Jedna od zanimljivijih gošći petog izdanja zadarskog Sunset Sports Festivala bila je Petra Pocrnić Perica, profesorica sportskog prava i arbitrator na Međunarodnom sportskom arbitražnom sudu (CAS) u Lausannei. Ona je nastupila na panelu "Ludilo rokova". Preživljavanje nogometnih transfera" u tandemu s nogometnim menadžerom Andyjem Barom s kojim je, kao arbitražni sudac, imala susreta na CAS-u pa su bili zanimljiv i zabavan tandem na pozornici.
U startu kraćeg razgovora zanimao nas je kako se postaje netko tko arbitrira u međunarodnim sporovima u svijetu sporta i sportske industrije.
- Ja sam u CAS-u od 2015. Za takvo što morate imati iskustvo rješavanja sporova u sportu i adekvatne preporuke. Kada su mene za to predložili Slovenci ja sam već dugo godina bila arbitar u Hrvatskom nogometnom savezu i odvjetnica koja je prije toga zastupala sportaše pred sportskim arbitražom. A imala sam i neko formalno obrazovanje u rješavanju sporova u sportu poput magisterija. Dakle morate imati formalne uvjete a morate imati i preporuke sportskih organizacija a onda, ako i zadovoljavaš uvjete, prolaziš kroz proces izbora. Inače, ja sam godinama vodila Centar za prava u sportu s administrativne strane a mi smo imali Vijeće sportske arbitraže u kojem su sjedili suci i rješavali nacionalne sporove. Na CAS-u su isključivo međunarodni sporovi.
Kako to da su ju predložili Slovenci a ne netko iz Hrvatske?
- Slučajno, tako se posložilo.
Sve to što smo čuli na panelu sugerira nam da vodi prilično dinamičan profesionalni život.
- Jest zato što ja radim sportsko pravo iz svih aspekata. Profesor sam na puno fakulteta po Europi, u Zurichu, Ženevi, Ljubljani, Madridu gdje i Real ima svoj program, u Zagrebu na Pravnom fakultetu sam gost predavač. I to mi je za dušu a s druge strane radim kao konzultant s klubovima, agentima, igračima, nacionalnim savezima. S treće strane sam i sudac na Arbitražnom sudu za sport u Lausannei ali i u Saudijskoj Arabiji i Mađarskoj.
Koliko tih arbitraža godišnje?
- Neke godine više, neke manje ali ih je za 15 godina bilo jako puno.
Kad je netko arbitar poput Petre, ima li unutarnji pritisak donošenja pravične odluke?
- Naravno. Jako je bitno poznavati industriju sporta iz svih aspekata. Jako je teško nekom arbitru donijeti odluku o nekom sporu za vrijeme prijelaznog roka koji ga sam nije prošao. Drugo, kada donosite odluke kao sudac, netko uvijek nije zadovoljan. Ja stalno pokušavam da se stranke nagode i u tome sam uspješna i onda mi tu nagodbu integriramo u presudu. To mi je uvijek prvo, tu tražim neki mir. Oni će i dalje raditi posao, to je industrija u kojoj se ljudi znaju, i poanta je da ostanu u dobrim odnosima. S treće strane moram donijeti odluku koja je utemeljena na pravu što god ja o tom pravu mislila. Po pravilima koja postoje.
Pravo ponekad nije i pravično.
- Istina je to no ja nemam izbora, pravila su takva i ja ih moram primijeniti. Svaki sud na svijetu, pa tako i CAS ili neki nacionalni sud, radi istu stvar. Utvrđuje činjenice u propisanoj proceduri i na to primjenjuje pravo.
Bude li tu "sirovih strasti" između klijenata, nekih intenzivnih svađa pred vama?
- Bude. Onda je na tebi kao arbitru da to smiriš, da uzmeš neke pauze. Morate imati iskustva a to je ono što se gradi. To vam izgleda kao u standardnoj sudnici, s klijentima, njihovim odvjetnicima i sve se snima i audio i video. Tako da stranke nakon postupka dobiju i audio i video zapisnik.
Pocrnić Perica već četiri godine živi pored Nyon u Švicarskoj.
- Do tada sam putovala iz Hrvatske, dolazila sam kada bi me imenovao netko na određeni slučaj. Dobila bih materijale i putovala na ročište. No, obitelj mi je sada u Švicarskoj ali i dalje jako puno putujem jer ovaj savjetnički dio to od mene traži a moji svi klijenti su na potezu Dunav-Alpe-Adria. Imam svoju konzultantsku tvrtku i surađujem s odvjetničkim uredom Davora Lazića.
Kako funkcionira ta priča oko arbitriranja u sporovima u svijetu sporta?
- Ti moraš biti neovisan u svakom slučaju. CAS pošalje izjavu koju arbitar mora potpisati prije preuzimanja slučaj da je neovisan i nepristran od stranaka i predmeta spora. Ako postoji nešto što bi izazvalo bilo kakvu sumnju u moju nezavisnost, pa čak i onu neutemeljenu, ja to moram napisati. Primjerice, da je moja firma prije tri godine surađivala s Fifom a ona je tu stranka u sporu. To morate reći jer u pitanju je vaš integritet. Ovo je posao koji se radi bez dobnog ograničenja i meni nije u interesu da imam i najmanju mrlju. Jako se pazi na poštenje, integritet, lojalnost, stručnost. To je jako zatvoreni sustav ljudi koji u njemu opstaju cijeli život samo ako su stvarno stručni i korektni.
Koji su slučajevi najteži za presuditi? Koji izazivaju emociju i nakon donošenja odluke?
- To su obično slučajevi povezani s dopingom. Pravila su jako stroga a ja ih moram primjenjivati. Nažalost, neznanje ne ekskulpira. Svaki sportaš je dužan spriječiti doping a definicija dopinga je kršenje antidoping pravila a ne samo uzimanje zabranjenih tvari. Ljudi kazuju "nisam znao da je to doping" no postoji pravilo stroge odgovornosti i ti si prekršio pravilo ako kršenje nisi spriječio. Dužnost svakog sportaša je znati što unosi u svoj organizam. Ako ti dokažeš da nije bilo s namjerom onda tu razgovaramo o razdoblju nepodobnosti , suspenzije, ali će ti sportski rezultat svejedno biti diskvalificiran. Ako ti kažeš da ti je netko stavio nešto u piće ili hranu, to je jako teško dokazati, a može se i to dogoditi. Ili da mlađi sportaš uzme nešto na nagovor roditelja ili nekoga iz svoje okoline. Sportaši moraju preuzeti odgovornost. Nije dovoljno da poznaješ samo pravila igre. To je kao da si vozač kamiona i kažeš ja znam upravljati ali me ne zanimaju znakovi na cesti. Ti se moraš savjetovati da ti se objasni koje su tvoje obveze. Pa imamo sportaša koji su delegirali svoju odgovornost na svoj menadžment ili slično. Prava su stroga i zato stalno insistiram na edukaciji sportaša.