Nije da tragam za vječnom mladošću kao stanovnici Hollywooda (i nafilani i skalpelski dotjerani brojni selebi na Bezosovu venecijanskom 'vjenčanju stoljeća'), no ipak sam pomislila da bi se možda isplatilo pogledati novi pustolovni film Guya Ritchieja 'Fountain of Youth' (Vječni izvor mladosti). Nedavno se počeo prikazivati na Apple TV+. Ritchie je napravio nekoliko uspješnih filmova u životu (i neke bezvezne) te podosta gledanu seriju 'The Gentlemen' za Netflix, koja će imati i drugu sezonu, pa sam pomislila, a zašto ne?
Nisam ljubitelj dječjeg pustolovnog žanra s likovima modeliranim prema Indiani Jonesu, a još manje Ritchiejevog pristupa britanskom kriminalnom podzemlju, s puno udivljenja prema njihovom izuzetnom osjećaju za engleski bespoke stil i zdanjima u bogataškim ruralnim perivojima, s brbljavim 'duhovitostima' povezanim sa stravičnim, stiliziranim nasiljem. Kao što bi rekli Englezi, a odnedavno i svi naši političari, u prijevodu, 'nije to moja šalica čaja'.
No, ovaj visoko budžetni film obećavao je i neke zanimljive, bondovske jurnjave po Londonu i Beču, uz Bangkok ili Rim. Privukla me važna sekvenca zaista snimljena u Beču, u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u sklopu carske palače Hofburg. Veselilo me opet vidjeti izuzetnu baroknu Prunksaal, čitaonicu raskošnu poput same palače, s visokim bačvastim svodom i pozlatama na urešenim policama za knjige s tajnim prolazima u posebno čuvane trezore za najvrjednije stare knjige. Jedna od tih knjiga je i 'Preljubnička Biblija' ili 'Grešnikova Biblija', koja igra važnu ulogu u zapletu. To čudno izdanje Biblije tiskano je u Londonu početkom 17. stoljeća kao verzija Biblije kralja Jakova, najpoznatijeg prijevoda Biblije na engleski jezik. U tom izdanju onaj 'ne' iz 10 Božjih zapovijedi slučajno ili namjerno izbačen je iz zapovijedi 'ne čini preljuba', pa ta verzija poziva na uživanja u tjelesnim strastima bez grižnje savjesti. Nekoliko primjeraka te Biblije doista je sačuvano, iako je većina uništena, i čuva se u najvažnijim svjetskim knjižnicama, poput Bodleiana na Oxfordu ili knjižnice na Yaleu, u New York Public Library ili u Muzeju Biblije u Washingtonu.
No, iz nekog razloga, u Ritchiejevu filmu ta 'pokvarena' Biblija skriva se u tajnoj odaji u Beču i za nju se u Prunksaali s noževima bore glavni junak Luke Perdue (John Krasinski) i neka prelijepa vatikanska čuvarica tajni (Eiza Gonzalez).
A mene baš privuklo da tu ludost gledam jer sam pročitala da je sve u tom filmu 'autentično' i da se na tome nije nimalo štedjelo; za zaplet je važna i jedna El Grecova slika koja je doista bila ukradena iz muzeja, kako spominje Charlotte Purdue (glumi je Natalie Portman). Tu su i druge zanimljive slike poput Rembrandtove Glave Krista, jednog Caravaggia, Velázqueza I sličnih remek djela koje je uspio ukrasti Luke Purdue, Charlottin brat (John Krasinski, koji se od komičara u izvrsnom sitcomu The Office uspio uspješno prebaciti u akcijskog junaka koji sam izvodi svoje kaskaderske ludorije kao Tom Cruise).
Portman i Krasinski glume djecu - recimo nekog 'Indiane Jonesa', poznatog, kontroverznog arheologa pustolova koji je u svojim istraživanjima naslutio gdje se skriva taj 'izvor vječne mladosti' i sad ga njegova djeca traže da uzdignu ime svojeg oca i svoje obiteljsko naslijeđe. Tu je dakako i prevarant, negativac bogat kao Musk, koji izvor želi za sebe, a djecu Purdue je uvjerio da umire od raka jetre i samo si želi spasiti život.
