Ideja da bi nogomet trebao biti u potpunosti odvojen i neovisan od politike na papiru zvuči jako lijepo, jer svi smo svjesni koliko je politika već u svojoj srži nakrcana moralno kompromitirajućim akcijama usmjerenima u ostvarivanje određenih ciljeva, vrlo vjerojatno više nego ijedna druga grana u društvu. Međutim, ako nećemo gledati nekakvu idealnu situaciju, već stvarnu sliku, nogomet je oduvijek bio pod utjecajem politike, a u nekoj mjeri i obrnuto. Sjetimo se samo Svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1934. godine, koje je praktički služilo kao fašistička propaganda. Ili SP-a u Argentini 1978. godine koje je gotovo pa aktivno promoviralo militaristički diktatorski režim. I to su samo dva primjera među stotinama sličnih. Ideja o političkoj neovisnosti nogometa na papiru zvuči odlično, ali povijest nam vrlo jasno dokazuje da to jednostavno nije istina.
Nogomet je uvjerljivo najpopularniji sport na svijetu, pa možda čak i najpopularnija društvena aktivnost na svijetu. Nema puno drugih područja koja u tolikom broju kontinuirano privlače veliku količinu ljudi na jedno mjesto, niti grana koje privlače pažnju stotina milijuna ljudi na dnevnoj bazi. A sva ta pažnja koju nogomet privlači itekako se čini prikladnim i jednostavnim alatom za političke aktere. Dok oni s jedne strane u nogometu vide priliku za dosezanjem vrlo velikog broja ljudi na jednostavan i efektan način, s druge strane nogometne 'glavešine' često ne mogu organizirati sve što im je potrebno za velike događaje bez političke potpore.
Sve se ove jednostavne teze dokazuju i u najrecentnijem primjeru, a to je izrazito blizak odnos predsjednika krovne svjetske nogometne organizacije Fife Giannija Infantina i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa, i to sve ususret nadolazećem svjetskom nogometnom prvenstvu koje se na ljeto održava u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku.
Infantino, 55-godišnji Švicarac koji ove godine slavi deset godina na čelu Fife, osebujna je i neuobičajena persona, blago rečeno. Čovjek je to koji je, nakon mnogih kontroverzi zbog ljudskih prava te poginulih potplaćenih migranata radnika na konstrukciji stadiona za Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine, uoči samog turnira održao jedan od najbizarnijih govora kad su nogometni dužnosnici u pitanju. Podsjetimo se, u tom govoru među ostalim je rekao: "Danas se osjećam kao Kataranin. Danas se osjećam kao Arap. Danas se osjećam kao Afrikanac. Danas se osjećam kao gej. Danas se osjećam kao invalid. Danas se osjećam kao radnik migrant." Vjerojatno ste svjesni kakve je to reakcije prouzročilo. Infantino je nakon tog govora bio vjerojatno najpoznatija osoba na svijetu, i to ne iz pozitivnih razloga. Nadalje, izričito je od producenata utakmica na tom turniru tražio da ga se prikaže tijekom prijenosa svake utakmice na kojoj je bio, no zabranio im je da prikazuju kadrove dok tipka na svojem mobitelu.
Možda je i najindikativnija priča o Infantinu ona tijekom svjetskog klupskog prvenstva koje se inauguralno održalo u Sjevernoj Americi prošlog ljeta te koje je samo po sebi zadobilo dosta kritika nogometne zajednice. No ovdje ne pričamo ni o kritikama za prenapučen raspored, ni o turniru koji nogometna zajednica nije smatrala potrebnim. Ovdje pričamo o samom trofeju, na koji je Infantino stavio svoje ime i prezime – ne jednom, nego dvaput! A baš kad su osvajači tog trofeja, nogometaši Chelseaja, podignuli pehar na svečanoj ceremoniji, usred igrača veselo je stajao upravo Donald Trump.
