Kad bi netko trebao utjeloviti duh hrvatskog nogometa, karizmu, strast, ali i prkos, onda bi to zasigurno bio Miroslav Ćiro Blažević. Rođen 9. veljače 1935. u Travniku, u srcu Bosne i Hercegovine, Ćiro je odrastao u skromnoj obitelji, gdje su teška vremena bila svakodnevica, ali gdje su se, unatoč svemu, sanjali veliki snovi. Njegov otac Mate bio je gostioničar i obućar, a majka Kata predsjednica Marijanske kongregacije. Život nije mazio ni njega ni njegovu obitelj – dvoje braće poginulo je u vihoru rata, a obitelj je često selila iz jednog stana u drugi. No, upravo su te okolnosti Ćiri usadili upornost i otpornost koje su ga pratile cijeli život.
Nadimak "Ćiro" dobio je još kao dječak, ni ne sluteći da će to ime postati sinonim za nogometnu čaroliju. Dječja šala, inspirirana lutkom iz predstave trbuhozborca, pretvorila se u zaštitni znak koji je pratio Miroslava kroz cijelu karijeru, iako mu isprva nije bio drag – njegova majka je, kažu, molila da ga prestanu tako zvati. No, sudbina je htjela drukčije.
Nogometom se počeo baviti u rodnom Travniku, a već kao mladić seli u Zagreb, u Dinamo, gdje počinje njegova profesionalna igračka karijera. Igrao je i za Lokomotivu, Sarajevo, Rijeku, a potom i za švicarski Sion. Sam za sebe je tvrdio da je bio prosječan igrač, ali iznadprosječan radnik – što ga je, zapravo, i gurnulo u trenerske vode. Ozljeda ga je natjerala da prerano objesi kopačke o klin, ali otvorila vrata nečemu puno većem.
Prve trenerske korake napravio je u Švicarskoj, počevši s FC Vevey, zatim Sionom i Lausanne-Sportom. Već tada je pokazivao ono što će ga pratiti cijelu karijeru – nevjerojatnu sposobnost motivacije i okupljanja ljudi oko zajedničkog cilja. Sredinom 70-ih kratko je vodio i švicarsku reprezentaciju, ali ga je srce vuklo kući.
Povratak u Jugoslaviju značio je preuzimanje HNK Rijeke, a onda i, 1980., Dinama iz Zagreba. Klub je tada bio u krizi, ali Ćiro je donio promjenu. Već 1982. Dinamo postaje prvak Jugoslavije nakon 24 godine čekanja, a Zagreb zahvaća nogometna euforija. Ovaj uspjeh nije bio samo sportski – bio je i simbol buđenja hrvatskog nacionalnog ponosa u vremenima kada je to bilo riskantno. Ćiro je postao nacionalni junak, ali i meta političkih pritisaka, zbog čega je, po vlastitim riječima, bio prisiljen napustiti klub.
Nakon Dinama, put ga vodi natrag u Švicarsku, gdje s Grasshopperom osvaja prvenstvo, a zatim u Grčku i na Kosovo, gdje s FK Priština ostvaruje povijesne rezultate. Povratak u Dinamo 1986. nije donio nove trofeje, pa odlazi u Francusku, gdje vodi Nantes u razdoblju obilježenom skandalima oko namještanja utakmica – Ćiro je bio upleten u istragu, ali nikada osuđen.
S krajem 80-ih i početkom 90-ih, Hrvatska stječe neovisnost, a Ćiro postaje ne samo trener, već i simbol novog doba. Pridružuje se HDZ-u, postaje blizak s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ponovno preuzima Dinamo (tada NK Croatia). Osvojio je prvenstvo i kup Hrvatske, ali njegov najveći izazov tek dolazi – vođenje hrvatske reprezentacije.
Prve kvalifikacije za Euro 1996. donose senzaciju – Hrvatska se direktno plasira na Europsko prvenstvo ispred Italije. U Engleskoj, Ćiro i njegovi izabranici pobjeđuju Tursku i Dansku, ali gube od Portugala i Njemačke. Četvrtfinale je bilo ogroman uspjeh, ali prava bajka tek je slijedila.
Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine zauvijek je promijenilo hrvatski nogomet. Ćiro je okupio generaciju sjajnih igrača – Boban, Šuker, Bilić, Prosinečki i drugi – i odveo ih do povijesnog trećeg mjesta. Hrvatska je pobjeđivala redom Rumunjsku, Njemačku (s nezaboravnih 3:0), a tek je domaćin Francuska zaustavila san u polufinalu. U utakmici za treće mjesto, Hrvatska je svladala Nizozemsku, a cijeli svijet slavio je "kockaste" i njihova trenera. Ćiro je nosio policijsku kapu u znak solidarnosti s teško ozlijeđenim francuskim policajcem, što je postalo simbol turnira. Postao je "trener svih trenera", a Hrvatska je s dna FIFA ljestvice skočila među svjetsku elitu.
Nakon bajke, došle su i teže godine – izostanak plasmana na Euro 2000., smjena, ali Ćiro ne miruje. Preuzima Iran, potom spašava Osijek od ispadanja, vodi Dinamo do još jednog naslova, okušava se u Sloveniji, Varteksu, Hajduku (što je izazvalo podijeljene reakcije navijača), a onda i u Švicarskoj i Kini. Svuda gdje je radio, ostavljao je trag – kao motivator, šarmer, ponekad i provokator, ali uvijek autentičan.
U drugom dijelu karijere vodi reprezentacije Bosne i Hercegovine i Kine, a s NK Zagrebom i Slobodom Tuzla nastavlja dokazivati da ni godine ni prepreke ne mogu zaustaviti njegovu strast. Njegov život bio je prožet i politikom – kandidirao se za predsjednika Hrvatske, okušao se u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, uvijek s istom energijom i željom da nešto promijeni.
Privatno, Ćiro je bio odan suprug Zdenki s kojom je proveo više od 60 godina, otac troje djece i djed. Unatoč slavi, nikada nije zaboravio svoje skromne početke i često je isticao važnost obitelji i prijateljstva. Bio je poznat po britkom jeziku, šalama, ali i velikom srcu.
Za svoj doprinos sportu, Blažević je tri puta dobio Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar", a Hrvatski nogometni savez ga je 2021. proglasio počasnim izbornikom. Njegova ostavština nije samo u trofejima, već u generacijama igrača koje je oblikovao, u emocijama koje je budio kod navijača i u činjenici da je Hrvatsku, ali i cijelu regiju, naučio sanjati velike snove.
Miroslav Ćiro Blažević preminuo je 8. veljače 2023., dva dana prije svog 88. rođendana, nakon duge borbe s karcinomom prostate. Pokopan je u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju, a tisuće ljudi došlo je odati počast čovjeku koji je nogomet pretvorio u umjetnost, a život u inspiraciju. Njegove riječi, osmijeh i šešir ostat će zauvijek dio hrvatske sportske mitologije.
Ćiro nije bio samo trener. Bio je fenomen – čovjek koji je znao kako izvući najbolje iz drugih, kako san pretvoriti u stvarnost i kako ostaviti trag koji ne blijedi. Njegova priča nadahnuće je svima koji vjeruju da je nemoguće – moguće, ako u to dovoljno vjeruješ i boriš se do kraja.