Midsummer Scene Festival ove godine otvara svoju dvanaestu sezonu, a u središtu priče festivala ponovno se nalazi jedna od njegovih ključnih osoba – Darija Mikulandra, čije je dugogodišnje djelovanje obilježilo razvoj i prepoznatljivost ovog jedinstvenog kazališnog projekta u Dubrovniku. Kao suosnivačica i pokretačka snaga festivala, Mikulandra je tijekom više od desetljeća rada oblikovala njegov identitet, spojivši britansku kazališnu tradiciju s hrvatskim kulturnim prostorom te stvarajući festival koji je prerastao lokalne okvire i postao prepoznatljiva međunarodna ljetna scena. Darija Mikulandra već je na samim počecima festivala prepoznala potencijal Lovrjenca kao jedne od najposebnijih ambijentalnih pozornica u Europi.
Midsummer Scene Festival otvara svoju 12. sezonu predstavom “One for All”. Što publika može očekivati od ovogodišnjeg izdanja?
Ta predstava zamišljena je kao kazalište unutar kazališta. Znamo i da je Shakespeare u svojim djelima često to koristio pa nam se ta ideja jako sviđa. Volimo Shakespearea, kojeg smo i izvodili prvih osam godina festivala, ali ovo će zaista biti jedna vrlo duhovita predstava. Sudeći prema probama koje su počele prije nekoliko tjedana u Londonu, svi se dobro zabavljaju, od redatelja do glumaca, i zaista uživaju u svakoj rečenici koju izgovore jer ima toliko duhovitih scena i detalja da nam preostaje samo pozvati publiku da dođe i pogleda predstavu uživo.
Predstava je zamišljena kao kazalište unutar kazališta, s puno humora, mačevanja i glazbe. Koliko je zahtjevno producirati ovako dinamičnu predstavu na otvorenoj pozornici poput Lovrjenca?
Što se tiče zahtjevnosti produkcije ovako dinamične predstave, prije svega treba reći da je tvrđava Lovrjenac vrlo zahtjevan prostor i zahtjevna lokacija. Znate da se nalazi na hridi i da do nje ne postoji dizalo. Ima jako puno stepenica i sve se mora ručno prenijeti gore – i scenografija, rasvjeta, postaviti tribine. Također, radi se o produkcijama pod vedrim nebom pa stalno pratimo i vremensku prognozu. Godinama nas podržavaju Dubrovačke ljetne igre, čije tribine i opremu koristimo, tako da njima ide posebna zahvala jer takvu logistiku manji festival poput našeg nema. Imamo divnu suradnju i s Društvom prijatelja dubrovačke starine, kojemu pripada Lovrjenac, te s mnogim kulturnim institucijama u Dubrovniku. Zaista imamo veliku podršku TZ-a grada Dubrovnika te svih turističkih subjekata i to nam daje dodatni vjetar u leđa.
Midsummer Scene danas je jedini hrvatski kazališni festival na engleskom jeziku. Jeste li prije dvanaest godina mogli zamisliti da će projekt toliko narasti i opstati više od desetljeća?
To je avantura koja traje već dvanaestu sezonu, odnosno bila bi trinaesta da nije bilo pandemije, zbog koje smo jednu sezonu morali otkazati. Dakle, trinaest godina, dvanaest sezona, više od desetljeća. Kako to zvuči, Bože mili. Zaista dugo. Nismo ni sanjali da ćemo toliko potrajati. Krenuli smo iz ljubavi, entuzijazma i strasti prema kazalištu, koje obožavamo. Htjeli smo napraviti nešto vezano uz teatar, nešto drugačije, nešto dostupno i brojnim gostima koji borave u gradu, ali i nešto što će biti zapamćeno. I evo, iz godine u godinu naš festival opstaje i raste. Ponosni smo i sretni što smo uspjeli, a sve to zahvaljujući i podršci Turističke zajednice grada Dubrovnika, Grada Dubrovnika te brojnih sponzora bez kojih festival ne bi postojao. Evo nas, više od desetljeća kasnije. Tko zna što je još pred nama, koliko godina ili desetljeća.
U vremenu kada se često govori o održivosti turizma u Dubrovniku, može li kultura biti odgovor na potrebu za kvalitetnijom i sadržajnijom turističkom ponudom?
