Odlazak hrvatskog velikana: Preminuo nakon što se zarazio koronom, a činilo se da se oporavlja...

Otišao je još jedan velikan hrvatskog sporta iz blistavih 70-ih godina prošlog stoljeća, čovjek koji je mijenjao povijest svog sporta najprije kao igrač, a potom i trener budućih asova, ali i peterostruki trenerski pobjednik Davisova kupa.

U posljednje tri godine, nakon što smo se oprostili od košarkaških giganata kao što su bili Petar Skansi, Rato Tvrdić i Damir Šolman te Mirko Novosel, od jučer više nema ni legendarnog teniskog trenera i igrača Nikole Pilića (86).

A riječ je o nekadašnjem vrhunskom igraču, a nakon toga još i većem treneru kroz čije su ruke prošli velikani svjetskog tenisa poput Borisa Beckera, Michaela Sticha, Gorana Ivaniševića i Novaka Đokovića, u kojeg je Nikola ugradio puno svog stručnog i pedagoškog znanja koje će srpskog asa učiniti najvećim tenisačem svih vremena.

Pet Davisovih kupova s tri nacije

– Kad je Novak imao 14 godina, zamolio sam Ivaniševića, koji je tada bio trostruki wimbledonski finalist, da odigra s malim pet minuta. Igrali su 23 minute, a nijedna Novakova lopta nije išla u mrežu pa je Goran kazao: "Šjor Niko, od ovog malog bi moglo nešto biti.". U to vrijeme s Novakom je više razgovarala moja supruga pa mi je jednom kazala: "Kada ovaj mali govori o tenisu, imamo osjećaj kao da slušam tebe – ispričao nam je jednom Niko.

A u ime tog rada u njegovim formativnim godinama, Đoković je jednom prilikom kazao:

– Nikola je moj teniski otac, mentor. Čovjek koji je nesebično dijelio svoje tenisko i životno znanje i iskustvo. Njegova supruga Mia i on dočekali su me otvorenih ruku u njegovoj teniskoj akademiji u Njemačkoj tretirajući me kao vlastito dijete.

Nikola je pak na to, prije nekoliko godina, uzvratio ovim riječima:

– Mislim da je Novakov uspjeh smetao Zapadu jer ondje su razinu koju je Đoković dosegnuo smatrali nečim što je rezervirano za igrače sa Zapada.

Osim formatiranja velikih igrača, Nikola je bio i genijalan strateg o čemu najbolje govori čak pet osvojenih naslova pobjednika Davisova kupa, i to s tri različite reprezentacije. Najprije s Njemačkom (1988., 1989. i 1993.), u kojoj je 16 godina bio šef tima, a potom s Hrvatskom (2005.) te Srbijom (2010.).

Nakon što se osjećao jako loše, Nikola je prije desetak dana otišao u bolnicu i završio na hitnoj operaciji srca. I baš kada je izašao iz jedinice intenzivne njege, kada se razmišljalo o oporavku u Thalassotherapiji, stigla je vijest da njegovo srce taj napor ipak nije izdržalo. Navodno ga je dokačila korona pa je završio na respiratoru...

A sve koji ga nisu dulje vidjeli to je poprilično iznenadilo jer Niko je u svojim 80-im itekako 'štundao' i bio pojam vitalnosti. Uostalom, ne tako davno govorio je da ne može zamisliti dan bez tenisa pa bi, i ako ne zaigra ni s kim, udarao pola sata lopticu u zid.

S tim u vezi odmah smo se sjetili našeg razgovora od prije dvije godine, u povodu Državne nagrade Franjo Bučar za životno djelo, kada smo u prijedlog naslova stavili ovu izjavu:

– Kad me boli glava napravim 15 sklekova, a za moju vitalnost važna je i ljubav moje supruge.

Nakon 35 godina u Njemačkoj, gdje je imao svoju akademiju, Nikola je odlučio živjeti u Opatiji. I premda je u vrijeme tog našeg razgovora bio u 85. godini, nije odustajao od svoje najveće strasti, a to je podučavanje tenisa. Sjećamo se da nam je tada rekao:

– Drago mi je vidjeti da neko dijete lijepo igra. Treniram samo one koji imaju urođeni dar jer to je nepremostiva prirodna sila i svašta se može dogoditi između 12. i 20. godine kada na vidjelo mogu izaći komponente koje ispočetka možda i nisi zamijetio. Jako je teško izgraditi velikog igrača. Ponekad takvog čekaš godinama i onda ti dođe netko poput Novaka Đokovića. Tada se osjećaš kao rudar u rudniku dijamanata koji shvati da je taj jedan dijamant sjajniji od ostalih.