Iskusni scenarist James Vanderbilt (uz brojne akcijske filmove, uspješne komedije i horore napisao je i scenarij za Fincherov film 'Zodiac') odlučio je napisati posve neoriginalan scenarij, koji se naslanja i nadovezuje na brojne poznate pustolovne filmove poput nastavaka o Indiani Jonesu ili 'Tomb Raider', 'Nacionalno blago', 'Da Vincijev Kod'. Još nisam nikada gledala film koji do te mjere ne sadrži ni iskru neke originalne ideje.
U jednom trenutku ti su se pustolovi trebali i spustiti na dno oceana i na površinu iznijeti dio Titanica, u kojem se skriva još jedan trag koji će ih odvesti od izvora. No, sam Ritchie predložio je Vanderbiltu da ipak iz oceana izvuku dio luksuznog prekooceanskog broda Lusitania, koji je potopljen za vrijeme Prvog svjetskog rata kao putničko ratni brod.
Bilo mi je silno zanimljivo što će Vanderbilt iz toga napraviti jer je skupa s tim brodom potonuo i njegov pradjed Alfred Gwynne Vanderbilt, jedan od članova poznate bogataške obitelji Vanderbilt, prema čijem je ocu Corneliusu genijalni scenarist Julian Fellowes napisao glavnu priču za HBO-ovu seriju 'Pozlaćeno doba' (upravo su počele curiti nove epizode četvrte sezone).
Dakle, scenarist, član te američke obitelji, jedne od najpoznatijih njujorških obitelji svih vremena, svojem pradjedu nije posvetio osobitu pažnju i njegovu avanturu na brodu Lusitania pretvorio je u - šok, kič, veliko ništa. A Vanderbilt je sa svojim batlerom pomagao ženama s djecom da se ubace u čamce za spašavanje. Čak je skinuo i svoj prsluk za spašavanje i predao ga jednoj majci, iako nije znao plivati i vidio je da se neće sam uspjeti ukrcati u jedan od čamaca. Lusitania je potonula u 18 minuta i Vanderbiltovo tijelo nije nikad pronađeno, no spašeni svjedoci pričali su o njegovu herojstvu. Njegov praunuk ništa od toga nije ubacio u taj bezvezni, šablonski, predvidljiv film (koji je koštao 180 milijuna dolara) i jako me razbjesnio.
No, najviše sam se iznervirala kad su ušli u Veliku piramidu u Gizi. Pomoću nove kompjuterske tehnike snimanja volumena – zove se muonska tomografija i može napraviti dvo ili trodimenzionalne slike svakog volumena i zaista se odnedavno koristi za istraživanja podnožja i podzemlja piramida – pustolovi Purdue i njihova pratnja otkrili su čitav jedan skriveni kat u Velikoj piramidi. Dakako, duboko ispod piramide, u tom nikad otkrivenom prostoru, u koji vode neki tajni prolazi i hodnici koji se otvaraju na ovaj ili onaj način, posve uobičajen za takve filmove. Oni na koncu pronalaze izvor žive vode koja čuva tajnu vječne mladosti.
Tu sam već posve izgubila interes za film napravljen po dobro poznatoj špranci, no tek sam minutu ili dvije kasnije, nakon što sam bijesno zatvorila kompjuter, shvatila što me tako pogodilo. Bila sam nedavno na Mirogoju i sve što ima veze s grobovima me neugodno podsjeti na to koliko je Mirogoj zapušten. Gotovo da imam fizičku reakciju na spomen groblja. Više od pet godina nakon potresa neki brzinski postavljeni drveni provizorij na ulazu u Mirogoj, kod crkve i arkada, koji bi nas trebao zaštititi od rasklimanih opeka ili dijelova fasade, i sam se nakrenuo i samo što ne padne.
