U veljači 1969. godine brazilski nogomet bio je na koljenima. Poniženje nakon ranog ispadanja sa Svjetskog prvenstva 1966. još je bilo svježe, a reprezentacija je lutala bez jasnog smjera, promijenivši desetak izbornika u tri godine. U takvoj atmosferi, predsjednik Brazilskog nogometnog saveza João Havelange povukao je potez koji je šokirao naciju: za novog izbornika imenovao je Joãa Saldanhu. To nije bio samo neobičan, već gotovo nadrealan izbor. Saldanha nije bio profesionalni trener, već najpoznatiji sportski novinar u zemlji, britki kritičar, intelektualac i, što je bilo najspornije, deklarirani komunist u vrijeme dok je Brazilom vladala brutalna vojna diktatura.
Njegov dolazak na čelo reprezentacije, simbola nacionalnog ponosa, bio je potez koji su mnogi, uključujući i njegove najbliže suradnike, opisivali kao "shizofren". Bio je boem, humanist, sanjar, ali i čovjek eksplozivnog temperamenta, poznat po nadimku "João Neustrašivi" koji mu je nadjenuo slavni dramatičar Nelson Rodrigues. Havelangeov je odabir bio majstorski rizik: imenovanjem svog najglasnijeg kritičara ušutkao je medije, a narodu je dao popularnog vođu koji se nije bojao autoriteta. Nitko tada nije mogao ni slutiti da je upravo započelo stvaranje jedne od najvećih nogometnih momčadi svih vremena.
Da bismo razumjeli tko je bio João Saldanha, moramo se vratiti u njegovo djetinjstvo, prožeto politikom i pobunom. Rođen 1917. u državi Rio Grande do Sul, na samom jugu Brazila, odrastao je u obitelji duboko upletenoj u revolucionarna zbivanja. Njegovi preci bili su sudionici pobunjeničkih pokreta, a on je kao šestogodišnji dječak, skrivajući municiju ispod odjeće, pomagao ocu u krijumčarenju oružja za revolucionare preko granice s Urugvajem tijekom Revolucije 1923. godine. Taj duh otpora i prkosa obilježio ga je za cijeli život. Nakon selidbe u Rio de Janeiro, pridružio se tada ilegalnoj Komunističkoj partiji Brazila (PCB), u kojoj je ostao aktivan do kraja života. Njegov politički angažman nije bio samo hir, već temelj njegovog identiteta. Sudjelovao je u organizaciji radničkih štrajkova, bio je u zatvoru, a sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća stranka ga je poslala da pomaže seljacima u borbi protiv naoružanih plaćenika velikih zemljoposjednika. Svoju novinarsku karijeru vidio je kao produžetak te borbe. Odbacivao je tezu da je nogomet "opijum za narod", tvrdeći suprotno: da je nogomet oruđe za jačanje samopouzdanja brazilske radničke klase. Kroz svoje kolumne i radijske komentare koristio je popularan, izravan jezik, postavši glas naroda i jedan od najcjenjenijih intelektualaca čija je specijalnost bila nogomet.
Godine 1957., unatoč potpunom nedostatku iskustva, imenovan je trenerom Botafoga, kluba za koji je kratko igrao u mladosti. Priča kaže da su mu čelnici kluba ponudili posao jer im je dozlogrdilo njegovo neprestano kritiziranje momčadi s radijskih valova. Saldanha je prihvatio izazov i u svojoj prvoj sezoni, s momčadi u kojoj su igrale legende poput Garrinche i Didija, osvojio prvenstvo države Rio de Janeiro. Njegov mandat završio je dvije godine kasnije, nakon sukoba s dijelom igrača i upravom, kada je u znak prosvjeda zbog prodaje Didija u Real Madrid podnio ostavku. Vratio se novinarstvu, no sudbina je htjela da njegova trenerska priča nije bila završena. Kada je desetljeće kasnije preuzeo reprezentaciju, ponovio se isti obrazac: kritičar je postao stvaratelj, a njegov zadatak bio je spasiti dušu brazilskog nogometa.
Saldanha je na prvoj konferenciji za medije napravio nešto nezamislivo. Na pitanje novinara tko će igrati, bez oklijevanja je izdiktirao imena svojih startnih jedanaest, kao i imena jedanaest rezervi. Prozvao ih je "As feras do Saldanha" (Saldanhine zvijeri) i poručio:
- Ovo su moji lavovi. Tko nije sretan, može spakirati torbe i otići kući.
