U Slovenskoj hiši u Cortini održan je okrugli stol na vrlo visokoj razini na kojem se raspravljalo o budućnosti zimskih sportova i održivosti Zimskih olimpijskih igara. Sudionici panela bili su princ Albert od Monaka (predsjednik MOO-ove Komisije za održivost i nasljeđe), Johan Eliasch (predsjednik FIS-a) i Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica MOO-ove Komisije za domaćina Olimpijskih igara 2036. A u tom društvu bivša hrvatska predsjednica ostavila je tako snažan dojam da nam je jedan slovenski kolega rekao kako je "hrvatska članica MOO-a ovim nastupom pokazala zašto jest to što jest u olimpijskoj obitelji". A mi smo s njom popričali o mnogim aktualnim olimpijskim temama, ali i porukama proizašlima s tog skupa.
– U nekim prošlim vremenima po pitanju izbora domaćina Zimskih olimpijskih igara imali smo skupe procese natjecanja pri kojima bi gradovi kandidati kreirali projekte, uložili jako puno novca, i to ne samo u izgradnju kapaciteta već i u agencije za odnose s javnošću, kako bi impresionirali članove MOO-a da glasuju za njih. Sada nas pak trebaju impresionirati time kako će koristiti umjetnu inteligenciju, kako će se brinuti o zaštiti okoliša, kako će organizirati transport, kakve će to donijeti društvene koristi, kako će utjecati na očuvanje kulturnog identiteta i sve druge dodatne vrijednosti.
S obzirom na klimatske promjene, čini se da se prostor za domaćine ZOI sužava.
– A to nas usmjerava prema povratku na staro, tamo gdje su Igre već bile, ili na decentralizaciju koja može biti teško prihvatljiva za one koji su tradicionalnog načina razmišljanja. Kod mnogih kolega u MOO-u vidim da žale za tim što nema jednoga olimpijskog sela. Nema toga više, novi su naraštaji drugačiji. I kada jesu u selu, oni su na društvenim mrežama. Život je postao puno brži, a njihov sportski kalendar takav je da im ne dopušta da budu dva tjedna u olimpijskom selu.
MOO bi htio da Olimpijske igre iza 2030. budu ugljično neutralne.
– To ne ovisi samo o nama već i o organizatorima i načinu na koji će organizirati putovanja. Recimo, ovdje smo mi članovi MOO-a, da bismo iz Milana došli do Cortine, išli vlakom do Mestrea, a onda autobusom. Nema više vozila za jednu ili dvije osobe pa se i tako ugljikov otisak smanjuje. Načelo je ne počiniti štetu, ne povrijediti okoliš. A drugo je načelo da ostavština ne smije biti samo PR trik.
U tom smislu Grabar-Kitarović je na okruglom stolu spomenula sindrom bijelih slonova.
– To je pojam iz tajlandske kulture – bijeli slonovi u toj su zemlji zaštićena vrsta koju morate hraniti i paziti, a ne smijete koristiti za rad. Kada biste nekome htjeli naškoditi, poklonili biste mu bijelog slona, koji se smatra svetom životinjom. To se događalo prije, da su se samo za Igre gradili "bijeli slonovi" koji nakon toga nikome nisu koristili. I zato ćemo mi u evaluaciji budućih domaćina Igara gledati koliko je postojeća infrastruktura korištena i koliko se planira izgraditi privremenih objekata. Ideja je da se, i kada se neki privremeni objekt izgradi, on razmontira i pošalje u neko područje te države ili u neku drugu državu koja nema infrastrukturu. Da to bude donacija kojom se multiplicira vrijednost i stvaraju uvjeti za razvoj sporta u nekoj zajednici.
Kako su se u to uključile ove Igre?
– Milano i Cortina su prvi primjer maksimalnog korištenja postojećih objekata, ali i decentraliziranog pristupa. To se može prenijeti i na ljetne Olimpijske igre. Decentralizacija pruža jednake mogućnosti zemljama koje inače nikad ne bi imale izgleda organizirati Igre jer nemaju infrastrukturu, a ni financijsku snagu.