Znamo da je Dubrovnik grad koji posjeduje iznimno bogatu kulturnu baštinu i da kultura može biti jedan od ključnih odgovora na potrebu za održivim i kvalitetnim razvojem turizma u Dubrovniku. Grad raspolaže vrijednim povijesnim i baštinskim sadržajima koji privlače posjetitelje zainteresirane za kulturu, obrazovanje i lokalni identitet. Kulturni događaji koji se u Dubrovniku održavaju desetljećima gradu daju dodatnu vrijednost i sadržaj, produžuju turističku sezonu te privlače specifične segmente publike koji traže nešto više od sunca, mora i fotografija za društvene mreže. Dubrovnik posjeduje i brojne prekrasne ambijentalne lokacije koje su nezaboravno mjesto za izvedbene umjetnosti. Kultura u Dubrovniku predstavlja važan odgovor na izazove održivosti. Vjerujemo da kulturnim manifestacijama, bogatom baštinom i brojnim kreativnim programima kojima se ljudi u Dubrovniku bave, grad privlači posjetitelje koji mogu prepoznati njegov identitet i život lokalnog stanovništva.... Budućnost vidimo u novim produkcijama i brojnim gostovanjima izvan Dubrovnika, kao nekada kada smo sa svojim predstavama nastupali u Beču, na Bečkom festivalu, u Rumunjskoj i Mađarskoj. Drago nam je što ove godine festival Midsummer Scenes predstavom “One for All” nakon Dubrovnika gostuje na 65. Hvarskom ljetu. Posebno nas veseli gostovanje na tom uglednom hrvatskom festivalu i u predivnom Hvarskom kazalištu, najstarijem javnom kazalištu u Europi. To nije prvi put da tamo nastupamo, a naši glumci i cijeli autorski tim iznimno su sretni i uzbuđeni zbog tog gostovanja. Igrati ljeti na Hvaru, na takvom mjestu, zaista je nešto posebno. Što se tiče predstava i projekata koje bismo željeli ostvariti u budućnosti, uvijek smo ograničeni budžetom pa radimo sve što je u našim mogućnostima. Mislim da ponekad ostvarujemo i više od onoga što okolnosti dopuštaju. Budući da Jelena, Filip i ja jako volimo mjuzikle, prije nekoliko godina imali smo priliku postaviti mjuzikl “Put oko svijeta u 80 dana”. Za još veće produkcije ipak su potrebna i veća financijska sredstva. Do tada ćemo nastaviti osmišljavati naslove koji su poznati publici diljem svijeta. Kada su predstave uspješne, rado ih zadržimo na repertoaru i sljedećih sezona. Vjerujem da nas čeka još mnogo uzbudljivih godina. Dok god volimo kazalište i dok smo zaljubljeni u ono što radimo, bit će i Midsummer Scenea.
Mnogi vas i danas pamte kao jedno od zaštitnih lica HRT-a iz devedesetih. Kako se sjećate tog razdoblja i svog ulaska u televizijski svijet?
Drago mi je da me mnogi i danas pamte kao jedno od lica Hrvatske televizije iz devedesetih godina. Nedavno je emitirana emisija u povodu 100 godina Hrvatskog radija i 70 godina televizije, u kojoj sam ponovno vidjela svoje snimke iz 1997. i 1998. godine. Bilo je vrlo emotivno i lijepo prisjetiti se tog razdoblja. Sjećam ga se kao predivnog vremena. Bila sam tada 25-godišnjakinja kojoj su se mnoge stvari događale gotovo preko noći. Ulazak u televizijski svijet bio je dinamičan, uzbudljiv i pun adrenalina. Voljela sam taj svijet i volim ga i danas. Televizija je medij koji obožavam, baš kao i radio.
Vodili ste tada iznimno popularne glazbene emisije, među kojima i “Zlatni gong”. Jeste li bili svjesni koliko ste bili prepoznatljivi i omiljeni među gledateljima?
Vodila sam tada popularne glazbene emisije poput HR Top 20, Zlatnog gonga i 3+, kao i brojne festivale i izbore ljepote. Ako sam ostala prepoznatljiva i omiljena publici, to me iskreno veseli. I danas mi se ljudi javljaju na ulici, bilo u Zagrebu ili nekom drugom gradu, prisjećajući se emisija koje su tada pratili.
Televizija devedesetih bila je potpuno drukčija od današnjih medija. Što vam iz tog vremena najviše nedostaje, a što nikako ne biste vratili?