Poslovno, odnosno interesno prijateljstvo Infantina i Trumpa seže još u 2018. godinu, no što se nadolazeći Mundijal sve više počeo približavati, taj je odnos postajao bliži i intenzivniji. Svoj je vrhunac doživio u prosincu prošle godine, kada je na ždrijebu skupina za SP održanom u Washingtonu Infantino više fokusa dao Trumpu nego samim reprezentacijama sudionicama. Tijekom cijele ceremonije Infantino je Trumpa čak tri puta izveo na pozornicu, jednom su čak 'okinuli' i zajednički selfie, a najviše je pozornosti privukla situacija kad je Infantino Trumpu dodijelio inauguralnu "Fifinu nagradu za mir", tvrdeći da Trump promiče mir u svijetu više nego itko drugi te da je trebao osvojiti i Nobelovu nagradu za mir. Svi koji prate Trumpovo političko vladanje SAD-om vrlo su svjesni da baš i nije riječ o ekstremnom pacifistu, da sada ne idemo u detalje. Uglavnom, nakon ceremonije ždrijeba mnogi su Infantina prozvali da se vrlo očito Trumpu uvlači u stražnjicu samo kako bi organizacija SP-a u općenito napetim geopolitičkim okolnostima prošla u najboljem redu. Istini za volju, to Infantinovo ulizivanje na kraju krajeva zaista je bilo očito.
Sve je ovo, od dodjeljivanja domaćinstva SAD-u do Infantinova ulizivanja Trumpu, prouzročilo brojne reakcije nogometnog i političkog svijeta, posebice kad u priču umiješamo nedavno spomenutu geopolitičku napetost. Stanovnici, dužnosnici nogometnih saveza ili važne političke figure zemalja kao što su Njemačka, Nizozemska, Francuska, Engleska, Škotska, Španjolska, Belgija i Iran ozbiljno su razmatrale bojkot nastupanja na SP-u zbog raznih razloga. U Nizozemskoj je novinar Teun van de Keuken pokrenuo javnu peticiju za bojkot svjetskog prvenstva zbog Trumpova političkog djelovanja, a ona je u samo nekoliko dana prikupila 150 tisuća potpisa. U Njemačkoj se oglasio Jürgen Hardt iz njemačke Kršćansko-demokratske unije, blizak aktualnom kancelaru Friedrichu Merzu, koji je otvoreno sugerirao potez bez presedana te poručio da bi Njemačka bojkotirala nastup na SP-u ako se Trumpov stav po pitanju recentnih turbulencija s Grenlandom ne bi promijenio. Javio se i dopredsjednik Njemačkog nogometnog saveza Oke Göttlich koji je poručio da će savez bojkotirati nastup na turniru ako Trump ne promijeni svoja viđenja o demokraciji. Ponajprije zbog situacije s Grenlandom bojkotom su zaprijetili i visoko pozicionirani zaposlenici nogometnih saveza u Engleskoj, Škotskoj, Francuskoj i Belgiji, dok Španjolska prijeti bojkotom zato što Fifa nije izopćila Izrael iz međunarodnih natjecanja, a Rusiju jest, ističući nedosljednost u donošenju važnih odluka.
Situacija s Iranom je vjerojatno najdelikatnija. Naime, iranski nogometni savez već je bojkotirao odlazak na ždrijeb skupina zato što SAD nije za sami turnir dopustio vize nekim od zaposlenika saveza, među kojima je i predsjednik saveza Mehdi Taj, a sve zbog visokih tenzija između dviju država. Iran prijeti i potpunim bojkotom turnira ako se vize ne dopuste i ako se opći američki politički stav prema Iranu ne promijeni. Također, Iran i Egipat na SP-u bi trebali odigrati utakmicu grupne faze u Seattleu, a ta je utakmica već unaprijed (prije nego što se znalo tko će gdje i kada igrati) predodređena kao LGBTQ+ utakmica, to jest utakmica koja promiče različitosti u seksualnostima. Uzevši u obzir kulturu Irana i njihove zakone po tom pitanju, nije preveliko iznenađenje da se savez pobunio i zbog te situacije. Uglavnom, globalne političke tenzije su u zraku, a mnogi strahuju da bi upravo na turniru zbog različitih pogleda na život i politiku mogle i eskalirati, bilo bojkota ili ne.