Jedan od tih, doduše nebrušenih dijamanata bio je i Goran Ivanišević, koji mu se obratio prije nego što će 2001. osvojiti Wimbledon što se tada, s obzirom na igračevo stanje, činilo nemogućom misijom. No Niki je uspješno stesao njegovih osam kilograma viška i sedam mjeseci poslije temperamentni Splićanin osvojio je najpopularniji Grand Slam turnir, jedini u svojoj karijeri.

Doduše, ispričao nam je Pilić, Goran je mogao za sobom ostaviti više od jednog osvojenog Wimbledona, tri finala istog turnira i 21 pobjede na turnirima ATP razine.

– Goran je bio vrlo radišan sportaš, nije on bio lijenčina. Međutim kada bi mu pukao film, nije bilo povratka. Da je imao bolje nerve, osvojio bi četiri-pet Wimbledona, no on po svojoj psihičkoj stabilnosti nije bio blizu Đokovića i Nadala. Pa tko je jedini u svijetu tenisa rekao sucu da predaje meč jer nema više reketa budući da ih je sve razbio!?

U svoje 42 trenerske godine, Nikola je 39 igrača doveo do prvih 100 na ATP-ovoj rang-ljestvici, a mnoge je od njih učinio milijunašima. A jedna od dražih momčadskih pobjeda bila mu je ona nad Amerikancima u Los Angelesu koji prije toga u tom gradu nisu izgubili meč 106 godina. Ponosan je na to i što je bio sjajan u menadžmentu različitih osobnosti pa je s Beckerom i Stichom uspio osvojiti olimpijsko zlato u Barceloni u vrijeme kada oni uopće nisu razgovarali jedan s drugim.

A za jednog razgovora u Poreču, prije nekoliko godina, priznao je da ih je pomirio uz pomoć laži.

– Kad se radilo o koristi za momčad, bio sam spreman i lagati. Zapravo, mogu reći da sam bio profesionalni lažac. Prije početka Igara velim ja Beckeru nakon jednog treninga da je Stich pohvalio njegov retern. Poslije odem do Sticha i kažem mu da je Becker rekao da je on dobro servirao. Kad smo osvojili to olimpijsko zlato, dođe Stich da me zagrli, a ja gledam kako da izvedem da me i Becker zagrli jer smo na televiziji.

Nikola je uvijek bio ugodan i zanimljiv sugovornik, novinare je rijetko odbijao.

– Imao sam jako dobar odnos s njemačkim, ali i jugoslavenskim novinarima poput Zvone Mornara, Pere Zlatara, Mire Radojčića. Nikad se nikome nisam ulizivao, ali smatrao sam da, ako sam savezni kapetan ili nečiji trener, moram imati svoje mišljenje o tome što se na terenu dogodilo.

Možda je takav odnos prema novinarima proizlazio i iz njegova kršćanskog odgoja pa ste ga svake nedjelje kad je bio slobodan mogli vidjeti na misi.

– Na misu sam išao gdje god bih se zatekao, bilo to u Münchenu, New Yorku ili pak Londonu u kojem se tada Wimbledon nedjeljom nije igrao. Katkad želim biti i sam u crkvi pa mi tih 20 minuta mira jako puno znači.

Urođenu diplomatičnost upotrijebio je i u vrijeme kada je bilo savjetnik srpske reprezentacije koja je, u godini kada će osvojiti Davisov kup, gostovala u njegovu rodnom Splitu. Naime, Nikola se na tom meču nije pojavio svjestan da mu to njegovi Splićani nikad ne bi oprostili.

Kao sjajan pedagog Nikola je pazio da nikoga ne ražalosti na treningu te da nikoga ne potjera bez razloga. Pričao je da je uživao raditi s Beckerom jer je ovaj "radio kao konj".

– Mi bismo radili i po pet-šest sati, a nakon toga bismo se zafrkavali. On je uvijek tražio još malo više rada, recimo 30 smečeva više. Pravi sportaš traži više rada, bez toga nema napretka.

Radio je i s ultratalentiranim Latvijcem Ernestsom Gulbisom.

– On jest bio talentiran, no njegov fokus za rad bio je za ocjenu tri na listi do 10, a Đokovićev je bio deset. I fokus je dio talenta, moraš znati zašto si došao na taj trening.

