i odvela ga na doping-kontrolu. Maradona se smiješio i mahao publici, nesvjestan da je to bio njegov posljednji hod po mundijalskom travnjaku. Nekoliko dana poslije svijet je obišla vijest koju je objavio tadašnji glavni tajnik Fife Sepp Blatter: Diego Maradona bio je pozitivan na efedrin, zabranjeni stimulans. Najveća zvijezda turnira neslavno je izbačena s natjecanja. Bio je to konačan pad nogometnog anđela. Ipak, sve drame, pobjede i porazi ostali su u sjeni događaja koji je turnir zavio u crno i postao njegov najmračniji ožiljak. Reprezentacija Kolumbije stigla je u SAD s golemim očekivanjima. Mnogi, uključujući i samog Peléa, smatrali su ih favoritima iz sjene. Igrali su prekrasan, lepršav nogomet, a u kvalifikacijama su ponizili Argentinu u Buenos Airesu. No momčad je bila pod golemim pritiskom iz domovine, gdje su narkokarteli i kladioničarske mafije imali ogroman utjecaj. Nakon šokantnog poraza od Rumunjske na otvaranju utakmica protiv domaćina SAD-a postala je presudna. U 34. minuti, pri rezultatu 0:0, američki igrač John Harkes uputio je oštar centaršut. Branič Andrés Escobar pokušao je klizećim startom presjeći loptu, ali ju je nesretno skrenuo u vlastitu mrežu. Kolumbija je izgubila 2:1 i ispala s turnira. Poslije povratka u domovinu Escobaru su prijatelji i obitelj savjetovali da se pritaji, svjesni uzavrele atmosfere i bijesa zbog neuspjeha. No on je to odbio, govoreći da se mora "pokazati svom narodu". Deset dana nakon kobnog autogola, 2. srpnja, Escobar je izašao s prijateljima u rodnom Medellínu. Pri izlasku iz jednoga noćnoga kluba prišla su mu trojica muškaraca i započela svađu. Jedan od njih izvukao je pištolj i ispalio šest metaka u nesretnog nogometaša. Prema svjedočenjima, ubojica je nakon svakog pucnja vikao: "Gol!", navodno kao osvetu za autogol koji je kladioničarskoj mafiji donio goleme gubitke.
Na legendarnom stadionu Rose Bowl u Pasadeni, pred više od 94.000 gledatelja i pod kalifornijskim suncem koje je pržilo, u finalu je Brazil pobijedio Italiju. Prvi put u povijesti finale Svjetskog prvenstva završilo je 0:0. Drama je dosegnula vrhunac. Nakon što je Márcio Santos promašio jedanaesterac za Brazil, a Franco Baresi i Daniele Massaro za Italiju, Brazil je vodio 3:2 uoči posljednje, pete serije. Loptu je na bijelu točku namjestio Roberto Baggio. Uzeo je zalet, opalio i lopta je odletjela visoko preko grede. Brazil je postao prvak svijeta četvrti put, posvetivši naslov tragično preminulom vozaču Formule 1 Ayrtonu Senni.
Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine nije bilo samo nogometni turnir; bio je to kulturni fenomen koji je definirao kraj devedesetih. Prvi put s 32 reprezentacije, prvenstvo je donijelo osjećaj globalne svečanosti i nepredvidivosti. U središtu pozornosti bio je Brazil, branitelj naslova i apsolutni favorit. Njihova momčad, predvođena zvijezdama poput Rivalda, Cafua i Roberta Carlosa, djelovala je kao nezaustavljiva sila. Prije samog početka turnira, Nikeova sada već legendarna reklama "Aerodrom '98", u režiji Johna Wooa, prikazala je brazilske majstore kako se poigravaju loptom u zračnoj luci, savršeno saževši njihov nonšalantni, radosni pristup nogometu, poznat kao "jogo bonito".
Ipak, Francuska '98. brzo je pokazala da neće slijediti unaprijed napisan scenarij. Turnir je prštao od bizarnih, komičnih i politički nabijenih trenutaka koji su ga učinili nezaboravnim. Rumunjska je, slaveći prolazak skupine, šokirala svijet kada je cijela momčad obojila kosu u plavo, što je legendarnog komentatora Jimmyja Hilla navelo na bizarnu tvrdnju da je to taktički genijalan potez kako bi se igrači lakše uočavali. U Lyonu je meksički genijalac Cuauhtémoc Blanco izveo svoj besmrtni "Blanco Bounce", uhvativši loptu između stopala i poskočivši između dvojice zbunjenih južnokorejskih braniča, potez koji se godinama poslije pokušavao rekreirati na igralištima diljem svijeta. No najviše napetosti osjećalo se uoči utakmice između SAD-a i Irana, dugogodišnjih političkih neprijatelja. Nazvan "majkom svih nogometnih utakmica", susret su pratile opsežne mjere sigurnosti. Igrači su na terenu pokazali duh sportskog zajedništva razmijenivši bukete cvijeća prije početka. Sama utakmica bila je iznenađujuće uzbudljiva, a pobjeda Irana 2:1 izazvala je erupciju slavlja na ulicama Teherana. Usred toga globalnog spektakla jedna je priča odjeknula kao bajka. Hrvatska, zemlja koja je tek nedavno stekla neovisnost i još se oporavljala od ratnih ožiljaka, stigla je na svoj prvi mundijal kao autsajder. Predvođena karizmatičnim Miroslavom Ćirom Blaževićem, generacija Bobana, Prosinečkog i Šukera igrala je s nevjerojatnim ponosom i talentom. Nakon pobjeda protiv Jamajke i Japana, te tijesnog slavlja protiv Rumunjske u osmini finala, uslijedio je trenutak koji je definirao turnir. U četvrtfinalu ih je čekala moćna Njemačka, aktualni europski prvak i momčad koja ih je izbacila s Eura dvije godine prije. Ono što se dogodilo u Lyonu ušlo je u legendu. Hrvatska je odigrala utakmicu života, deklasiravši Nijemce s 3:0. Golovi Jarnija, Vlaovića i Šukera nisu bili samo pobjeda; bili su to simbolički udarci koji su označili kraj jedne njemačke ere i rođenje nove nogometne sile. San o finalu prekinuo je domaćin Francuska u dramatičnom polufinalu. Iako je Davor Šuker doveo Hrvatsku u vodstvo, Lilian Thuram, branič koji nikada prije ni poslije nije zabio za reprezentaciju, postigao je dva nevjerojatna gola i odveo Francusku dalje. Hrvatska je turnir završila pobjedom protiv Nizozemske za brončanu medalju, a Davor Šuker je sa šest golova postao najbolji strijelac turnira, okrunivši tako jednu od najljepših priča u povijesti svjetskih prvenstava.
U finalu je Francuska svladala Brazil. Nakon finala svijetom su se počele širiti brojne teorije zavjere. Je li Ronaldo bio otrovan? Je li Brazil prodao utakmicu u zamjenu za buduće domaćinstvo? Ipak, najupornija i najraširenija teorija bila je ona o pritisku sponzora. Nike, koji je 1996. potpisao tada rekordan ugovor s Brazilskim nogometnim savezom (CBF) vrijedan 160 milijuna dolara, postao je glavni sumnjivac. Teorija je glasila da je Nike, uloživši ogroman novac u marketing Ronalda kao svog glavnoga globalnog ambasadora, izvršio pritisak na CBF i izbornika Zagalla da njihov ključni igrač pod svaku cijenu mora nastupiti u finalu.