Iako je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić u pripremnoj utakmici u Orlandu protiv Kolumbije izveo Hrvatsku u formaciji 3-4-2-1, intencija unutar stručnog stožera je da se na Svjetsko prvenstvo ide s onom dobrom starom, a i poznatom idejom, sustavima 4-2-3-1 ili 4-3-3, s kojima je već ostvareno toliko uspjeha. Ova 2:1 pobjeda protiv Kolumbije u drukčijem sustavu poslužila je kao znak da Hrvatska ima dobru alternativu ako treba posegnuti za njom, no ništa više od toga.
Uzevši to u obzir, tri od četiri pozicije u zadnjoj liniji u ovom se trenutku čine prilično zacementiranima. Josip Stanišić ordinirat će po desnom beku, a Joško Gvardiol, oporavi li se na vrijeme, po lijevom. Jedna od dviju stoperskih pozicija vrlo će izgledno pripasti Luki Vuškoviću, koji je u ovom trenutku neupitno najbolji hrvatski stoper te je njegov set vještina koje su na elitnoj razini nešto što je jako teško za zanemariti u kontekstu prve postave. I tu dolazimo do zanimljivog dijela priče. Tko će zaigrati na onoj preostaloj poziciji stopera? Situacija je zanimljiva zato što se u ovom trenutku taj izbor ne čini kristalno jasnim, a i zato što za tu poziciju konkuriraju četiri igrača koja su po svojoj trenutačnoj razini igre vrlo slična – Josip Šutalo, Marin Pongračić, Martin Erlić i Duje Ćaleta-Car.
Kada gledamo koliko su minuta na terenu proveli za reprezentaciju u godinu dana, Ćaleta-Car prednjači nad ostalima sa 702 minute igre, u stopu ga slijedi Šutalo sa 615 odigranih minuta, a u nešto slabijoj situaciji su Pongračić (390 minuta) te pogotovo Erlić (169 minuta). Unatoč tome što je bio najkorišteniji hrvatski stoper u proteklih godinu dana, 29-godišnji Šibenčanin Ćaleta-Car ima najmanje šanse za zauzimanje te pozicije na Mundijalu, ponajprije zato što ne bi odgovarao postavci. Vušković i Ćaleta-Car su, profilno gledano, izrazito slični igrači; dominantni u zraku i općenito u duelima, solidni s loptom u nogama, ali brzina im nije forte. S takvim stoperskim partnerstvom Hrvatska se ne bi usrećila, jer između njih dvojice nema komplementarnosti, a samim time ni jasnoće u tome kada jedan drugome treba pokrivati leđa ili tko će 'iskočiti' iz linije prema naprijed. Posebice bi pogubna bila visoka linija, jer uzevši u obzir manjak brzine, ovakav stoperski par to ne bi mogao podnijeti. Ćaleta-Car se u ovom trenutku više čini alternativom za Vuškovića nego njegovim partnerom u početnoj postavi.
Dakle, ostaju nam Šutalo, Pongračić i Erlić. U kontekstu o kojem već govorimo, a riječ je o profilnim karakteristikama igrača, najbolji 'fit' za Vuškovićeva partnera u zadnjoj liniji bio bi Josip Šutalo. Njegova je najveća kvaliteta igra s loptom u nogama; dodavanjima odlično zna probijati linije, držati ritam prve faze napada i sjajno reagirati pod pritiskom suparnika. Isto tako, Šutalo je u ovom trenutku najbrži stoper kojeg Hrvatska ima, što je izrazito potrebno za zatvaranje suparničkih pokušaja igre u dubinu ili pak pokušaja tranzicije. U tom partnerstvu Vušković bi bio taj nešto statičniji duel-igrač, a Šutalo (kojem su 'dueli' jedna od slabosti) bio bi više fokusiran na presijecanja i zatvaranja prostora te igru u posjedu.
Iako je profilno savršen, problem je što Šutalo jednostavno ne igra na dovoljno dobroj razini. U Ajaxu je već neko vrijeme rotacijski stoper (ove sezone odigrao 50 posto dostupnih minuta), a svojim izvedbama zasad se ne nameće kao standardni prvotimac. Uzevši u obzir kakav je potencijal pokazivao u Dinamu, Šutalo u Ajaxu nije pokazao ni dio onoga što se od njega očekivalo.
Martin Erlić, koji igra dobru sezonu u danskom Midtjyllandu, predstavlja zanimljivu opciju jer je više riječ o stoperu niskog bloka, koji najbolje funkcionira kada se brani bliže svojem golu; čita, čisti i blokira situacije. Definitivno bi mogao biti korišten u utakmicama protiv nekih jačih suparnika ili u slučaju čuvanja rezultata. Iako postoji mogućnost da bude u prvih 11, u ovom trenutku ne čini se kao Dalićev favorit za mjesto u početnoj postavi.
Nekako se najozbiljnijim konkurentom Šutalu za tu poziciju čini Marin Pongračić, koji nakon katastrofalnog prvog dijela sezone s Fiorentinom u ovoj polusezoni pruža prilično dobre partije na klupskoj razini pri 'buđenju' viola. Pongračić nema brzinu ni tehniku kakvu ima Šutalo. U tim aspektima je solidan, no njegova najsnažnija karakteristika je agresivnost. Pongračić je najbolji u iskakanju iz linije i agresivnim izlascima na suparničke igrače, a ima i izrazito dobre rezultate u duelima. Ako bismo morali izabrati, Pongračić je vjerojatno najkompletniji hrvatski stoper u smislu da sve aspekte (posjed, pozicioniranje, fizikalije, skok igra, mobilnost, agresija, taktička prilagodljivost) ima barem na solidnoj razini, pa se tako može prilagoditi i na suradnju s Vuškovićem, iako imaju nekih sličnosti u stilu igre.
Iskreno, na sp očekujem debakl. Mučimo se, pobjeđujemo na pojedince, predugo taj balon traje, jednom dođe kraj bajke.