Životni put Željka Pavličevića, rođenog Zagrepčanina, jedna je od onih priča koje dokazuju da strast uvijek pronađe svoj put, čak i ako on u početku vodi kroz laboratorij Kemijsko-tehnološkog fakulteta. Iako je stekao zvanje inženjera, košarka je bila i ostala njegova prva i najveća ljubav. Upravo ga je ta ljubav odvela od juniorskih pogona Lokomotive do trenerske klupe dvaju različitih klubova koje je uzdigao na krov Europe. Pavličević, poznat i po nadimku Spiker zbog svoje elokvencije, nije samo sakupljač trofeja već i svjedok zlatnog doba jugoslavenske košarke te oštar kritičar današnjih trendova u europskoj košarci, a karijera, koja traje desetljećima, odvela ga je s Balkana na nevjerojatna putovanja u Aziju i Afriku. Njegov trenerski uspon neraskidivo je vezan uz ime drugog velikana, Mirka Novosela.
Ključan dolazak Ćosića
– Kada se počela stvarati momčad Cibone 1975. godine, kada je došao Mirko Novosel, mi smo prve četiri godine osvajali neke kupove, ali to još uvijek nije bilo ono pravo. Već se tada postavljalo pitanje može li se osvojiti prvenstvo tadašnje države. Onda se dogodila pomalo neobična situacija u Beogradu, kada je suparnik promašio dva slobodna bacanja koja inače nije promašivao. Otišlo se u produžetke, mi smo pobijedili i tada se potpuno promijenila psihologija ekipe. To je bio jedan ključni trenutak. Drugi ključni trenutak bio je kada je Krešimir Ćosić 1982. godine došao u klub, kada smo u finalu Kupa kupova pobijedili Real Madrid. Ćosić je došao kao grom iz vedra neba. Mi smo imali vrlo dobru momčad, ali još uvijek nije vjerovala u vlastitu snagu. Imali smo kvalitetu, ali još nismo vjerovali da možemo biti najbolji. Nakon toga smo u sljedeće tri ili četiri godine osvajali jedan, dva ili tri trofeja godišnje. U svemu tome veliku ulogu imaju stručnost trenera, dobra organizacija kluba i kvaliteta igrača koji u određenom trenutku sazrijevaju kao momčad – rekao je Željko.
Kao pomoćnik bio je dio Cibonina osvajanja prvog naslova prvaka Europe 1985., a već iduće sezone, kao glavni trener, s tek pristiglim Draženom Petrovićem, ponovio je taj uspjeh u legendarnom finalu u Budimpešti protiv Žalgirisa i moćnog Arvydasa Sabonisa. Ako je s Cibonom potvrdio svoj talent, s Jugoplastikom je 1991. godine ušao u legendu. Preuzeo je momčad, tada pod imenom Pop 84, koja je ostala bez Dina Rađe i Duška Ivanovića, i od koje nitko nije očekivao nastavak dominacije. No Pavličević je s mladićima predvođenim genijalnim Tonijem Kukočem, uz Zorana Savića, Velimira Perasovića i Žana Tabaka, šokirao Europu. Osvojio je sve što se moglo osvojiti: jugoslavensko prvenstvo, kup i, ono najvažnije, treći uzastopni naslov prvaka Europe za splitski klub, pobjedom u pariškom finalu protiv Barcelone koju je vodio Božidar Maljković, tvorac prethodna dva naslova "žutih".
Riskirao sam s Lesterom
– Da bi se došlo do vrha, mnogo se stvari mora posložiti. Govoreći iz trenerske perspektive, u našem poslu postoje dva osnovna dijela, pogotovo u košarci, gdje trener tijekom utakmice može više utjecati na događanja. Imate izmjene, time-oute i mogućnost upravljanja momčadi. Prvi dio je priprema ekipe, a drugi vođenje ekipe tijekom utakmice. Postoje treneri koji su izuzetno marljivi i talentirani u pripremi momčadi, ali nemaju onaj poseban osjećaj za vođenje utakmice. Treći dio, koji je vrlo važan za rezultat, jest stvaranje hijerarhije u momčadi. Najvažnija stvar u svakoj momčadi jest lider. Ja sam imao veliku sreću. U Ciboni sam naslijedio Novosela i imao Dražena Petrovića kao neprikosnovenog vođu. U Splitu je to bio Toni Kukoč. Nakon njih slagala se cijela hijerarhija momčadi. Imao sam Galisa u Grčkoj. Uvijek sam smatrao da vrhunski igrači moraju imati poseban tretman, ali ne u smislu da manje rade, nego upravo suprotno. Oni moraju biti pozitivan primjer svima. Ako imate negativnog lidera, momčad ide prema dolje. To svi treneri znaju. Lidera ne možete umjetno stvoriti – dodao je Pavličević, dodavši:
– Sjećam se kada sam u finalu u Parizu u momčad stavio Lestera, igrača koji je došao samo pomoći na treninzima. Njegova plaća bila je simbolična. Došli su mi Kukoč i ostali igrači te me pitali jesam li siguran u tu odluku. A čovjek je odigrao briljantnih 50 minuta protiv velikih NBA igrača i legende Barcelone. Za takvu odluku treba imati hrabrosti, ali i sreće. Da nije uspjelo, svi bi rekli da sam pogriješio.
Naravski da ste mogli do titule jer su vam igrači bili (i dan danas su, zapravo) hrvatski Dinarci, i njihovi potomci, napose Dalmatinci i Hercegovci, koji i čine, konkretno, hrvatsku košarku. Da su vam igrači (bili) Zagrepčani, i općenito, hrvatski kajkavci, ne biste nikad osvojili ni kvartovski turnir. 1990.-e i stvaranje državnog kluba/državnog projekta, koji je, time, i uništio hrvatsku klupsku košarku, posljedično i reprezentativnu, izlišno je i spominjati. Zagreb nije košarkaški grad, nikad bio, niti će ikad biti. Tako je to kad nasušno (i nerijetko nauštrb drugoga) želiš biti nešto što nisi i što nikad nisi bio niti ćeš ikad biti, i kad si iskompleksiran, napose od hrvatskih dalmatinskih košarkaških gradova i klubova. Cibona je umjetan i instant klub, bez povijesti, tradicije, vlastitih igrača i navijača. A i sam Pavličević je (hrvatskog) dinarskog podrijetla, sudeći mu i po prezimenu. Zagreb/Zagrepčani i košarka/košarkaški geni dva različita pojma.