Beogradski bend KOIKOI u kratkom se vremenu profilirao kao jedno od najzanimljivijih i najuzbudljivijih imena regionalne alternativne scene. Od osnutka 2020. godine bend je prepoznat po energičnim koncertima, spoju indie rocka, elektronike i art-pop estetike te snažnom vizualnom identitetu koji jednaku pažnju posvećuje glazbi i scenskom izrazu. KOIKOI čine Marko Grabež (vokal), Emilija Đorđević (vokal i klavijature), Ivan Pavlović Gizmo (gitara) i Emilija Đonin (bas). Posebnu prepoznatljivost bendu daje frontmen Marko Grabež, kojeg publika poznaje i kao uspješnog glumca, među ostalim po zapaženoj ulozi u hit-filmu “Svadba”. Povod za razgovor je izlazak njihova drugog studijskog albuma “O sreći u snovima”, koji donosi introspektivniji i zreliji zvuk, kao i skorašnji koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture, gdje će nastupiti 28. veljače.
Vraćate se u Zagreb na koncertnu promociju novog albuma. Postoji li neka posebna veza između vas i hrvatske publike? Svaki put kad dođete, koncerti su fenomenalni?
Marko: Baš smo nedavno razgovarali o tome kako smo od pandemije, kada je bend zapravo nastao u ovom obliku, nekako od početka krenuli regionalno. Vjerojatno i zato što nam je izdavačka kuća iz Slovenije. Ispalo je da smo možda čak imali više koncerata u Hrvatskoj nego u Srbiji. Obišli smo dosta gradova, i to više puta. Naša prva turneja nakon lockdowna bila je u Ljubljani (Gala Hala) i u zagrebačkoj Močvari. To su bili oni sjedeći koncerti, smjelo je biti samo 50 ljudi, svi su sjedili. Bilo je potpuno izvanvremensko iskustvo, pomalo bizarno, ali taj pandemijski period i puno svirki u Hrvatskoj zapravo su nas izgradili. Prošli smo cijelu COVID eru, s PCR testovima na ulazu i svime ostalim. Tako da kažemo kako smo mi COVID bend.
Kako je nastao taj COVID bend? Dolazite iz različitih glazbenih svjetova.
Gizmo: Marko i ja smo prije imali bend CheGuerillaz, još iz tinejdžerskih dana. Kada se raspao, nastavili smo raditi zajedno jer smo imali želju napraviti nešto novo. Prošlo je dosta vremena, ideja i razmišljanja o tome što zapravo želimo. Prva postava bila je tročlana – Marko, Ika i ja. Upoznali smo se 2017., odnosno 2018. s Ikom. Kasnije je Emilija Đorđević došla u bend, nakon što je upoznala Marka na jednom jam sessionu. Tako smo svirali neko vrijeme, dok Ika nije izašla iz benda. Nakon toga došla je Emilija Đonin i tada smo uhvatili novi zamah. Sada napokon znamo što želimo i kamo idemo. Ovo je pravi trenutak.
Emilija Đorđević: Dolazak ili odlazak člana uvijek mijenja zvuk benda. Mi pratimo kako bend diše i u kojem smjeru ide. Ne želimo se vezati za jedan žanr i reći: to je naš put, bez obzira na sve. Trudimo se biti adaptivni. Emilija je došla neposredno prije rada na drugom albumu i unijela svoju energiju i dušu. Ono što sada čujete zapravo je srce nas četvero na dlanu.
Znam da vas to svi pitaju, ali kako je nastalo ime benda?
Emilija Đorđević: Po hrani za ribice. Stvarno. Vježbali smo kod Gizma u dvorištu gdje imaju fontanicu s malim ribicama, a na pakiranju hrane pisalo je “koi koi”. To je zapravo koi fish – japanski šaran. Kod nas bi to bilo nešto najbliže šaranu. U Japanu to ime ima i razna simbolična značenja, čak i simbol sreće. Postoji i igra Hanafuda Koi Koi. U nekim kontekstima znači i “krv moje krvi”. Dakle, ima više značenja.
Koliko se novi album razlikuje od prvog?
Marko: Najveća razlika je u namjeri, je li nešto usmjereno prema van ili prema unutra. Drugi album puno je introspektivniji, i tekstualno i glazbeno. Okrenut je unutarnjem svijetu, emocijama i svojevrsnoj rekapitulaciji emotivnog stanja. Prvi album bio je više usmjeren prema van, prema komunikaciji i razmjeni s publikom. Ne znači da drugi nije komunikativan, ali prvi je u tom smislu direktniji.
Kako nastaju vaše pjesme?
