U zemlji od 1,47 milijardi ljudi, u okružju u kojem svaka vijest lako postaje viralna, a pažnja publike traje tek nekoliko sekundi, Blanka Vlašić našla se u središtu pozornosti. Njezinu priču, viziju i karizmu slušali su ljudi koji upravljaju globalnim sustavima: direktori Tata Consultancy Servicesa (TCS), dijela legendarne Tata grupacije, jednog od najutjecajnijih konglomerata na svijetu čije se poslovanje proteže od čelične i automobilske industrije do umjetne inteligencije te luksuznih brendova poput Jaguara i Land Rovera.
Blanka je u Indiju stigla kao ambasadorica utrke TCS World 10K Bengaluru, najprestižnije cestovne utrke na 10 kilometara u Aziji. U sklopu te uloge sudjelovala je i u nizu sponzorskih aktivnosti, uključujući posjet sjedištu TCS-a. No ono što se ondje događalo nadilazilo je sport. Hrvatska dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis, osvajačica olimpijskog srebra i bronce, još je jednom potvrdila zašto njezino ime ne treba prijevod ni u Mumbaiju ni u New Yorku.
Blanka, prvi ste put bili u Indiji, i to u posebnoj ulozi – ambasadorice utrke TCS World 10K Bengaluru. Što vas je tamo dočekalo i kakvi su vaši prvi dojmovi o Indiji?
– Indija je bila potpuno novo iskustvo za mene. Prvi put sam se našla u toj zemlji, i to odmah u iznimno dinamičnom kontekstu. Bengaluru diše brzinom, ambicijom i vizijom. U sklopu uloge ambasadorice imala sam privilegij govoriti pred menadžmentom TCS-a o ustrajnosti, vrijednostima sporta, talentu i motivaciji. Kad ste u prostoru u kojem se donose globalne odluke i pritom osjećate da vas zaista slušaju, shvatite da sport otvara vrata koja su inače jedva vidljiva. Ono što me posebno impresioniralo jest indijski pristup sportu: strateška, dugoročna i mjerljiva investicija. Olimpijske igre 2036. ondje nisu ideja, nego projekt. I sve oko vas potvrđuje da znaju što rade.
Razgovarali ste s čelnicima TCS-a, jedne od najmoćnijih svjetskih IT kompanija. O čemu se razgovaralo i kakav je bio vaš doprinos toj razmjeni?
– Razgovarali smo o temama koje su mi jako bliske: o izazovima vrhunskog sporta, o tome što zapravo znači biti na vrhu i što se događa kada karijera završi. Govorila sam iz vlastite perspektive, o tranziciji i o tome kako se kompetencije sportaša mogu i trebaju prepoznati u poslovnom svijetu. Vjerujem da su ih upravo te teme i najviše zainteresirale jer TCS jest tehnološka kompanija, ali istodobno snažno ulaže u sport i njegovu vrijednost razumije puno šire od samih rezultata. Taj razgovor bio je i za mene osobno iznimno vrijedan. Podsjetio me koliko je važno da sportaši znaju artikulirati svoju priču ne samo na terenu, nego i u dvorani za sastanke.
Hrvatsku u posljednje vrijeme potresaju afere u sportu, od financijskih nepravilnosti do pitanja upravljanja savezima. Kao jedna od najprepoznatljivijih sportskih ličnosti u zemlji, kako gledate na takvo stanje i što bi, po vašem mišljenju, bio konstruktivan način da se situacija popravi?
– Sport je jedan od rijetkih sektora koji ima stvarnu moć oblikovati vrijednosti društva od najranije dobi. Dijete koje uđe u klub usvaja disciplinu, timski rad, poštovanje pravila. I upravo zato sport mora biti uzor transparentnosti, a ne negativan primjer. Kad se troši javni novac, a u sportu se troše i sredstva poreznih obveznika, ta potrošnja mora biti potpuno vidljiva. To nije poseban zahtjev za sport, to bi trebalo biti osnovno načelo demokratskog upravljanja u svim sektorima, a ne samo u sportu. Država danas više nego ikad ulaže u sport i upravo zato sport mora odgovoriti potpunom transparentnošću. Odgovor mora biti sustavan: javni registri, neovisne revizije, jasni kriteriji raspodjele sredstava i, što je ključno, konkretna odgovornost ljudi koji upravljaju klubovima i savezima. Važno je i uključivanje sportaša kao stvarnih sudionika u upravljačkim strukturama, ali ne kao simboličnih figura, nego kao ljudi koji aktivno sudjeluju u radu i razvoju sportskog sustava. Mi koji smo bili dio tog sustava znamo gdje su slabosti. I imamo obavezu i znanje kako to promijeniti.
MVPiz privukao 400 organizacija
Govorimo o transparentnosti, ali i o percepciji. Vi volonterski vodite ASK Split, volonterski ste angažirani u sportu općenito. Zašto je važno to istaknuti?
