Uz prvu godišnjicu smrti Matije Dedića, koncertna dvorana Vatroslav Lisinski 7. lipnja organizira cjelovečernji program "Matija Dedić - jazz portret", posvećen jednom od najvažnijih hrvatskih jazz glazbenika. Matija nas je iznenada napustio prošle godine, pa je i onima koji su ga osobno poznavali i javnosti još uvijek pomalo nestvarno da ga više nema među nama. No, ono što je ostavio iza sebe itekako zaslužuje redovito podsjećanje - koje njegov otac nije dobio - zbog čega veseli da su se tog "podsjetnika" prihvatili ljudi koji su ga najbolje poznavali i desetljećima svirali s njim. Poput umjetničke voditeljice programa Tamare Obrovac, s kojom je Matija počeo svirati odmah nakon povratka sa školovanja na jazz akademiji u Grazu.
Sjećam se kad sam koncem devedesetih pisao recenziju njenog prvog albuma "Ulika", za koji mi je puno godina kasnije u intervjuu govorila; "Što se autentičnosti tiče, teško je suditi sam o sebi, ali navest ću primjer Matije Dedića koji je odmah poslije diplome došao u band i već je pri prvim tonovima bilo jasno o kakvom se glazbenom kapacitetu radi. Na CD-u 'Ulika' na kojem sam prvi put na pravi način artikulirala spoj Istre i jazza svirao je s nevjerojatnom zrelošću za tako mladog čovjeka. Isto vrijedi i za bubnjara Krunoslava Levačića i Žigu Goloba, ritam sekciju koja me prati od samih početaka pa do danas".
Upravo je stoga bitno da će se Matijinom zaostavštinom svake godine na isti datum baviti Tamara Obrovac kao umjetnička voditeljica projekta i ljudi koji su Matiju najbolje poznavali. Ove godine to su članovi njegovog trija, bubnjar Krunoslav Levačić i kontrabasist Žiga Golob, uz Vasila Hadžimanova, Matijinog kolegu i bliskog prijatelja od djetinjstva, s kojim je 2018. u Lisinskom održao sjajan koncert uz Gabi Novak i Biseru Veletanlić.
Sve to govori da će Matijina zaostavština, koju će izvoditi njegovi dugogodišnji suradnici i prijatelji, biti adekvatno prezentirana, za razliku od mnogih koji se danas "šlepaju" na ostavštinu porodičnog stabla Dedićevih, jer to puni dvorane i donosi zaradu. Za razliku od njih, ovi koji se bave programom "Matija Dedić - jazz portret" s njim su desetljećima tvrdoglavo surađivali na "nekomercijalnoj" jazz-verziji Matije Dedića, koja je i njemu bila najvažnija, a ne na estradnim projektima i strategiji tržišne "rasprodaje bola" s kojom neki protagonisti i danas održavaju koncerte na temeljima radova Arsena, Gabi i Matije.
Iako je bio poznat po radu s mnogim glazbenicima, Matiji Dediću uvijek su najvažniji bili njegovi klavirski album, rad s triom ili Boilersima, što mi je puno puta potvrđivao i u intervjuima. Stoga nije suvišno podsjetiti se na njihove početke i odiseju kojom su potom izrasli u najvažnije predstavnike novog domaćeg jazza. Prije tridesetak godina, skoro istovremeno, u razmaku od godine dana, Tamara Obrovac, Elvis Stanić i Matija Dedić sredinom devedesetih godina objavili su prve albume. Da se radilo o sjajnim početcima govori da su sva ta CD-izdanja i danas ostala na popisima najznačajnijih domaćih albuma zadnjih tridesetak godina. Tamara Obrovac 1996. objavila je "Uliku", godinu kasnije Elvis Stanić "Terra Sacra", a Matija Dedić "Abstract Lights" s kvartetom Boilers, da bi 1998. Dedić objavio i prvi album s triom, "Octopussy".
S članovima tog trija, bubnjarem Krunoslavom Levačićem i kontrabasistom Žigom Golobom, svirao je čitavu karijeru. Kao i s Tamarom Obrovac, iz čijeg je kvarteta sredinom devedesetih i nastao Dedićev trio. Spomenuo je to Matija Dedić i na koncertu u ZKM-u prije par godina; nakon što se 1997. vratio sa studija u Grazu, Tamara Obrovac ostala je bez talijanskog pijanista, pozvala je Matiju Dedića, a on pak s njenom ritam sekcijom napravio svoj trio.
"Matija Dedić - jazz portret" održavat će se svake godine u Maloj dvorani Lisinskoga, uz sudjelovanje njegovih bliskih kolega, suradnika, prijatelja i poštovatelja koji će Matiji i njegovu naslijeđu iskazivati počast kakvu i zaslužuje - kroz svirku. U prvom izdanju, u nedjelju, 7. lipnja, odabrani program portretira Matiju Dedića ponajprije kao jazz skladatelja i predstavlja dio njegova autorskog jazz opusa u solo i trio izvedbama, njegovim najdražim glazbenim formacijama. Za to sjećanje odabrane su skladbe koje je on sam najrađe izvodio.