Bojkot Wimbledona zbog Nike

No posvetimo se mi malo i njegovoj igračkoj karijeri za koju je znao reći da mu je žao što u formativnim godinama nije imao trenera da još više razvije svoj urođeni dar. Nikola je tenis počeo igrati s 13 godina u rodnom Splitu, a nakon samo četiri godine već je igrao za juniorsku reprezentaciju SFRJ. Prvak bivše države bio je pet puta (1962., 1963. 1964., 1966. i 1967.) a njegov najveći domet bio je finale Roland Garrosa (1973.) u kojem je izgubio od slavnog Rumunja Iliea Nastasea. No ako nije u singlu, naslov pobjednika Grand Slam turnira osvojio je u paru i na US Openu (1970.) udruživši snage s Pierreom Barthesom. Igrački se dizao metar po metar pa je s 28 godina igrao polufinale Wimbledona, a s 34 finale Roland Garrosa.

Kad smo već kod Wimbledona, upravo je Nikola "krivac" što se dogodilo nešto nezamislivo. Naime, čak 81 igrač bojkotirao je nastup na najslavnijem turniru jer su se solidarizirali s Pilićem kojega je kaznio Jugoslavenski teniski savez. A kaznio ga je jer Nikola nije igrao u Davisovu kupu, nego je išao igrati finale parova Mastersa u Bernu. Sve do dana današnjeg taj događaj se bilježi kao najveći prosvjed u teniskoj povijesti.

Kada je ta odluka objavljena, netom formirana unija profesionalnih igrača objavila je da nitko od profesionalaca ne bi trebao nastupiti, a među njima je bio i branitelj naslova Stan Smith. A jedan od osnivača te zajednice teniskih profesionalaca, današnjeg ATP-ja, bio je upravo Nikola Pilić, i to u društvu tadašnjih velikana Arthura Ashea, Stana Smitha i Cliffa Drysdalea. Naime, oni nisu željeli više trpjeti to da se na igračima netko bogati, a da oni za nastup na turniru dobiju 50 funti.

Tijekom svih tih teških godina Nikola je uza se imao suprugu Miju Adamović, srpsku glumicu kojom se oženio 1971. godine i koja je svoju glumačku karijeru žrtvovala za njegovu tenisku. A njihova ljubavna priča počela je slučajnim susretom na novosadskim ulicama nakon čega nisu prestali misliti jedno na drugo. Ta ljubav na prvi pogled ozakonjena je, vjerovali ili ne, u jugoslavenskom veleposlanstvu u Londonu, o čemu nam je prije dvije godine ispričao:

– Pokušali smo se vjenčati i u katoličkoj crkvi u Londonu, no svećenik nam je rekao da smo prekratko tamo, a trebali smo 21 dan boraviti u Londonu da bi taj brak bio pravovaljan. I zato smo se ponovno vjenčali u švicarskom Gstaadu.

Ondje im je ukazana posebna čast jer su im, u tamošnjem hotelu Palace, čestitali i Richard Burton i Elisabeth Taylor. Ispričao nam je Nikola da je najpopularniji glumački par tog vremena odsjeo nekih 150 metara dalje i da su čuli neko veselje pa su zavirili da vide o čemu je riječ. Kad su pak vidjeli zaljubljene mladence, odlučili su im i čestitati.

U naš slavljenički razgovor, te 2023., načas se uključila i gospođa Pilić koja je ovako opisala svoj ulog u njihov bračni sklad:

– Ne bih rekla da sam se ja žrtvovala. Da, imala sam ogromnu ljubav prema kazalištu, ali dogodila mi se još veća ljubav, a to je ona prema Nikoli i moj izbor je bio jednostavan. Da bismo živjeli zajedno, to je bio normalan tijek stvari. Naravno da mi je tu i tamo nedostajala glumačka kreativnost, no dobila sam nešto mnogo više. Ovo što imam s Nikolom najljepše je što postoji. Svatko od nas na ovom svijetu ima svoju srodnu dušu, nekog svog blizanca, a ja sam svoju na vrijeme prepoznala.

Nažalost, gospođa Pilić ostala je bez svoje srodne duše i možemo suosjećati i s njezinom boli. Jer njihovo zajedničko geslo je bilo da dom mora odzvanjati smijehom, a ne svađom. A možda joj tu bol barem malo ublaže sve poruke sućuti iz cijelog svijeta. Nije to dovoljna utjeha, ali barem govori s koliko je obljubljenim gospodinom (i velikim sportašem) bila u bračnoj zajednici 54 godine, a u prisnoj vezi i dvije godine više.

Video