Kad bismo sve ovo preveli na najjednostavniji mogući jezik, zaključak bi glasio da ovakvi mega eventi uzrokuju kontroverzu gotovo pa automatizmom. Svjetsko prvenstvo u Brazilu prouzročilo je kontroverzu zbog toga što je država potrošila puno javnog novca, SP u Rusiji zbog već tada vidljivih tenzija domaćina s Ukrajinom, SP u Kataru zbog prava manjina i eksploatacije radnika, a evo sada SP u SAD-u ponajviše zbog političkih neslaganja. I nije to slučaj samo s Fifom ili nogometom, svaki događaj koji ima pozornost cijelog svijeta kontroverzan je zbog nečega. Pronađite veliki događaj koji time nije opterećen – zaista je nemoguće.
Vratimo se na sekundu na onu utopiju s početka teksta. Fifa u svojim temeljnim dokumentima ističe da je nogomet potpuno neovisan od politike. Međutim, to nije samo fraza zbog koje žele ispasti nevini, već brojni akteri zaista bivaju kažnjenima ako unutar nogometa šire političke poruke. Igrači, treneri i klubovi 'mali milijun' puta kažnjeni su ako su na bilo koji način tijekom utakmica ili natjecanja isticali bilo što s političkim konotacijama. Neke su kazne išle toliko daleko da su aktere izopćili s terena do daljnjega. Jednom prilikom 2018. godine je Infantino izjavio "jako je jasno da nogomet mora biti totalno van politike, a politika mora biti totalno van nogometa". S druge strane, osim Donalda Trumpa, Infantino je u javnim situacijama prilično očito iskazivao simpatije prema prvom čovjeku Rusije Vladimiru Putinu te princu Saudijske Arabije Mohammedu bin Salmanu. Za sve ove poznate lidere Infantino je sipao riječi hvale o njihovom političkom djelovanju. Dakle, igrači ne smiju pokazivati nikakve političke nakane, a predsjednik organizacije koja im to brani ipak smije. I to sve nikako nije slučajno.
Tu kontradiktornost su mnogi prepoznali. Primjerice, skupina za ljudska prava koja djeluje pod nazivom FairSquare je Fifinom odboru za etiku poslala pismo žalbe, tvrdeći da je Infantinovo dodjeljivanje "Fifine nagrade za mir" Trumpu žestoko kršenje svih četiriju temeljnih odredbi Fife o političkoj neutralnosti. Također, tvrde da je predsjednik Fife "svojevoljno donio odluku koju ne smije" te da "nema nikakav autoritet kršiti temeljna pravila organizacije te neovlašteno diktirati misije, strateški smjer i vrijednosti organizacije koja je važnija od njega samoga".
- Ova žalba koju smo uložili predstavlja puno više od toga nego samu podršku koju Infantino daje Trumpovoj političkoj agendi. U širem smislu, ova žalba je o tome kako je Fifina apsurdna vladajuća struktura dozvolila Infantinu da otvoreno izbjegava njezina temeljna pravila te se ponaša na načine koje su kao prvo opasni, a kao drugo kontradiktorni interesima najpopularnijeg sporta na svijetu - poručio je direktor FairSquare organizacije, Nicholac McGeehan.
Igračima i trenerima političke se poruke brane zbog jednog jednostavnog razloga, a to su sponzori. Mnogi sponzori automatski odustaju od sudjelovanja i kooperacije s Fifinim natjecanjima ako se na terenu vide, primjerice, određeni politički pozdravi ili pak poruke ispod dresova prilikom proslave pogodaka. To šteti Fifinim konačnim prihodima. S druge strane, Infantinovo ulizivanje Donaldu Trumpu u konačnici prihodima organizacije neće štetiti, već će ih na kraju eksponencijalno povećati. Moralno licemjerje tu je i više nego očito, no u makijavelističkom smislu ono se koristi kako bi Fifi donijelo, a ne oduzelo. Kako bi Englezi rekli – strictly business.