"Upravo smo kroz prizmu bliskosti i ljubavi prema Matiji i njegovoj glazbi publici nastojali približiti njegov jazz opus i izričaj koji je bio njegov osnovni habitus, kao skladatelja i izvođača." Prije koncerta, koji počinje u 20 sati, u predvorju Male dvorane u 18 sati bit će otvorena prigodna izložba fotografija Matije, autora Ive Dunata i Vedrana Metelka.
U isto vrijeme održat će se i slušaonica koju će voditi Davor Hrvoj. Odabrane Matijine skladbe u raznim izvedbama pokazat će njegovu autorsku svestranost i predstaviti ga kao iznimnog pijanista originalne glazbene estetike i raznolikih izvora nadahnuća. U sklopu slušaonice govorit će poznavatelji Matijina autorskog i instrumentalnog rada: Silvije Glojnarić, Hrvoje Galler, Davor Križić, Šimun Matišić i Darko Jurković.
Gubitak Matije Dedića u 53. godini života (rođen je 2. ožujka 1973. u Zagrebu), bila je tragedija ne samo za njegovu obitelj, nego i za čitavu kulturnu scenu na kojoj je bio sveprisutan marljivim radom, brojnim projektima, stalnim uspjesima i željom da uvijek doda nešto novo u svoju klavirsku "praksu". Matija Dedić za mnoge je postao simbol nove jazz scene kod nas, do te mjere da je bio prvi koji je albumom "Matija svira Arsena" 2015. osvojio pet nagrada Porin, uključujući i onaj u kategoriji albuma godine, što se dogodilo prvi put nekom instrumentalnom jazz albumu.
Matija Dedić bio je seriozan u svemu što je radio, a radio je puno toga, jer je bio veliki kapacitet, pa je praktički imao nekoliko karijera u jednom životu. Pratio sam ga od samog početka, a od samog početka bilo je jasno da se radi o ogromnom talentu. Prvi intervju napravili smo krajem devedesetih kad je nastupao na prestižnom jazz festivalu u Montreuxu, jednom od najznačajnijih svjetskih jazz okupljališta, kamo je otišao zbog vlastitog talenta, ali zapravo i kao ambasador nove domaće jazz scene. Poziv za samostalni klavirski nastup uputio mu je Quincy Jones, a Matija se našao među 11 finalista od 400 prijavljenih kandidata do 30 godina života.
"Nema to veze s egocentrizmom i potrebom da novine pišu o tebi", govorio mi je, "jer ako ćemo svi šutjeti, to neće biti dobro za održavanje jazza na aparatima. Možda sam preuzeo na sebe neke stvari koje nisam trebao - i koje me sada, naravno, 'kače' u svim vrstama eksponiranja - ali sam svoje prezime malo iskoristio da bi image jazza porastao ovih zadnjih godina."
To ime i prezime koristio je čitavo vrijeme i bio jedan od najaktivnijih domaćih glazbenika čiji bi popis suradnika, projekata i albuma koje je potpisao na domaćem i inozemnom tržištu, nagrada koje je dobio i prijateljstva koja je zadržao, bila preduga za novinski tekst. Matija Dedić bio je dio nove jazz reprezentacije stasale devedesetih godina i novog vala izvođača. "Neka se ovi stariji kolege ne ljute, ali od kada se Boško Petrović prestao aktivnije baviti sviranjem i menagmentom, nastao je vakuum. Prije svega autorski, jer se dugo godina prežvakavala američka tradicija i kompozicije koje su već odsvirane 1952.", govorio mi je tada, a takvu promotorsku ulogu na jazz sceni nastavio je upražnjavati i svih ovih kasnijih godina.
Početak rada Matije Dedića bio je strelovit, a takvu razinu i ritam zadržao je čitavo vrijeme. Nakon studija na muzičkoj akademiji u Grazu karijeru je započeo unutar jazz formacije Boilers. Izvrstan prvi album Boilersa "Some Blues" dugo je već nemoguće kupiti u trgovinama, a minimalna otisnuta naklada govorila je s koliko se poklonika tada računalo. Danas je situacija u domaćem jazzu drugačija, velikim dijelom i zbog proboja Matije Dedića na pozicije izvan zabrana strogo kontrolirane jazz publike i njegove stalne popularizacije jazza.
Nekoliko bitnih odrednica moglo bi se povezati uz Dedićevu glazbu, smještenu između klasične jazz-škole i suvremene instrumentalne glazbe, što je istraživao na albumima Boilersa "Abstract Lights", samostalnim CD-ima "Octopussy" i "Solo Part 1", ili albumu "Mr. K.K." trija Matije Dedića. Dedićev pijanistički put mogao bi se promatrati u svjetlu utjecaja ECM produkcije iz koje je ponikao i Keith Jarrett, a među korijene i uzore svakako spada i klavirist Kenny Kirkland, kojem je posvetio album "Mr. K.K.". Uostalom upravo je vinil Keitha Jarretta s legendarnim koncertom iz Kolna, Arsen poklonio Matiji i ostavio mu ga na klaviru prije nego je otišao na studij u Graz.
Upravo ta zaostavština najdražeg mu "ortodoksnog" jazza bit će okosnica prve večeri programa "Matija Dedić - jazz portret", koji će se s različitim programima održavati u Lisinskom svake godine.