S obzirom na to da ste predsjednica Komisije za domaćina Igara 2036., zacijelo znate kakvih sve kandidatura ima već sada?
– Imena država ne mogu navoditi, no ima zanimljivih projekata, a neki su i decentralizirani. Jedan novinar priupitao je bi li jednog dana Hrvatska i Slovenija mogle biti zajedničkim domaćinom uz još neke druge manje države. Bitno je da takve države ne utuku novac na objekte koji bi se inače mogli koristiti za obrazovanje, zdravstvo i slično. I da se gradi ono što je nužno u sklopu širih projekata razvoja društva. I zato ćemo ubuduće voditi računa i o potpori javnosti. Države kandidatkinje morat će dokazati da to njihovo stanovništvo podupire, barem većinski. Osim toga, morat ćemo imati i politička i financijska jamstva da se ništa neće mijenjati s promjenama vladajućih. I da olimpijska sela neće ostati neki muzeji, već će ići u prenamjenu. Da države ili lokalne zajednice od toga naprave studentske domove ili stanove koji će se prodavati po povlaštenim cijenama onima kojima su potrebne subvencije.
Slušajući sve to, zapitali smo se hipotetski bili srednjoeuropske zemlje nekadašnje Austro-Ugarske, recimo Austrija, Mađarska, Slovenija i Hrvatska, mogle kandidirati za zajedničkog domaćina Olimpijskih igara?
– Ja iz svoje pozicije to ne mogu komentirati, to je pitanje koje morate postaviti čelnicima nacionalnih olimpijskih odbora tih zemalja.
S obzirom na to da obnašate vrlo važnu dužnost, koliku odgovornost pri tome osjećate?
– Odgovornost je velika jer morate potpuno objektivno prezentirati činjenice da vaši kolege, koji ne mogu ulaziti u dubinu nekog projekta, shvate njegovu vrijednost. Postoje različita gledanja. Mnogi bi voljeli vidjeti diversifikaciju, da se ne ponavljaju isti kontinenti, iste države. No, ne možete gledati stvari samo geografski jer Igre se moraju odvijati u uvjetima koji će omogućiti sportašima da se imaju gdje odmoriti, u područjima u kojima se ne šire virusi, da je hrana kvalitetna... pa sve do sitnica poput pranja odjeće. Da se ne dogodi da vam opranu robu ne vrate na vrijeme po da morate posuđivati opremu.
Čini se da će za izbor domaćina ljetnih Olimpijskih igara 2036. biti više posla nego za 2032.
– Vidim kod kolega da bi voljeli da im se ne predstavi jedna država, jedan grad, jedan klaster, već da imaju mogućnost izbora. Ovog časa imamo više od 10 potencijalnih domaćina i doista ćemo biti u situaciji pozitivne kompetitivnosti ali ne po tome tko će najviše zasjati sa stadionima. Čitam neki dan u jednoj zemlji će se izgraditi najveći station na svijetu a mi se moramo pitati što nakon toga. Tko će tu igrati? Hoće li od toga koristi imati lokalno stanovništvo ili će se to tijekom godina raspadati. Ne želimo da se grade takvi velebni objekti samo da bi se dobilo neko domaćinstvo a bez koristi za vlastitu zajednicu.
Kada se počinju aktivnosti vezane za odluku o domaćinu 2036., u čijem se kontekstu spominju, a to i same te države ističu, Katar, Indija, Indonezija, Čile, Južna Afrika...?
– Već bismo ovog ljeta izašli s reformama koje će poštovati to da su sportaši središte svega, ali i da moramo uzimati u obzir klimatske promjene, sponzore, komercijalne ugovore. Prije se za ZOI gradilo misleći da će to potaknuti razvoj zimskih sportova. No, sada se zbog klimatskih promjena to sužava. Sjetite se samo Tokija i koliko je tamo bilo problema! Recimo, tenisači su tražili da se njihovi mečevi održavaju što je moguće ranije ili kasnije navečer, a u Tokiju klima nije toliko vlažna kao u nekim drugim krajevima svijeta. Osim toga, treba voditi računa i o sportskim kalendarima, o čemu treba razgovarati sa svjetskim federacijama sportova, ali i s medijima, sponzorima, navijačima. Na ljeto bi bila konkretizacija tog dokumenta i onda bismo imali dovoljno vremena da izaberemo najboljeg domaćina za 2036.
