Marinko Mavrović, tihi arhitekt povijesne bronce hrvatskog futsala, na klupu A reprezentacije sjeo je u prosincu 2020. godine, naslijedivši Matu Stankovića, kojem je godinama bio vjerna desna ruka. Nije donio revoluciju, već evoluciju utemeljenu na onome što najbolje poznaje: stvaranju obiteljske atmosfere i dubokom razumijevanju igrača. Mnogima od njih bio je trener još u mlađim uzrastima, poznavao ih je "u dušu" i točno je znao kako iz svakog pojedinca izvući maksimum. Njegova filozofija nije se temeljila na krutim taktičkim postulatima, već na zajedništvu i povjerenju, gdje svaki igrač osjeća da je dio nečeg većeg. Uz pomoćnika Kujtima Morinu izgradio je stožer koji je disao kao jedno s momčadi, a rezultati su ubrzo postali vidljivi. Reprezentacija je počela igrati s novom energijom, a vjera u vlastite mogućnosti rasla je iz utakmice u utakmicu, kulminiravši medaljom koja je desetljećima bila samo san.
Ulog je bio ogroman
Kakvi su prvi dojmovi nakon osvajanja bronce?
– Iskreno – čudo. U Sloveniji, u Ljubljani, dva dana zaredom puna dvorana… to je prekrasan doživljaj. To ćemo pamtiti cijeli život – igrači i mi zajedno. Siguran sam da smo promijenili percepciju hrvatskog futsala.
Utakmica s Francuskom bila je dramatična?
– Je, možda me malo boli što nismo završili posao u 40 minuta. Imali smo tri puta dva gola prednosti u nastavku, ali nismo uspjeli prelomiti utakmicu. Francuska je stvarno vrhunska ekipa.
Je li nervoza odigrala ulogu?
– Moram priznati – da. Priprema je bila dobra i mislio sam da smo mentalno jaki, ali ušli smo nervozno. Reagirali smo na sudačke odluke i nismo bili u ritmu. Sredinom poluvremena to se promijenilo – počeli smo igrati jednostavnije i prestali razmišljati o stvarima na koje ne možemo utjecati.
Onaj primljeni pogodak Francuske sedam sekundi prije kraja?
– Šok za sve nas. Tražio sam defibrilator. Užasno. U takvoj atmosferi nije bilo jednostavno voditi utakmicu. Imali smo dva prekršaja na raspolaganju i morali smo reagirati prije. U takvim trenucima sve se događa u sekundi, a ulog je ogroman. Tko god je igrao ovakve utakmice, zna koliko je teško donijeti pravu odluku.
A onda – šesterci...
– Fenomenalno. Šest od šest. U životu nisam vidio takvu mirnoću. Kao da smo se isključili iz svega – samo udarac, ništa drugo. Nevjerojatna koncentracija i hladnokrvnost. Skidam kapu igračima.
Koliko je važno zajedništvo koje ste spominjali?
– To je ključ svega. Nitko se nije isticao, svi su živjeli kao jedan. Zajedništvo nas je dovelo do medalje, ispred individualnih interesa i osobnih ambicija. To se vidjelo tijekom cijelog turnira.
Komu posvećujete ovu broncu?
Posvećujem je bratu Zdravku, koji me bodrio s tribina, i pokojnom Štefu Pavlicu, koji je sve to gledao s neba. Obojica su bila uz nas, ova medalja je i njihova.
Kako ste proslavili uspjeh?
– Skromno i zajedno. Kapetan Jelovčić zamolio je da nešto organiziramo za cijelu momčad i to smo napravili. Najljepše je biti zajedno i podijeliti taj trenutak.
Što slijedi nakon ovoga?
– Prvo – odmor. Trebamo se resetirati i posložiti glave. Nakon toga slijede prijateljske utakmice i pripreme za Svjetsko prvenstvo. Korak po korak.
Imate li poruku za igrače i javnost?
– Imam. Tko radi – taj i griješi. Posebno me pogađaju napadi na igrače na društvenim mrežama. Jedan od njih je danas prvi rekao da želi pucati šesterac – to govori o karakteru. Molim ljude da to imaju na umu. Ovi dečki dali su sve za Hrvatsku. Riječ je o Jelovčiću, kojeg su sramno napadali u komentarima po društvenim mrežama nakon što je promašio šesterac protiv Gruzije. Ponosan sam na momčad, na stožer i na sve koji su bili uz nas. Ovo je povijesni rezultat. Hvala svima.
Zdravko i Marinko Mavrović blizanci su koji su obilježili hrvatsku malonogometnu scenu. Tako su braća osvojila prvenstvo Hrvatske sa samoborskim Sokolima 1994. godine, a nakupilo se tu još dosta naslova, posebice s Promet Orkanom. Jasno, braća su i legende malonogometnog turnira Kutija šibica. Osvojili su seniorsku Kutiju 2005. s Orkanom te veteransku s Intersportom 2011. godine.
Nismo prošli u Dinamu
Kakva su vaša iskustva kao reprezentativca?
– Sve je bilo posloženo da se 1996. godine plasiramo na Svjetsko prvenstvo kojem je domaćin bila Španjolska. Igrali smo na kvalifikacijskom turniru u Nizozemskoj i na kraju je ispalo da nam nitko nije rekao pravila. Ispali smo za jedan pogodak. Tada nas Savez nije tako dobro pratio kao danas. U to vrijeme nikoga nije bilo briga za futsal reprezentaciju, nismo imali osobu koja bi nas uputila u pravila i sustav natjecanja. Primjerice, mi smo tu utakmicu trebali namjerno izgubiti s dva pogotka i više pa bismo prošli na SP. S porazom od jedan razlike smo ispali – priča Marinko.
Veliki nogomet?
– Nešto malo u pomlatku Prečkog i Rudeša, s bratom sam bio na probi u Dinamu, ali nismo prošli.
Mali nogomet ili futsal?
– Teško pitanje. Ma, volio sam igrati i jedan i drugi, čak futsal možda više jer igra manji broj igrača, igra se brzo, odluke se moraju donositi u sekundi – zaključio je Mavrović.
Tekst o Marinku Mavroviću napisan je gotovo hagiografski, s vrlo malo stvarne distance i kritičkog odmaka. Autor od samog početka gradi narativ “tihog arhitekta povijesne bronce”, čime unaprijed sugerira zaključak i čitatelju ostavlja malo prostora za vlastito vrednovanje Mavrovićeva rada. Umjesto analize, dobivamo emocionalno obojenu priču o “obiteljskoj atmosferi”, “disanju stožera kao jedno” i “poznavanju igrača u dušu”, što više podsjeća na motivacijski govor nego na ozbiljan novinarski intervju.