Igrači su bili šokirani, ali i impresionirani njegovom odlučnošću. Saldanha je naslijedio talentiranu, ali neuravnoteženu generaciju i s kirurškom preciznošću joj je dao smisao. Riješio je najveću taktičku zagonetku tog vremena - treba li igrati Pelé ili Tostão - tako što ih je obojicu stavio u momčad, stvorivši inovativni sustav koji su mnogi nazivali "timom pet desetki", s Peléom, Tostãom, Gérsonom, Jairzinhom i Rivelinom. Prioritet mu je bio talent, a ne taktika. Njegova ideja bila je jednostavna: okupiti najbolje igrače i pustiti ih da igraju. Rezultat je bio spektakularan. Brazil je protutnjao kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1970. ostvarivši šest pobjeda u šest utakmica, uz zastrašujuću gol-razliku od 23:2. Napadački nogomet koji je njegova momčad igrala vratio je vjeru nacije i stvorio euforiju uoči SP-a u Meksiku.
No, dok je Saldanha gradio nogometno remek-djelo, iza kulisa se odvijala politička drama. Brazilom je čvrstom rukom vladao general Emílio Garrastazu Médici, a njegova vojna hunta shvaćala je moć nogometa kao sredstva masovne manipulacije i propagande. Pobjeda na Svjetskom prvenstvu bila je ključan dio njihovog plana za jačanje nacionalnog ponosa i legitimiziranje režima. U takvoj konstelaciji, izbornik koji je bio otvoreni komunist i nije se libio javno kritizirati vlast bio je tempirana bomba. Sukob je postao neizbježan. Početkom 1970., tijekom ždrijeba za SP u Meksiku, Saldanha je u intervjuu za francuski Le Monde govorio o zatvaranjima i torturi koju provodi brazilski režim, u vrijeme dok su te teme u njegovoj domovini bile strogo cenzurirane. Kap koja je prelila čašu dogodila se nekoliko tjedana kasnije. Predsjednik Médici, strastveni navijač, izrazio je "želju" da se na popis putnika za Meksiko uvrsti napadač Dadá Maravilha. Saldanhin odgovor ušao je u legendu brazilskog nogometa i politike:
- Predsjednik bira svoje ministre, a ja biram svoje igrače.
Taj čin otvorenog neposluha bio je kraj. Iako su kao službeni razlozi navedeni njegova "emocionalna nestabilnost", sukobi sa suradnicima i navodno loša forma momčadi u prijateljskim utakmicama, svima je bilo jasno da je João Saldanha smijenjen zbog svojih političkih uvjerenja i odbijanja da se pokori diktaturi. U ožujku 1970., samo tri mjeseca prije početka prvenstva, čovjek koji je stvorio šampionsku momčad dobio je otkaz.
Nakon smjene, Saldanha je izrekao još jednu od svojih besmrtnih rečenica:
- Lako je pogoditi zašto su me otpustili. Teže je razumjeti zašto su me uopće zaposlili.
Na njegovo mjesto postavljen je Mário Zagallo, koji je preuzeo praktički istu momčad i s njom trijumfalno osvojio naslov svjetskog prvaka u Meksiku, igrajući nogomet koji je očarao svijet. Dadá Maravilha, igrač zbog kojeg je izbila afera, bio je na popisu, ali na prvenstvu nije odigrao ni minute. Saldanha nije pokazivao ni trunku gorčine. Vratio se svojoj prvoj ljubavi, novinarstvu, i pratio je Svjetsko prvenstvo kao komentator za TV Globo, s ponosom gledajući kako "njegova" momčad ispisuje povijest. On nije bio samo trener, već složena, tvrdoglava i beskompromisna ličnost koja je utjelovila kontradikcije Brazila tog vremena. Bio je komunist koji je stvorio momčad čiji će trijumf vojna hunta iskoristiti kao najveći propagandni uspjeh. Bio je intelektualac koji je govorio jezikom ulice i mangup koji je, prema pričama, na treninge dolazio s napunjenim pištoljem.
Rasprava o tome tko je zaslužniji za titulu iz 1970., Saldanha ili Zagallo, vjerojatno nikada neće biti zaključena. Ipak, ono što ostaje neosporno jest da je najfascinantniji lik te legendarne priče čovjek koji je sve gledao iz komentatorske kabine. João Saldanha ostao je poznat po svojim duhovitim i britkim opaskama koje su postale dio brazilske kulture. Rugajući se praznovjerju, govorio je:
- Da vradžbine pobjeđuju, prvenstvo Bahije uvijek bi završilo neriješeno.
Kritizirajući opsesiju karantenama, rekao je:
- Da izolacija donosi pobjede, zatvorska momčad bila bi prvak.
Vjerovao je u talent, inteligenciju i pripremu, a prezirao je mitove i prazne priče. Nastavio je pratiti reprezentaciju sve do svoje smrti. Preminuo je od emfizema pluća u Rimu 12. srpnja 1990., nekoliko dana nakon završetka Svjetskog prvenstva u Italiji, koje je pratio kao komentator. Simbolično, njegovo putovanje završilo je u istoj zemlji u kojoj ga je kao novinar započeo 56 godina ranije.