Za Trumpa je Svjetsko prvenstvo bilo u središtu njegova drugog predsjedničkog mandata. Pruža mu idealnu priliku da na međunarodnoj razini promovira svoj imidž, zajedno s proslavama obilježavanja 250. obljetnice neovisnosti SAD-a ove godine. Dok Trump događaj naziva "nevjerojatno značajnom gospodarskom prilikom" za SAD, postoje nade da će on donijeti dobrodošao poticaj turizmu nakon usporene godine, pri čemu Fifa tvrdi da će generirati 22 milijarde funti za gospodarstvo i stvoriti gotovo 200.000 radnih mjesta. Turnir je također prilika da zemlja pokaže kako može uspješno organizirati veliki međunarodni događaj, prije nego što Los Angeles 2028. bude domaćin Olimpijskih i Paraolimpijskih igara. Za Infantina, najunosniji sportski događaj ikada organiziran omogućit će mu da ispuni svoje obećanje o razvoju nogometa u SAD-u, poveća prihode Fife, a zatim i poveća isplate nacionalnim nogometnim savezima, bez štete za njegove izglede za treći reizbor za predsjednika 2027. godine. Deregulirano tržište ulaznica u SAD-u omogućilo je Fifi pokretanje službene platforme za preprodaju ulaznica za turnir, koja će joj donijeti dosad nezabilježenu proviziju od 30 % na svaku transakciju. Predstavnici navijača osudili su taj potez, tvrdeći da su navijači izloženi riziku iskorištavanja zbog modela određivanja cijena koji ne odražava duh Svjetskog prvenstva. No to također pomaže objasniti zašto Fifa očekuje da će ostvariti rekordnih 10 milijardi funti prihoda u razdoblju od 2023. do 2026. godine. Sve se to događa u trenutku kada se Infantino suočava s brojnim kritikama – od sindikata igrača i zagovornika ekološke održivosti zbog utjecaja proširenja Fifinih natjecanja, do organizacija za ljudska prava zabrinutih zbog postupanja prema migrantskim radnicima u Kataru i Saudijskoj Arabiji.
Gianni Infantino čudan je i kontradiktoran lik, u to nema nikakve sumnje. Međutim, sa svim ovim neobičnostima i upitnim potezima, ipak postoji jedan aspekt koji je lako dokaziv i koji mu se nikad ne može oduzeti, a to je onaj da je poboljšao djelovanje Fife i da je malim i siromašnim nogometnim nacijama dao puno više nego što su to činili njegovi prethodnici. Rekordni prihodi koje Fifa pod Infantinom niže iz godine u godinu zaista se vraćaju u nogomet. I zaista nije laž kad Infantino kaže da bi nogomet u više od 100 zemalja svijeta potpuno propao kada ne bi bilo Fife. Sve ove 'gluposti' koje Infantino radi maksimalno su proračunate kako bi se skrenula što veća pozornost i namaknuo što veći novac, ali taj novac ne ide "kumovima i rođacima", nego zaista ide u nogomet, i to tamo gdje je prijeko potreban.
Usporedivši Infantinov mandat s njegovim prethodnikom, Seppom Blatterom, davanja nogometnim savezima, nogometnim školama i projektima razvoja na lokalnoj razini povećala su se za više od milijardu eura po mandatu. A u Blatterovu mandatu ta su davanja iznosila milijardu eura, tako da su se ona zapravo udvostručila. Ako te brojke gledamo relativno u odnosu na novac koji Fifa uprihodi, one nam govore da u Infantinovu mandatu organizacija daje 20 posto više 'kolača' od vlastitih prihoda nego što je to Fifa činila pod Blatterom. Glavna je razlika ona u manje razvijenim nogometnim zemljama, koje Blatter baš i nije doživljavao, a Infantino je stavio u znatno veći fokus. Stoga najviše kritika Infantinu i pristiže iz nogometno već odavno razvijene Europe, budući da Europljani preveliku razliku baš i nisu osjetili, dok je za nogometno egzotične nacije razlika golema.
U kontekstu vraćanja uloženoga nogometu, Infantinu se tu zaista ne može puno prigovoriti, iako se Švicarčev način predsjedanja Fifom vrlo vjerojatno ne sviđa mnogima, pa tako ni autoru ovih redaka. Komercijalizacija nogometa, širenja natjecanja, dodavanja novih natjecanja i političko zadovoljavanje raznih figura sve su redom aspekti koje ona puristička nogometna zajednica jednostavno prezire. Međutim, Infantino je sigurno svjestan nečega čega mi nismo, a to je da su sve te stvari koje mrzimo vrlo vjerojatno u današnjem okružju nužne kako bi sve ovo ostalo 'na životu'. Brojke to revno dokazuju, htjeli mi to sebi priznati ili ne.
Svako ima svoga njonju.