Hrvatska atletika i na drugom uzastopnom svjetskom prvenstvu ostala je bez postolja. Lijepa serija trajala je od 2007. do 2023. godine, kada su nas medaljama oduševljavale Blanka Vlašić, Sandra Elkasević i Filip Mihaljević. U Tokio smo došli s četiri atletičarke i četiri atletičara. Upisali smo samo jedno finale. Trebali smo imati još jedno, ali su suci pogriješili kod Matije Gregurića. Gledajući zemlje u našem okruženju, kaskamo za Srbijom i Slovenijom. Srbija je imala dva finala, Adrijanu Vilogoš koja je bila osma u finalu bacanja koplja i Angelinu Topić koja će danas skakati u finalu visa. Slovenija je imala tri finala. Imaju broncu Tine Šutej u skoku s motkom, a očekuju i drugu medalju danas u finalu bacanja diska gdje će nastupiti Čeh.
Trojka s prolaznom ocjenom
Od osmero hrvatskih predstavnika prolaznu ocjenu mogu dobiti Sandra Elkasević, Matija Gregurić i Marino Bloudek. Bez obzira na to što Sandra nije osvojila medalju još je tu negdje pri svjetskom vrhu. Samo jedan bolji hitac vjerojatno bi značio i medalju. Sandra još ima volje, želje i motiva i sigurno će opet biti među kandidatima za postolje na sljedećem svjetskom prvenstvu u Kini. Matija Gregurić "je "pokraden" je u bacanju kladiva, To su na kraju priznali i suci, ali je bilo kasno da se stvari poprave i da ga uguraju u finale. Tamo gdje mu je bilo i mjesto, jer je imao hitac preko 76 metara u kvalifikacijama. Za utjehu su mu dali pozivnicu za Ultimativno prvenstvo koje će se sljedeće godine održati u Budimpešti i gdje će moći nastupiti samo po osam najboljih u svakoj disciplini.
Marino Bloudek bio je i više nego svijetla točka. Izborio je polufinale, dalje nije moglo. Nije Marino još na toj razini, ali s ovakvim pristupom i velikom željom za uspjesima nećemo se iznenaditi ako ga za dvije godine vidimo u svjetskom finalu na 800 metara.
– Ja sam čisti Spartanac. Cijeli mi se život vrti oko atletike, uporan sam, željan pobjeda i sve bržih vremena. Nažalost, nisam uživo mogao gledati velikog Luciana Sušnja, ali želja mi je da svojim pristupom nadahnem mnoge mlade atletičare širom Hrvatske – rekao je skromni Bloudek.
Marija Tolj i Veronika Drljačić nisu razočarale. Marija se ove sezone borila s ozljedom, a finale diska izmaknulo je za nekoliko metara. Veronika je mlada, prvi put je došla na svjetsko prvenstvo, no i ona je poput Bloudeka veliki radnik. Ove sezone imala je odlične rezultate, ali na hrvatskoj razini te na razini Balkana i Mediterana. Ako će je zaobići ozljede, mogla bi za dvije godine korak više, a to je polufinale. U ovu kategoriju može i Roko Farkaš. Također debitant, aktualni svjetski juniorski prvak u dalju, imao je više nego dobar skok, na rubu osam metara. No, Roko svoju budućnost vidi u desetoboju. Šteta, uvjeren sam da bi u dalju napravio puno bolje rezultate. Za njega još ima vremena da donese konačnu, vjerujem i ispravnu odluku u kojem će smjeru ići njegova karijera.
Dva su velika razočaranja Filip Pravdica i Sara Kolak. Pravdica je hrvatski rekorder u dalju, ima skok od 8,35 metara, a ove je sezone dvaput skakao preko osam metara. No, u kvalifikacijama je bio neprepoznatljiv. Kaže da je imao nemir zbog situacije i sukoba s pojedincima iz Hrvatskog atletskog saveza. Više je bio posvećen borbi izvan stadiona, a to nikako nije dobro. Padale su teške riječi, prijetilo se, dolazilo umalo do fizičkog napada. Obje se strane moraju pod hitno smiriti, sjesti zajedno za stol, spustiti tenzije. Pravdica sigurno ima još vremena da pokaže da mu skokovi preko osam metara nisu strani. Samo se treba početi baviti atletikom, a ne svim ostalim stvarima.
Sara Kolak nas s vremena na vrijeme iznenadi. Nekad ugodno, nekad neugodno. Prije desetak godina bila je svjetski vrh. U svojim vitrinama imala je europsku broncu, olimpijsko zlato. Čak i četvrto mjesto sa svjetskog prvenstva u Londonu 2017. danas zvuči jako dobro. Onda je došlo mračno vrijeme. Stalno je mijenjala trenere, klubove, okruženja, tehnike... I kad je već potpuno pala u zaborav, šokirala je sjajnim nastupom na Olimpijskim igrama u Parizu, gdje je bila četvrta, samo dvadesetak centimetara od bronce. Pomislili smo – super, vratila se stara Sara. A onda ove godine opet sezona – u ništa. Hitac preko 61 metar na Hanžeku jedino je dobro što je napravila ove sezone. Da nije na Igrama bacila normu ne bi ni došla u Tokio. I sama je rekla da je treninzi i dalje vesele, no kod nje nema te iskre koja bi je zapalila. Neupitno je da može, ali kako je pokrenuti?
Fićo, vrati se...
Za dvije je godine Svjetsko prvenstvo u Kini. Može li Hrvatska tamo konačno do medalje? Teško pitanje. Za očekivati je da će većina iz Tokija nastupiti u Kini. Ali, Sandra će biti još dvije godine starija, Sara je jako upitna ako se nešto ne dogodi u skorije vrijeme. Za medalju gotovo da nemamo više kandidata. Pravdica, Gregurić, Farkaš i Bloudek možda mogu do finala. Može i Marija Tolj. Sigurno će se "japancima" pridružit još neke naše nove nade poput Jane Koščak, možda Mije Wild ili Vite Barbić. Opet, nitko od te "djece" ne može do medalje. Nekih novih imena nemamo. Barem ne u ovom trenutku. Tko zna, možda se pojavi sljedeće godine nekakva nova Sandra ili Blanka. A možda se i Filip Fićo Mihaljević zaželi atletike pa ponovno krene trenirati...
Hrvatska atletika je u strelovitom padu. Prošla su vremena, kada smo, primjerice na OI u Rio de Janeiru imali 2 olimpijska zlata (Perković, Kolak) i jednu broncu (Vlašić). Sandra Perković je proizvod Ivana Ivančića, Blanka Vlašić svojeg oca Joška, a Sandra Kolak je bila izuzetno veliki talent, ali ozljede i ozbiljne greške u treninzima, pa onda lutanja su je potpuno izbacili s mape kopljašica.