– Zato što percepcija zna biti iskrivljena i ne uvijek pravedna. Uz sve afere koje su se dogodile, razumijem zašto ljudi postanu skeptični prema svima koji djeluju u sportu. Pitaju se koji je motiv, što netko želi dobiti. Ali ja sam bivša sportašica, sport mi je dao identitet, disciplinu, prijatelje, karijeru, i smisao pa osjećam obavezu i dužnost da mu nešto vratim. Moje funkcije, uključujući predsjedničku ulogu u ASK-u Split, angažman na konferencijama i rad na platformama, isključivo su volonterske prirode ili usmjerene kao ulaganje u razvoj. To proizlazi iz uvjerenja da možemo graditi bolji sustav te da oni koji su ga iznutra prošli imaju i odgovornost sudjelovati u njegovoj promjeni. Nadam se da to samo po sebi dovoljno govori.
Recite nam više o konferenciji Sport Innovest i platformi MVPiz. O kakvim je projektima riječ i kome su namijenjeni?
–Sport Innovest je konferencija koja spaja sport, inovacije i investicije, a takav spoj Hrvatskoj je hitno potreban. Imamo talent, imamo znanje, ali nemamo ekosustav koji sportski uspjeh pretvara u ekonomsku i društvenu vrijednost. Već u prvoj godini pokazalo se da smo pogodili pravi trenutak. Reakcije su bile iznimne, a industrija je jasno potvrdila da takvo što nedostaje. MVPiz je pak nešto posve drukčije i jako mi je pri srcu. To je digitalni most između sportskih organizacija, djece i roditelja. Omogućavamo djeci da besplatno isprobaju različite sportske sadržaje, da otkriju što ih veseli, u čemu su talentirani i time pokušavamo smanjiti zastrašujuće visoku stopu odustajanja. Znate li da se čak 70 posto djece do trinaeste godine prestaje baviti organiziranim sportom? To je enorman gubitak za sport, ali i za društvo. MVPiz želi toj statistici stati na kraj. Platforma je već prepoznata od gotovo 400 sportskih organizacija i dobiva izniman odaziv roditelja i djece.
Kako projekti napreduju u praksi i koji su najveći izazovi?
– Napredak je vidljiv. Sport Innovest je u prvoj godini potvrdio da smo prepoznali pravu potrebu industrije. MVPiz je, kao što sam rekla, već privukao oko 400 sportskih organizacija, velik broj roditelja i djece što je za ovako ranu fazu projekta izniman signal. No izazovi su stvarni. Nastojimo ostvariti suradnju s gradovima, sportskim savezima i na državnoj razini, gdje vidimo prostor za daljnji napredak. Svi formalno podrže projekt, ali konkretna institucionalna podrška zasad još izostaje. Sve što radimo financiramo isključivo vlastitim sredstvima i sponzorstvima, bez javnih potpora. To je ujedno i poruka onima koji donose odluke: projekti koji smanjuju odustajanje djece od sporta i grade ekosustav inovacija zaslužuju sustavnu podršku, a ne samo pljesak.
Vi ste predsjednica ASK-a Split. Što vam ta uloga znači osobno i što pokušavate promijeniti?
– ASK Split je moj dom, atletski klub u kojem sam odrasla, u kojemu je moj otac Joško izgradio karijeru i u kojemu sam ja napravila prve ozbiljne korake prema vrhu. Biti predsjednica tog kluba za mene nije titula, to je odgovornost i ljubav. Pokušavamo izgraditi model koji može biti primjer drugima: transparentno upravljanje, fokus na mladima, razvoj trenera i čvrsta veza sporta sa zajednicom. Split je grad koji voli sport i zaslužuje sportsku infrastrukturu i kulturu koja to odražava. Svaki korak koji napravimo u ASK-u pokušaj je da pokažemo kako se može drukčije.
Kakav je odnos prema sportašima u Hrvatskoj i što treba promijeniti?
– Iskreno? Ima puno prostora za napredak na sistemskoj razini. Država ulaže u razvoj jednog sportaša deset do petnaest godina, i to financijski, infrastrukturno i ljudski. I onda, u trenutku kad ta osoba završi karijeru, sustav jednostavno stane. Nema usmjeravanja, nema programa tranzicije, nema strategije kako tu osobu zadržati u sportu u nekoj drugoj ulozi. To je potpuno ekonomski nelogično; to je kao da godinama gradite modernu tvornicu i onda je zatvorite baš u trenutku kad je dosegla svoj puni kapacitet. Sportaš koji je prošao vrhunski sport posjeduje disciplinu, zna što je rad pod pritiskom i iskustvo poraza i oporavka, to su kompetencije koje su 'zlatne' u biznisu. Zemlje koje to razumiju imaju sustave koji sportaše prate i nakon karijere edukacijama i mentorskim programima. Hrvatska u tome ima ozbiljan zaostatak koji moramo hitno rješavati.
Jeste li u kontaktu s našim sportašima i što oni vam govore? Kako se oni zapravo osjećaju?