U to vrijeme imali smo znatno manje televizijskih kanala, nije bilo mobitela ni digitalnih platformi pa smo svoje omiljene emisije iščekivali pred televizijskim ekranima. Bilo je to posebno i lijepo razdoblje, a ja sam ponosna na sve što sam tada radila. Televizija devedesetih imala je posebnu vrijednost. Bila je događaj. Oko emisija, filmova i prijenosa okupljali smo se zajedno, a nakon toga razgovarali o onome što smo gledali. Nedostaje mi taj osjećaj zajedništva i veća koncentracija na kvalitetan sadržaj. S druge strane, današnje vrijeme donosi nevjerojatnu dostupnost informacija, velik izbor programa i mnogo veće mogućnosti interakcije s publikom. Digitalni mediji uvijek su nam nadohvat ruke, a raznolikost tema i sadržaja veća je nego ikad. Idealno bi bilo spojiti najbolje od oba svijeta – profesionalne standarde i posvećenost sadržaju kakvu smo imali devedesetih, s tehnološkim mogućnostima i dostupnošću koje imamo danas.
Postoji li neka anegdota iz HRT-ovih dana koju i danas rado prepričavate?
A anegdota iz televizijskih dana zaista ima mnogo. Lijepa su mi uspomena i vremena na OTV-u, gdje sam zapravo napravila svoje prve televizijske korake. Primjerice, u jednoj od mojih emisija na OTV-u prvi put je gostovala grupa Opća opasnost, kada su tek objavili svoj prvi album. Upravo su kod mene taj album izveli uživo. Kad god se danas sretnem s dečkima iz benda, prisjetimo se tog nastupa. Bilo je to prije više od trideset godina i zaista je nevjerojatno koliko je vremena prošlo. Slično je i s Jelenom Rozgom. Kad god se sretnemo, ona kaže: “Pa ja sam upravo kod tebe na HTV-u prvi put nastupila na televiziji.” Za mnoge pjevače i glazbenike vežu me prekrasne uspomene iz vremena kada sam vodila glazbene emisije. Možda bih ipak izdvojila jednu posebnu anegdotu. Tek sam postala voditeljica emisije “Zlatni gong” kada su me angažirali da zajedno s Danielom Trbović vodim Zagrebački festival. Prijenos je išao uživo iz Besta, a meni je to bio prvi veliki televizijski prijenos uživo. Bila sam jako uzbuđena i imala veliku tremu jer prije toga nikada nisam radila takav format. Međutim, Daniela je bila sjajna kolegica. Davala mi je odlične šlagvorte i pružala veliku podršku. Već nakon prvih nekoliko minuta uspjela sam se opustiti. Bila je predivna partnerica na pozornici i u njezinim se očima vidjelo da mi daje potpunu podršku. Zahvaljujući tome bilo mi je puno lakše iznijeti taj prvi festivalski nastup uživo. Na tome sam i danas neizmjerno zahvalna. Kada ste mladi, neiskusni i tek ulazite u svijet televizije, puno znači kada vam stariji kolega pruži ruku, otvori vrata i pomogne da uspješno napravite prve velike korake.
Napustili ste Zagreb u trenutku kada je vaša televizijska karijera bila na vrhuncu. Je li odluka da se vratite u Dubrovnik bila teška?
Ljubav je bila razlog mog povratka u Dubrovnik. Odluka da se vratim nije bila teška ni u jednom trenutku. Vraćala sam se u grad u kojem sam odrasla, gdje su bili moja obitelj, prijatelji i moj današnji suprug, zbog kojeg sam donijela tu odluku. Televizija mi je svih tih godina nedostajala, ali kada bih mogla vratiti vrijeme, sve bih ponovno napravila na isti način. Ljubav i obitelj ipak su na prvome mjestu.
Zbog ljubavi ste promijenili životni put i vratili se u Dubrovnik. Koliko vas je upravo obitelj oblikovala u svim kasnijim profesionalnim odlukama?
Moja obitelj meni znači sve. Oblikovala me, podržavala u svim profesionalnim odlukama i bila uz mene tijekom cijelog života. Uvijek su stajali iza mene – moj suprug, moji roditelji, suprugova obitelj i moja djeca. Njihovu podršku imam i danas u svemu što radim. Kad god mogu, pomažu mi. U teškim trenucima pružaju mi savjet, daju mi snagu i vjetar u leđa. Bez njih sigurno ne bih ostvarila mnogo toga što sam postigla. Kada imate obitelj s kojom ste toliko povezani, to je neprocjenjivo. Obitelj je uvijek na prvome mjestu. Ta neizmjerna ljubav koju međusobno dijelimo i naša povezanost najvažnije su vrijednosti u mom životu. Bez obitelji ništa ne bi imalo isti smisao, a čovjek bez toga ne može biti istinski sretan.