Marko: Ako postoji neki princip kojeg se držimo od prvog albuma, to je da pjesme nastaju na probama. Od nule. Neke ideje s novog albuma postoje još od prije prvog albuma. Svi stalno snimamo probe na mobitele i kasnije se vraćamo tim idejama. Puno jamamo, sviramo i improviziramo, pa se kasnije neka ideja izdvoji i razvije. Važno je da sve nastaje zajednički. Ne donosimo gotove pjesme od kuće, nego sve gradimo kroz međusobnu interakciju. Mislim da taj pristup ima korijene i u kazalištu. Ja sam glumac, Emilijina obitelj dolazi iz kazališta, radimo glazbu za predstave i imamo to iskustvo kolektivnog stvaranja. Kada svatko sudjeluje u procesu, ta se energija osjeti na koncertu. Također, nitko nikoga ne ograničava. Pjesma može krenuti kao balada, a završiti kao industrial. Nitko ne govori kako nešto “mora” zvučati. Upravo ta nepredvidivost je važna.
Veliku pažnju posvećujete i spotovima, koji su prava umjetnička djela.
Marko: To je postao svojevrsni zaštitni znak benda. Svi dolazimo iz multimedijalnih područja pa nam je vizualni aspekt jako važan. Biramo autore čiji rad volimo i kojima vjerujemo, i onda im dajemo potpuno slobodne ruke. Kao što mi ne volimo da se netko miješa u naš kreativni proces, tako se ni mi ne miješamo u njihov.
Vaši live nastupi su posebni, sad već svi znaju da kad svirate pjesmu “Misisipi” kreće improvizacija s publikom, u kojoj i netko od publike zasvira.
Marko: Taj dio je s vremenom dobio svoju formu i postao svojevrstan performans. Uključujemo publiku, dijelimo instrumente i tada se događa najjača povezanost. U Splitu se, primjerice, dogodilo da smo “Misisipi” svirali više od pola sata. Kasnije su nas zvali na bis i koncert se pretvorio u zabavu i rave atmosferu.
Kako je danas biti glazbenik u Srbiji?
Marko: Nije bilo lako ni prije, a sada je još teže. Glazba kojom se mi bavimo nikada nije bila posebno isplativa. Trenutačno je komercijalno isplativa samo jedna vrsta glazbe. Zato se trudimo širiti izvan regije. Potpisali smo ugovor s nizozemskom booking agencijom i sve više nastupamo po Europi. Malo tržište je ograničenje, ali pokazalo se da jezik nije prepreka – ljudi plešu i uživaju i kada ne razumiju tekst. Nakon velikog broja showcase nastupa, ove godine dobili smo pozive na brojne festivale i turneje po Europi.
Sudjelovali ste i na prosvjedima u vašoj zemlji?
Marko: Da, cijeli bend je od početka bio uključen i angažiran, što nam se činilo kao jedino razumno i moguće. Posljednje dvije godine to je svima nama postalo važan fokus. Iako smo puno radili na bendu, imali smo osjećaj da nije primjereno previše promovirati vlastite projekte dok se oko nas događaju važnije stvari. Mislim da je puno ljudi u Srbiji postupilo slično, privremeno su svoje ambicije i poslove stavili u drugi plan. Svatko je u to uložio puno energije, što se danas i osjeća kao posljedica. Mnogi su se umorili i zasitili, ali vjerujem da je dovoljan jedan okidač da se ljudi ponovno vrate na ulice. To je maraton, borba koja ima svoje uspone i padove, i važno je da se ljudi ne obeshrabre kad dođe faza zatišja. Ta energija je poput bureta baruta, dovoljan je mali poticaj da se ponovno pokrene. U međuvremenu smo se nekako navikli živjeti s tim, to je postalo dio svakodnevice. Pratimo što se događa i ostajemo prisutni. Drago mi je da smo od početka, nenasilno i spontano, uspjeli dati svoj doprinos, prije svega svojom prisutnošću i koncertima. Jedan od najvažnijih bio je u oslobođenom Studentskom kulturnom centru u Beogradu. SKC je još od šezdesetih bio ključni prostor za kulturna događanja, od kultnih predstava i koncerata do proba legendarnih bendova poput Šarla Akrobate. Devedesetih je taj prostor praktički prešao pod kontrolu privatnih i političkih struktura, a s vremenom je sve više gubio svoju svrhu. Studenti su pokrenuli veliku akciju i vratili prostor njegovoj izvornoj namjeni, zapravo ga oslobodili. Od ožujka do lipnja bio je otvoren za studente, s ulazom na donacije, uz koncerte, izložbe, predstave i razne kulturne programe. Za nas je koncert koji smo tamo održali u lipnju prošle godine vjerojatno bio emotivno najvažniji nastup. Tada je, primjerice, pjesma “Misisipi” trajala posebno dugo, i cijela večer imala je osjećaj nečeg zaista posebnog, u tom oslobođenom prostoru.
Hoćete li snimati na engleskom?
Emilija Đorđević: Planiramo međunarodne suradnje. Jedna od njih je s Lucy Kruger and the Lost Boys. Ideja nam je povezivanje s izvođačima iz drugih zemalja.
Marko, šira publika vas zna po ulozi Nebojše u hit filmu “Svadba” Igora Šeregija. Jeste li očekivali toliki uspjeh?