– Redovito sam u kontaktu s kolegama i slika je jasna: bivši sportaši su spremni i žele ostati u sportu, ali sustav ih ne vidi. Imamo 'gotov proizvod', osobu koja je iskusna, disciplinirana i prepoznatljiva, a taj kapital stoji sa strane jer ga nitko nije okupio i postavio pitanje: 'Što vi želite i kako možete doprinijeti?' To nije samo ljudski propust, to je nerazumijevanje povrata investicije u sportu. Rezultat dugogodišnjeg ulaganja tek zapravo dolazi u obliku budućih trenera, mentora i ambasadora. Uspješne zemlje te ljude usmjeravaju prema njihovim predispozicijama, netko će biti vrhunski menadžer, netko fizioterapeut, a netko novinar. Riječ je o znanju i energiji koju kao društvo jednostavno ne smijemo izgubiti.
Vidjeli ste Indiju iznutra, u kontaktu ste s nordijskim modelima. Kako vi vidite budućnost sporta i što Hrvatska može naučiti?
– Indija pokazuje kako izgleda zemlja koja sport razumije kao strateški projekt. Olimpijske igre 2036. nisu san, nego infrastrukturni i društveni projekt koji se već gradi. Nordijske zemlje pak pokazuju drugu dimenziju: tamo sport nije politička tema, nego društvena infrastruktura. Imaju strategije koje prate dijete od prvog treninga do razdoblja nakon kraja karijere, bez obzira na razinu rezultata, nijedan talent ne smije se izgubiti. Globalno, sport postaje sve sofisticiranija industrija u kojoj dominiraju podaci, personalizacija, mentalno zdravlje sportaša, novi poslovni modeli. A nove generacije traže drukčije pristupe, drukčije koncepte natjecanja i brze prilagodbe. Klasični model više ne funkcionira. Već s 13 godina 70 posto djece napušta organizirani sport – to je alarm. Upravo zato nastao je MVPiz, da dijete može besplatno isprobati različite sportove i pronaći ono što ga veseli prije nego što odustane. Hrvatska ima tradiciju, uzore i kadrove. Trebamo primijeniti logiku dugoročnog, mjerljivog ulaganja i primijeniti je na naše snage.
Mladi, vjerujte u proces
Mnogi zazivaju vaše ime za predsjednicu Hrvatskog atletskog saveza ili krovnih sportskih tijela. Kako gledate na to?
– Trenutačno sam fokusirana na projekte koji donose konkretnu promjenu, poput Sport Innovesta, MVPiz-a i ASK-a. No u stalnom sam kontaktu s ljudima koji smatraju da atletika zaslužuje više. Dala sam podršku Franji Pavloviću i Duji Bonacciju jer vjerujem u njihovu viziju i vrijednosti. No naglašavam da podrška nekome ne znači da podržavam načine vođenja kampanja i retoriku nekih kandidata koja se pojavila u tom procesu. To jednostavno nije moj stil i svi koji me poznaju to znaju. Izbori u HAS-u već su iza nas, moram poštovati demokratski proces i prihvaćam njegov rezultat. Usprkos neprimjerenom načinu održavanja izborne skupštine, očito je da većina u hrvatskoj atletici smatra kako stvari funkcioniraju dobro. Onoga dana kada budu jasni kriteriji kako se raspodjeljuju sredstva, koji su standardi upravljanja, što se od predsjednika stvarno očekuje tada će biti važno tko sjedi na toj stolici i koliko je sposoban međunarodno predstaviti Hrvatsku te privući projekte i novac. Dokle god nema jasnih kriterija, bit će ratova za funkciju koja nosi moć bez odgovornosti. Onoga dana kad predsjednik bude morao osigurati novac ili uložiti vlastiti, tada više neće biti ratova oko funkcija.
Na kraju – što biste poručili mladim sportašima koji sanjaju o velikom sportu, ali i onima koji promišljaju kako nakon karijere doprinijeti sportu na drukčiji način?
– Mladim sportašima poručujem: vjerujte u proces. Ja nisam bila savršena od prvog dana, morala sam pronaći način kako karakterne mane staviti u okvire, a pozitivnim odlikama dopustiti da se razvijaju,. Naučite voljeti trening, ne samo natjecanje. Nađite ljude koji vam govore istinu. I nikad ne zaboravite zašto ste počeli. Sport vam može dati puno više od medalja. A svima koji nakon kraja karijere razmišljaju o angažmanu u sportu poručujem: ne sumnjajte, potrebni ste. Sustav se ne mijenja sam od sebe. Mijenjaju ga ljudi koji su bili unutra, koji razumiju i koji imaju hrabrosti reći što ne funkcionira i predložiti što može biti bolje. Sport je previše važan da bi o njemu odlučivali samo oni koji nikada nisu osjetili pritisak startne linije.
Bravo Blanka. Nadam se da će čuti ono koji trebaju.