Pokojni Dinamov velikan, svima omiljeni Rudolf Belin, imao je dvojicu braće nogometaša. Roland Belin bio je prije Drugog svjetskog rata nogometaš zagrebačkog HAŠK-a, dok je drugi najpoznatiji Belin – iza našega briljantnoga Rudača – bio Bruno Belin, rođen 1929. godine.
Bruno je kao stariji brat bio Rudolfov nogometni uzor, budući da su ga pedesetih godina prošlog stoljeća smatrali ponajboljim braničem u Jugoslaviji. Posebno se, zapisano je, isticao sjajnom tehnikom, hitrinom i mirnoćom u igri. Počeo je igrati u zagrebačkom Metalcu, a od 1950. godine postao je član beogradskog Partizana u kojem je odigrao ukupno 463 utakmice i postigao 41 gol. U dresu Partizana u sezoni 1960./1961. osvojio je državno prvenstvo, a 1952., 1954. i 1957. Kup Jugoslavije. Bruno Belin ima i 25 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije.
Po završetku karijere ostao je u Partizanu i počeo raditi kao trener, a onda je na žalost poginuo 20. listopada 1962. godine u prometnoj nesreći na 25. kilometru autoceste Beograd – Zagreb, s klupskim suigračem Čedomirom Lazarevićem, vaterpolistom Borisom Škanatom i igračem beogradskog Radničkog Vladimirom Josipovićem. Rudi Belin imao je tada 20 godina.
U znak sjećanja na trojicu svojih stradalih nogometaša, omladinska škola Partizana nosi ime “Belin-Lazarević-Nadoveza” – naime, i Branko Nadoveza poginuo je u prometnoj nesreći 1970. godine.