Dubrovnik je istovremeno prekrasan i vrlo zahtjevan grad za život. Što za vas znači živjeti upravo ovdje?
Dubrovnik je, kao što ste rekli, prekrasan grad, ali i vrlo zahtjevan za život. Turistička sezona traje gotovo sedam mjeseci, kroz grad prolaze brojni posjetitelji, a tijekom zimskih mjeseci, kada grad ponovno postane naš, uživamo u druženjima i zajedničkom vremenu. Amaterski se bavim glumom u Kazališnoj družini Kolarin te su naše zime ispunjene stvaranjima novih predstava... Ipak, živjeti u Dubrovniku nešto je posebno. Odgajati djecu u Dubrovniku još je ljepše. To je grad u kojem gotovo svugdje možete stići za desetak ili petnaest minuta. Ne gubite vrijeme u prometnim gužvama, mnogo toga možete obaviti pješice. Možda Dubrovnik nema toliko široku ponudu različitih događanja kao veći gradovi, ali danas je vrlo lako otputovati u Zagreb, Split ili bilo koju drugu destinaciju. Dubrovačka zračna luka povezana je s brojnim europskim gradovima pa nije teško nakratko otići, promijeniti okruženje i vratiti se punih baterija. Mene Dubrovnik i danas svakodnevno očarava svojom ljepotom. Kad god odem u grad na kavu ili u šetnju, iznova se divim našim zidinama, kamenu, crkvama, ulicama i detaljima koje možda prije nisam ni primjećivala. Toliko je skrivenih ljepota u tom gradu koje me svakodnevno oduševljavaju i ne postoji mjesto na svijetu na kojem bih radije živjela.
Nakon televizije ponovno ste se vratili medijima, točnije Radio Dubrovniku. Što vam radio daje, a što televizija nije mogla?
Na radiju sam počela raditi još kao srednjoškolka. Tijekom ljeta volontirala sam jer me zanimalo kako izgleda radijski svijet. Počela sam s anketama i kratkim prilozima koje sam snimala na magnetofonima teškim više od deset kilograma. Donosila sam ih u redakciju gdje su ih montirali i emitirali. S vremenom sam dobila priliku i sama najaviti svoj prilog u emisiji. Tako sam zapravo, korak po korak, gradila svoj put u medijima. Bilo je to još krajem osamdesetih godina. Nakon toga došla je televizija, a potom sam se ponovno vratila radiju. Radio kao medij zaista volim. Pruža posebnu slobodu. Četvrtkom ujutro vodim svoju emisiju na HR Radio Dubrovniku, a subotom već gotovo trideset godina zajedno s Nanom Vlašićem, Francescom Tevšić i Vickom Dragojevićem vodim emisiju “Radio kavana”, koja se tijekom ljeta zove “Val na valu”. Sljedeće godine Nano i ja obilježit ćemo čak trideset godina zajedničkog rada na toj emisiji, koja se emitira i na Drugom programu Hrvatskog radija. Radio je prekrasan medij. Dok televizija nosi veliku dozu adrenalina, radio je nešto smireniji i daje veću kreativnu slobodu. Upravo zato ga toliko volim. Bio je to moj prvi korak u svijet medija i mjesto kojem sam se uvijek rado vraćala.
Koji su vam daljnji planovi za razvoj festivala, ali i za vašu karijeru? Ima li šanse da se možda vratite na televiziju?
Planova uvijek ima mnogo. Nadam se da će festival Midsummer Scene nastaviti rasti i razvijati se te da ćemo u budućnosti imati mogućnost realizirati još veće i zahtjevnije produkcije. A što se tiče eventualnog povratka na televiziju – tko zna? Život često donosi neočekivane prilike. Možda se jednog dana vratim, ali ne nužno ispred kamera. Jako volim urednički, organizacijski i producentski posao. To su vještine koje sam godinama gradila i usavršavala. Veselim se svakom novom projektu, svakom novom programu i svakoj novoj emisiji. Nikada ne znamo što nam život nosi, a upravo je u tome njegova ljepota.