A u gotovo zatvorenom Tokiju, zbog epidemije COVID-19, bili ste jedna od najglasnijih navijačica hrvatskih sportaša?
– Oni su stalno govorili da navijamo potiho i to je jedino pravilo koje sam kršila.
Što ste od sportova uspjeli pogledati u Milanu i Cortini?
– Najviše sam gledala umjetničko klizanje, brzo klizanje i hokej. A u Cortini sam gledala žensko skijanje pa se vraćam u Milano jer mi je ondje većina aktivnosti.
Čini se da najviše uživate u klizanju, što je i logično s obzirom na to da vam je kći bila klizačica, a da je suprug predsjednik Hrvatskoga klizačkog saveza.
– Ja sam se kao mala silno htjela baviti klizanjem, ali to uz odrastanje na Grobniku nije bilo moguće jer je najbliži led bio u Zagrebu i Ljubljani. Tako sam klizati naučila tek kao studentica u Zagrebu. Inače, obožavala sam slušati prijenose klizanja Milke Babović. Ona je bila velik čimbenik u tom interesu za umjetničko klizanje u Hrvatskoj. A kada netko uspijeva privući djecu k sportu, to je jako važno. Na vlastitoj djeci sam vidjela koliko je njima bavljenje sportom pomoglo. Mi smo ih upisali u Sokol, jedva da su prohodali, da bismo se uvjerili koliko im je to pomoglo da se mogu bolje usredotočiti, da budu svestraniji, da se znaju nositi s neuspjehom i da se ne prestaju boriti.
U olimpijskom programu sve je više adrenalinskih sportova i na ljetnim i na zimskim Igrama.
– Novi naraštaji traže takve sportove. Nije u pitanju samo adrenalin, već su to obično i kratka natjecanja. Ja sam osoba iz 20. stoljeća i živim klasičnim životom. Imam društvene mreže, ali nisam time opsjednuta. Mladima danas, ako nije na društvenoj mreži, nije se dogodilo, a meni se ipak dogodilo. Kad sam nedavno bila na Antarktici, pita me jedan mladić zašto snimam položene fotografije kada društvene mreže primaju samo okomite. Rekla sam mu da ja fotografiram radi sebe, a ne radi društvenih mreža, a njemu kao pripadniku TikTok naraštaja nije bilo jasno.
Što navala tih adrenalinskih sportova znači za klasične olimpijske sportove?
– I olimpijski programi moraju se mijenjati u skladu s potrebama publike. Radimo dosta istraživanja i došli smo do zaključka da je europska mladež još jako zainteresirana za nastup na Olimpijskim igrama, što se ne bi moglo reći za Ameriku. I zato na Igrama u Los Angelesu imate pet dodatnih sportova koji možda više nikad neće biti olimpijski. Predsjednica MOO-a Kirsty Coventry ističe da ne možemo imati toliki broj sportova. Nažalost, neki tradicionalni sportovi više nisu gledani, a ići će se sve više na sportove koji privlače gledatelje, pa tako i klikove. Nama klasičarima to će teško pasti, no da bi Igre opstale, one moraju imati i svoju publiku. Inače, ja te brze sportove ne gledam. Najbrže što sam gledala bilo je brzo klizanje, a na bob, sanjkanje i skeleton nisam išla. Uostalom, oni su svi s kacigama i u tom ledenom žlijebu sportaša publika vidi jedino kada stigne u cilj ili ako izleti u nekom zavoju.
Publika uživo u tim nekim sportovima doista bude zakinuta za emocije sportaša.
