Još uvijek nisam u rukama držao niti pročitao svaku knjigu Danijela Dragojevića, premda je jedan od najvažnijih mi pisaca materinjeg jezika. Neka njegova djela čitao sam s fotokopija, ali "Kornjaču i druge predjele", prvu Dragojevićevu objavljenu knjigu, sve do neki dan nisam ni vidio. A onda mi je T. K., prijatelj, prevoditelj, pisac i sučitatelj, poklonio "Kornjaču i druge predjele", primjerak koji je početkom osamdesetih kupio u onom odavno već zatvorenom antikvarijatu na Zrinjevcu.
Iste sam večeri čitao tu knjigu, od koje je sve započelo, pročitavši prvo bilješku o autoru, u kojoj uz uobičajene podatke o vremenu i mjestu rođenja, te o školovanju stoji i: "Pjesmama se prvi put javio u 'Mogućnostima' 1958. Otada redovito surađuje skoro u svim našim časopisima." Dalje još i da piše eseje i likovne oglede, i da mu je Izdavačko poduzeće Naprijed objavilo likovne monografije o Kosti Angeli Radovaniju i Albertu Kinertu. I: "Ovo je njegova prva knjiga pjesama koja je nastala u razdoblju 1959-1961. godine." Takav je, dakle, bio život, viđen okom i mišlju dvadesetsedmogodišnjaka. Pri navođenju mjesta rođenja stoji da je Vela Luka na Korčuli, a uz godinu je i datum: 28. I. 1934. Poslije se, u nastavku epohe, ovakvi detalji gube. I časopisi nestaju.
Ono što je pomalo i zapanjujuće jest da "Kornjača i drugi predjeli" u sebi sadrži sve buduće njegove knjige, njihove stilske i tematske karakteristike. Ono što će biti u posljednjoj svojoj knjizi, naslova "Kasno ljeto", Dragojević je bio i u prvoj. Zagonetan je ostao njegov talent i način, premda su mnogi o tome pokušavali pisati, stječući na Dragojeviću akademske sinekure i fakultetske profesure, ali uglavnom uzaludno, bespredmetno i prazno. Bez prethodnika u hrvatskoj poeziji i književnosti, i bez nastavljača, onog kojemu bi njegov tekst mogao poslužiti kao palimpsest, on je naprosto izdvojeni slučaj. Kao i u životu, kada je morao izbjeći počasti da bi ga pustili na miru i prestali smatrati dijelom čopora.
Između njegova pjesništva i eseja nikad nije bilo jasne granice. Tako i u ovoj knjizi postoje pjesnički tekstovi koji se rastvaraju u esej, i eseji koji se restrukturiraju u pjesnički tekst. "Kornjača i drugi predjeli" nije, međutim, knjiga stihova. Nema u njoj nijednog stiha. Ona najavljuje pisca koji nikada nije objavio roman niti pripovijetku, ali je u svemu što je pisao uvijek postojao zametak proze. Jedina knjiga čije je drugo izdanje dopustio je "Bajka o vratima", dječja. Ali i u njoj pisac je isti onaj kojeg se prepoznaje u "Kornjači...". Recimo, ovako glasi nenaslovljen tekst na 27. stranici:
"NATAŠA GLEDA ŽABU. Žabo gleda te Nataša. Velika i podbuhla stojiš između listova, i sama nakošena, izgledaš kao odebljali list čijim će se skokom izmijeniti prostor na veliku radost ove djevojčice.
Žabo koja nemirno dišeš dok ti otraga dolazi vjetar, a od očiju svjetlost što ti pokazuje boje - pjevaj, tvoj kreket oslonjen na vodu najljepša je pjesma ovog jutra. Pokaži se i pokreni ovaj zrak što mirno stoji. Pogled koji ti dolazi najbliži je tvojoj pjesmi. Ovaj pogled, u ovom jutru, pronašao te sasvim nehotično prvi put."
U pjevu jedne žabe i u pogledu Nataše je, zapravo, sve što je i u "Bajci o vratima". Neobičan svijet Dragojevićev je, zapravo, sasvim običan svijet dječji. Iz onoga vremena prije nego što se nauče sva pogubna pravila odraslog raspoznavanja stvari i pojava. Iz onoga vremena kad ti još nisu rekli, i u školi te naučili, da žabe ne pjevaju. I da njihov kreket nije lijep kao ptičji pjev. Jedan od izvora sve književnosti Dragojevićeve u otporu je tome. Odnos s riječima kakav ovaj pjesnik uspostavlja moguće je opisati samo iz perspektive čitatelja koji je u stanju vratiti se na početak. Takvih čitatelja, međutim, nema po zagrebačkom Filofaksu, niti u celomudrenim analizama mrtvih puhala suvremenoga hrvatskog pjesništva.
Na 77. stranici "Kornjače..." ovaj je tekst: "Dolaze mravi. Neprekidne horde mrava promiču. Iste sitne noge koje se poigravaju besmisleno zrakom, i crni trup, i pohlepna glava. Prolaze, prolaze. Zemlja im se otvara u kutu, a zraka ih nalazi u odsjaju njihovih leđa. Red traje, neponovljiv je zastoj niz padinu grumena osušene zemlje. Samo jedan, ošamućen valjda jutarnjim vremenom, na vrhu travke lamata izgubljenom glavom, tražeći svoj i biljkin ishod.
Hiljade, hiljade ovih isto sazdanih stvorenja odlaze u neko neizmjerno leglo ili grob. Leglo ili grob savršen sa svih strana, sa istom mišlju središnje klime i luke. Sveobuhvatna pjesmo, što vežeš svaki ovaj kraj i početak, svaku ovu glavu i zadak u igri dviju daljina. Oni prolaze, oni ostavljaju trag da ga kiša lagano briše. Oni su sada, i vrijeme njihovo uskoro bit će potpuno."
U ukupnoj povijesti hrvatske i nekoliko okolnih, unutar jednoga jezičnog koda razumljivih i čitljivih književnosti, nije bilo snažnijeg opisa mrava. I nije bilo u povijesti ovih tu ljudi, kao ni u pojedinačnoj povijesti ovoga jednog čitatelja, teksta niti priče u kojoj bi se naša riječ primakla bliže mravima. Fascinantno kod Dragojevića je to što on u svom čitatelju sije slutnju nove funkcije jezika. Riječi se približavaju drugim bićima ili mrtvim stvarima, i stvaraju dojam jezika koji je i njima jednako razumljiv.
U bibliotekama ova se knjiga u pravilu može dobiti samo "za rad u knjižnici". Po antikvarijatima i na Njuškalu prodaju je po već pomalo nestvarnim cijenama. Te cijene imaju svoje opravdanje ako kupac knjigu i pročita. Bez toga, riječ je o artefaktu bez smisla i značenja.
"... jedan od najvažnijih mi pisaca materinjeg jezika."... A koji je to?