Sandro Sukno trenerski je potpisnik 77. trofeja najtrofejnijeg svjetskog kluba. S Pro Reccom 34-godišnji Dubrovčanin osvojio je Eurokup, a statistika će kazati da je to 21. trofej ovog kluba iz predgrađa Genove u kojem je on sudjelovao. Premda je iza njega osam igračkih i 13 trenerskih trofeja (među njima i dva naslova prvaka Europe), on toj statistici ne pridaje veliki značaj.
– Ne bavim se time, nisam tip koji broji trofeje.
Ipak, zacijelo sjajno zvuči kada se ustvrdi da su takvi dometi vrlo rijetki.
– Znam da je s Pro Reccom i igrački i trenerski prvak Europe bio i Marco Baldinetti. Izgleda da smo nas dvojica po tome jedinstveni.
Ne može se baš često vidjeti ni potez koji je izveo Sandro Sukno u trenucima kada je Pro Recco preko noći ostao bez sponzora (i vlasnika). Kada su mnogi počeli napuštati brod koji tone, Sandro je "ostao na palubi" i tako zaslužio poštovanje navijača.
– Odluka je bila rizična, no napravio sam to u dogovoru s obitelji. Rekao sam svoje mišljenje jedinoj osobi koja je tog časa bila u klubu, a to je bivši igrač i sadašnji predsjednik Felugo. Obećao sam ostati, u trenutku kada je proračun bio na minimumu, htio sam pomoći klubu unatoč mogućnosti da ostanem i bez ikakvih primanja.
Srećom, nije dugo trebalo da se pojavi novi sponzor i novi vlasnik.
– Riječ je o kompaniji koju vode jedna brazilska i jedna američka obitelj. To su ljudi koji su u mladosti igrali vaterpolo, a ovaj američki suvlasnik ima djecu koja su vaterpolo igrala na fakultetu. Osim toga, oni su i pratili taj sport pa su bili i na Olimpijskim igrama u Parizu. Ovo je izazov za njih jer Pro Recco je najtrofejniji klub i oni ga žele zadržati takvim. Zapravo, imaju i intenciju da izgrade bazen koji Reccu nedostaje.
I doista, malo je neobično da najtrofejniji europski vaterpolski klub nema svoje plivalište.
– U Italiji bazeni funkcioniraju tako da gradovi daju koncesiju privatnicima koji onda naplaćuju termine. Mi smo stalno u najmu i to nije nikad tvoja kuća. Ponudu koju dobiješ moraš prihvatiti, ali kako imamo dnevno samo četiri sata, to je premalo za rad s mladima.
Je li ta situacija s jednim sponzorom, koji uvijek može otići preko noći, dovoljno upozoravajuća?
– Ha, vaterpolo vam uvijek ovisi o jednom sponzoru. Kod nas u Hrvatskoj to je još i rizičnije jer ovisi o lokalnoj politici. Nakon odlaska sponzora Volpija vjerovalo se da će klub naći novoga, bilo je samo pitanje cajtnota, zbog čega smo morali i otkazati nastup u Ligi prvaka. Ova momčad nije složena da bude nepobjediva, no u pravo vrijeme dostigli smo željenu formu.
To je rezultiralo s trostrukom krunom. Osvajanjem Kupa, Prvenstva i na kraju Eurokupa, koji je ove godine bio konkurentan kao rijetko kada.
– Da, u tom natjecanju digla se razina kvalitete. Uostalom, finale su igrale dvije momčadi, Pro Recco i Radnički, koje bi imale što reći i na završnom turniru Lige prvaka. Po meni bi Ligu prvaka trebalo dignuti na višu razinu, kao što su to učinili u košarci s Euroligom, da je igra 12 do 16 momčadi među kojima nema pobjeda od 10-15 pogodaka razlike.
S obzirom na to da radi u jedanaesterostrukom prvaku Europe, klubu koji mora osvajati, kako to utječe na trenera koji je uvijek prvi na udaru?
– Kada dolaziš, moraš prihvatiti i to da ćeš i kada pobijediš, a igrao si slabije, doživjeti kritike. To vam je kao Real Madrid u nogometu. Moraš pobjeđivati, a bilo bi dobro još i da igraš lijepo.
Tijekom sezone vodio je Sandro svoju momčad protiv Mladosti. S obzirom na to koga je klub sa Save sve prošlo ljeto doveo, je li očekivao da će Zagrepčani biti uspješniji?
– Nije vam dovoljno dovesti 10 imena i da to odmah funkcionira. Treba imati strpljenja. I u Zagrebu su očekivanja visoka, no za godinu-dvije Mladost bi mogla imati itekako važnu ulogu ne samo u regiji nego i u Europi.
Naš sugovornik upravo je okončao svoju petu trenersku sezonu, a već je krcat trofejima. U ove četiri godine u Pro Reccu nije bilo godine a da nije bio u finalu Lige prvaka ili Eurokupa.
– Kada sam objavio kraj igračke karijere, izbornik Tucak ponudio mi je da mu budem jedan od pomoćnika i da tako ostanem uz reprezentaciju. Do tog trenutka ja kao igrač nisam ni pomišljao na trenerski posao. A nisam jer nisam ni pomišljao da ću prestati igrati s jedva napunjenih 27 godina, to jest da ću svoju posljednju sezonu odigrati s 26 godina, dakle u vrijeme kada sam ulazio u najzreliji dio igračke karijere. Tada je bilo nedoumica je li dobro za novopečenog trenera da odmah radi sa seniorima ili bi bilo dobro da počnem s mlađim uzrastima, no ja sam odlučio preskočiti te skaline i nisam pogriješio.
S obzirom na to da su mu tek 34 godine, nije nam teško zamisliti ga u plivalištu kako razigrava ili zabija ključne pogotke kao što je to činio kao "match winner" momčadi za koje je igrao. Slijedom toga zacijelo mu je trebalo neko vrijeme da "provari" dijagnozu koja je govorila da bi se zbog ozbiljnih problema sa srcem trebao prestati izlagati velikim naporima.
– Nije mi bilo lako, imao sam tada tisuću misli, no pomoglo mi je to što sam kao igrač uspio ostvariti dječački san, zaigrati na Olimpijskim igrama. Štoviše, uspio sam osvojiti i olimpijsko zlato i to mi je davalo mir. A trenerski posao nešto je najbliže igri čega sam se mogao prihvatiti.
Iza nacionalne vrste, s kojom je bio olimpijski, svjetski i europski prvak, nevjerojatna je godina s tri finala najvećih svjetskih natjecanja i naslovom svjetskih prvaka.
– Meni kao navijaču bilo je stvarno lijepo gledati. Prvenstvo Europe gledao sam uživo baš kao i Olimpijske igre, jer sam u Pariz otputovao sa suprugom i kćeri. Uistinu sam uživao u igrama Hrvatske, ali i u ambijentu u kojem su se igrale utakmice za medalju, u dvorani, pred 15 tisuća ljudi. Nešto slično bilo je i u Riju, igralo se pred 12 tisuća. Na Olimpijskim igrama to je obično najljepše i ondje se vaterpolist osjeća bitnije. To mi govori da mi ne bismo trebali ostati sport koji nudi samo 32 minute proizvoda, odnosno igre, već da bismo trebali nuditi i druge sadržaje, kao što to, recimo, čine u američkom profesionalnom sportu.