– Kada sam išla gledati klizanje, došla sam sat vremena ranije samo da mogu biti što bliže kako bih vidjela lica klizača. Čak sam si i naočale ponijela, koje inače ne nosim. Emocija je jako bitan dio sporta pa tako i u umjetničkom klizanju, u kojem suci možda i malo nagrade nekoga tko uživa u svom nastupu, koji svojim smiješkom pokazuje emociju. Danas neki nakon nastupa poljube i led. Prije su bili samo nakloni, a sada su i te emocije dopuštene. Više nije poanta u klanjanju sucima, da se klizačice naklone držeći se za haljinicu kao da se klanjaju kraljici, već sportaši danas šalju poruke publici, svi rade srca prstima. Ta interaktivnost postaje jako bitna.
Na tom tragu je bila i novost uvedena u vrijeme ljetnih Igara u Tokiju?
– Tada smo uveli to da nakon natjecanja dođu pred ekran i pozdrave obitelj, što se sportašima jako svidjelo. Proširili smo to i na njihove škole, skupine koje za njih navijaju i koje ga žele pozdraviti. Kada on vidi sve te ljude na ekranu, to bude prekrasno. Tu vidim prednost moderne tehnologije, tako ona zbližava ljude.
Poznato je da vas predsjednica MOO-a Kirsty Coventry cijeni. Kako vi nju doživljavate?
– Osim što ima liderske osobine ona pokazuje i empatiju, ne skriva emocije. Jer sport i jest emocija. Sve više se na pokazivanje emocija ne gleda kao na slabost, nego kao na prednost. Da pokažeš ljudima da si čovjek.
Ona je prva žena na čelu MOO-a. Koliko je to važna činjenica u borbi za ravnopravnost spolova u svijetu sporta?
– Jako je važno jer mi smo prva globalna organizacija na temelju slobodnih izbora, i bez državnih kvota, koja ima na čelu ženu. Ona pokazuje kako žena može uspješno voditi jednu takvu svjetsku organizaciju, koja nije samo sport već i menadžment, politika, financije. Ima ljudi koje interesi guraju da je kritiziraju, ali kao netko tko s njom radi, ja sam jako ugodno iznenađena koliko je ona zapravo uključiva i koliko sluša suradnike.
Gospođa Coventry je zaplakala kada je morala priopćiti ukrajinskom skeletoncu da ne može nastupiti s kacigom na kojoj su slike poginulih ukrajinskih sportaša.
– Kirsty je postupila i ljudski i sportski. Učinila je najviše što je mogla, osobno je otišla do njega nudeći mu kompromis da nosi crnu traku. Njemu je ta kaciga bila dopuštena u svim drugim situacijama osim u vrijeme natjecanja. On je nju mogao staviti na glavu nakon utrke pa i održati presicu s njom na glavi. Nama je to bilo jako teško prihvatiti zato što razumijemo njegovu motivaciju i suosjećamo. Vi znate da ja odlazim u Ukrajinu svako toliko da pomognem hrvatskim i osobnim iskustvom, no olimpijskom su pokretu važni apolitičnost i neutralnost. No, neutralnost će se uvijek interpretirati na razne načine pa će tako netko reći da smo tako postupili pod ruskim pritiskom, što ne odgovara istini. Da, to jesu sportaši koji su poginuli u ratu i Kirsty se rasplakala što nije postignut kompromis i duboko joj je stalo da se žrtve poštuju. Uostalom, na počeku svake sjednice MOO-a mi imamo minutu šutnje za sve preminule olimpijce između dviju sjednica.
Sve više se govori o tomu da će uskoro ruskim i bjeloruskim sportašima biti dopušteno nastupati uz nacionalnu himnu i zastavu. Kad se to može očekivati?
– Raspravlja se kako to izvesti. Kao što znate, zbog pitanja dopinga Rusi su i prije rata nastupali pod olimpijskom zastavom i himnom. Vezano za tu temu, reći ću samo dva elementa. Mora se zadržati neutralnost sporta i nemiješanje politike u sport, ali uz poštovanje temeljnih vrijednosti i prava. Ako je netko uz režim koji ubija ljude, onda to jest tema za sankcije. A one moraju biti takve da se ne sankcioniraju sportaši po nacionalnoj osnovi, već prema onome što konkretno rade.
Predivno a na Tiktoku je 80% AI laži ! Divna generacija koja vjeruje u laži !