Neva Rošić imala je ozbiljnih povoda da bude ogorčena, ali je, vjerojatno zahvaljujući karakteru, ostala samo jedna od najvećih hrvatskih poslijeratnih glumaca. Svejedno o kojemu ratu je riječ. Nije bila televizijska zvijezda, na filmu gotovo da i nije imala karijeru. Odakle god da je odlazila, bilo je to bez velikih počasti. Dugo je, možda i u najboljim glumačkim godinama, pozornicu zamijenila profesurom na akademiji. Ali ni to svojom voljom, jer moglo se raditi i jedno i drugo. A onda je i s akademije otišla prije vremena. No, onda je režirala, radila po teatrima svoje mladosti, surađivala s profesionalcima i amaterima, ostala do danas aktivna.
Nije više tako čest slučaj da novinar umije dulje od tri pitanja razgovarati s ljudima. A još rjeđe će se u nas dogoditi da uvaženi i ostvareni dramaturg igra i ulogu novinara. Novinari jedinog iole ravnopravnog sugovornika još nalaze u umjetnoj inteligenciji, s kojom se savjetuju, koja im određuje stil i potajice piše članke, i u pravilu ne razlikuju dramaturga od dramatičara, a ne sjete se pitati umjetnu inteligenciju da im ona kaže. E, u takva nedoba dramaturg, urednik na radiju i novinar, nekadašnji novinski kazališni kritičar (dok je toga bilo u novinama) Hrvoje Ivanković napravio je knjigu razgovora s glumicom Nevom Rošić, koja je nadopunjena pismima koja je roditeljima slala kući sa studija, te spiskom odigranih uloga i režija. Knjiga je objavljena u specijalističkoj teatrološkoj biblioteci, te u samo tristo primjeraka, premda je članova Hrvatskog društva dramskih umjetnika s prezimenom koje počinje slovom R pedeset i dvoje. A koliko je, recimo, gospođa i gospode kojima stižu pozivnice za premijere svih hrvatskih narodnih kazališta u državi, nije moguće ustanoviti - možda bi trebalo upitati umjetnu inteligenciju? - ali ako su samo svaka deseta i svaki deseti dovoljno pismeni za čitanje ove knjige, njezina bi naklada trebala biti dramatično veća.
Neva Rošić rodila se na Sušaku, šest godina prije nego što će se zaratiti u našim krajevima, u hrvatskoj građanskoj obitelji. Otac joj je bio sudac, ali i čovjek od kazališta. I kako to već često biva, povijest jednoga djetinjstva uvelike je i povijest jedne zemlje u nedoba dvadesetog stoljeća. Ujak gospođe Rošić, recimo, bio je Oskar Juranić, čije ime moralo bi biti poznato svakom pažljivijem proučavatelju jugoslavenskih komunističkih martirologija. Juranić bio je zatočenik logora u Dachauu, i žrtva montiranih političkih procesa u kojima su, malo prije i u vrijeme razlaza sa Staljinom, preživjeli logoraši optuživani za suradnju s Gestapoom.
Neva Rošić bila je Gavellina učenica, život je provela s Tonkom Lonzom, još jednim velikim glumcem i profesorom, bila u angažmanu u Kazalištu Gavella, koje se još nije tako zvalo, i u Hrvatskom narodnom kazalištu, koje se upravo tako zvalo, važne uloge odigrala je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, te u HNK Rijeka. Razgovor koji Hrvoje Ivanković vodi s njom zanimljiv je jer se u njemu smjenjuju i prožimaju dvije kazališne povijesti Neve Rošić. U onoj prvoj, već tako davnoj da je pomalo i mitska, u kojoj se javljaju imena Ive Tijardovića, Dubravka Dujšina, Marije Crnobori (koja nakon Zagreba stiže na Rijeku), pa Gavelle i Krleže, te zatim i cijele plejade suvremenika i suvremenica gospođe Rošić, ona postaje glumica, a u onoj drugoj, koja čini okosnicu današnjega glumišta, ona je profesorica i, nešto rjeđe, glumica. Kako je prvi put izašla na pozornicu 1947, Neva Rošić povezuje cijelih osam desetljeća ne samo hrvatskog teatra, nego i žive kulturne i društvene povijesti. Velika sreća ove knjige, ili sreća njezinih čitatelja, u tome je što se u razgovoru zateklo dvoje doista upućenih sugovornika. S jedne strane, gospođa Rošić nije nikakav stroj za sjećanje, niti doajenka koju su došli preslišati oko događaja u davno svršenom vremenu. Ona nije anestezirana društvenim počastima, niti je pretvorena u živu glumačku mumiju - što se mnogima događalo, kako u Hollywoodu, tako i u nas! - nego je i prisutna, i aktivna u onoj istoj sadašnjosti, u kojoj živi njezin sugovornik. Oni dijele isto vrijeme, što znači da su suvremenici, samo što ona biva i u nekoliko prethodnih vremena, koja za nas, poklonike njezina djela, djeluju gotovo nestvarno. S druge, pak, strane, Hrvoje Ivanković osim što je dramaturg i novinar, i što je kroničar našeg kazališta, on ima i vrlo snažan historiografski interes i refleks. Premda nije živio u prethodnim vremenima Neve Rošić, u tim je vremenima on živo prisutan. Naprosto, u stanju je o prethodnom svijetu razgovarati kao netko tko je iz tog svijeta potekao. Što bi bilo rijetko i dragocjeno da je Ivanković, recimo, romanopisac, dok se među novinarima i povjesničarima gotovo uopće ne sreće. Stoga je, vjerojatno, i šteta što ova knjiga nije obimnija, ili što je, ipak, najvećim dijelom svedena na život na pozornici i oko nje. Ali na kraju, svi odistinski dobri razgovori kratko traju.