Marko: Ne, nismo. Da nam je netko rekao da će oboriti rekorde i po gledanosti prestići čak i “Titanic”, teško bismo povjerovali. Svi smo vjerovali u projekt, nakon snimanja i čitanja scenarija bilo nam je jasno da film, uz to što je kvalitetan i nama drag, ima i komercijalni potencijal. Ali bilo bi pretjerano reći da smo očekivali baš ovakav uspjeh. Naravno da smo se nadali. Mislim da u ovom poslu ne treba siliti stvari niti ulaziti u uloge koje ti ne odgovaraju – ono što treba doći, doći će. Često se dogodi da se za neku ulogu isproba pet, šest ili sedam glumaca, a na kraju se pokaže da je baš neka neočekivana opcija najbolja. Drago mi je što sam bio dio ovog projekta.
Kakva je bila atmosfera na snimanju? Je li bilo puno smijeha?
Marko: Iskreno, nismo mogli snimiti koliko smo se smijali. Mislim da je najveći broj ponavljanja scena bio upravo zbog toga što smo jedni druge nasmijavali. Ako smo ponekad i probijali termine, to je bilo isključivo zbog smijeha. Ali mislim da je to nužno za komediju, ne daj Bože da radiš komediju, a da se ekipa na setu ne smije.
Ima li sličnosti između vas i Nebojše?
Marko: Ima, na neki način. Mogu se poistovjetiti s tom njegovom zbunjenošću i nespretnošću u određenim društvenim situacijama. Drag mi je jer se opire tom modelu dominantne “alfa” muškosti koji je kod nas često prisutan, on nije tip koji sve zna i kontrolira. Pomalo je izgubljen, ne snalazi se uvijek u tim društveno nametnutim obrascima, i upravo zato mi je blizak.
Mislite li da film može pridonijeti boljem razumijevanju između Hrvata i Srba?
Marko: Prije svega, volio bih da se ljudi nasmiju i izađu iz kina s dobrim osjećajem. Ako film uspije i proširiti taj doseg, tim bolje. Redatelj Šeregi svjesno je radio na toj ideji – cijeli koncept filma temelji se na “zrcaljenju”. Sučelite dvije obitelji i shvatite: zapravo smo isti. Mislim da je poruka jasna – svi smo jedno pleme. A važno je i u kakvom trenutku dolazi ovakva komedija. U Hrvatskoj i Srbiji stalno se u medijima podižu tenzije, stalno se govori o podjelama i prijetnjama s obje strane. Takva atmosfera se namjerno potiče. U tom smislu, ovaj film je svojevrsni šamar političkim propagandama s obje strane, jer pokazuje realnost – ljudima je zapravo potrebno nešto normalno i prirodno povezivanje, a ne umjetno stvarane podjele.
Već se govori o nastavku i prisutne su usporedbe sa “Žikinom dinastijom”. Mislite li da bi moglo biti više nastavaka?
Marko: Nadam se barem drugom dijelu. Krenimo za početak s nastavkom pa ćemo vidjeti dalje.
U filmu vam je Dragan Bjelogrlić otac, a već ste surađivali i u seriji “Tajkun”, koju smo mogli i mi u Hrvatskoj gledati na Voyu.
Marko: Da, zanimljivo je da se “Tajkun” emitirao u Hrvatskoj, ali ne i u Srbiji. Zapravo bih mogao napraviti mali festival svojih projekata koji kod nas nikada nisu prikazani. Sudjelovao sam u nekoliko serija koje su snimljene, financirane, a zatim jednostavno stavljene u ladicu jer navodno nisu politički podobne. Jedna od tih serija, “Apsolutnih sto”, postigla je velik uspjeh u Europi – o njoj je pisao Le Monde, prikazivana je na Arteu, Channelu 4 i drugim velikim televizijama u Njemačkoj i Francuskoj, imala je premijeru u Karlovim Varima, a u Srbiji nikada nije emitirana. Bit će dostupna na platformi Voyo od 27. veljače, pa će je publika ipak moći pogledati. No činjenica je da ni “Tajkun” ni neki drugi projekti u kojima sam sudjelovao kod nas nikada nisu prikazani.
I za kraj, gdje ćemo KOIKOI moći još vidjeti nakon Tvornice kulture?
Gizmo: Da, očekuje nas puno koncerata diljem Europe. Uskoro ćemo najaviti i neke nove datume. Što se tiče Hrvatske, 21. ožujka sviramo u klubu Azimut u Šibeniku, a zatim i na Sea Star festivalu u Umagu, krajem svibnja. Također bismo voljeli najaviti jedan važan festival koji organiziraju naši bliski prijatelji, dugogodišnji akteri scene i u Beogradu i u Hrvatskoj. Riječ je o regionalnom Surf festivalu koji će se održati na Krku, u Punatu. Festival se održava na istoj lokaciji gdje je bio i Velvet, koji, koliko znamo, više neće postojati. Riječ je o odličnoj ekipi i jako lijepoj priči, pa pozivamo publiku da nam se tamo pridruži. Mi ćemo svakako nastupiti. Službena objava tek slijedi, ali evo, možemo već sada pozvati ljude na Surf festival.