Dok sam promatrala glave turista u onom malom busu za razgledanje grada kako se krive da shvate zašto ih voze da gledaju tu rasklimanu drvenu konstrukciju koja skriva pogleda na prelijepu mirogojsku crkvu i arkade, zapitala sam se zašto kod nas sve stoji. Bez pomaka. Groundhog Day. Mirogoj uništen potresom još je uvijek uništen, jedna opeka nije promijenjena, sve to stoji kao neki spomenik našoj nesposobnosti da se trgnemo i napravimo korak naprijed. Recimo kao Bratislava – da sad ne spominjem zlatni Prag ili veliku Varšavu. Bratislavu sam sažalno promatrala prije više od trideset godina kao naročito ružan i zapušten grad, a sad u usporedbi sa Zagrebom, izgleda kao dotjerani, uzoriti srednjoeuropski biser. Ma ne moram do Bratislave da se iznerviram, dovoljno je da skočim do Ljubljane.
Nekad sam mislila da se samo mi dičimo grobljem kao jednim od najvažnijih turističkih odredišta. Drugo je kad stranci obilaze groblja da pronađu grobove Jima Morrisona, Prousta ili možda Karla Marxa. Na našem groblju nema ljudi koji bi pobudili neki poseban interes stranaca, no ono je zaista posebno lijepo i sjenovito. Navikla sam na šetnje Mirogojem i često kimnem Krleži, Balokoviću, Matošu, Draškoviću, Murtiću, Lustigu... Što mogu, oduvijek volim stara groblja, obilazila sam ih s roditeljima; vukli su me po grobljima na Jadranu, od dubrovačkog Boninova do cavtatskog groblja, od dubašničkog na Krku do brojnih istarskih.
Zato sam posvetila pažnju i groblju na kojem je sahranjen redatelj David Lynch, koji nikad ne bi napravio ovako šablonski film kao Ritchie. Njegova mala nadgrobna ploča postavljena je prije dva mjeseca na povijesnom holivudskom groblju Forever Cemetery, gdje leže najpoznatiji redatelji i glumci iz Zlatnog doba Hollywooda. To je sasvim mala ploča od crnog granita položena na travu. Za morbidne zaljubljenike u groblja poput mene prenijet ću da uz njegovo ime, srednje ime Keith te prezime, godinu rođenja i smrti, na ploči samo još kratko piše: NIGHT BLOOMING JASMINE (jasmin koji cvjeta noću). To je citat Lynchove poetične izjave iz 2016. o svom voljenom filmskom gradu Los Angelesu: "U ljetnoj večeri... kad osjetite miris jasmina koji cvjeta noću, gotovo da možete vidjeti Clarka Gablea ili Gloriju Swanson..." Njegov grob je neprestano okružen posjetiteljima, obožavateljima koji na njemu ostavljaju kojekakve filmske suvenire, plastične uši, šibice, upaljače i druge ludosti. Iako Gloria Swanson nije sahranjena na groblju Hollywood Forever Cemetery, u blizini Lyncha sahranjen je legendarni redatelj, holivudski pionir Cecil B. DeMille, koji se pojavljuje s Glorijom Swanson u jednom od najboljih filmova o Hollywoodu, Wilderovom 'Bulevaru sumraka' (1950.). Tu DeMille glumi sebe i Gloria Swanson, koja je izgubila pamet izolirana, opsjednuta svojom prošlom slavom i ljepotom, govori mu onu svoju čuvenu deluzivnu rečenicu: "U redu je, gospodine DeMille, spremna sam za svoj krupni kadar."
Na tom groblju sahranjeni su i Valentino, najveća zvijezda nijemog filma, potom Judy Garland, Mickey Rooney, Douglas Fairbanks i mnoge druge sad već pomalo zaboravljene zvijezde iz tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. No, tu su i Johnny i Dee Dee Ramone, Quincy Jones, Anne Heche te Anton Yelchin, ruski imigrant, koji je glumio u filmu 'Star Trek', pred kojim je bila sjajna karijera, no poginuo je 2016. u dobi od 27 godina, pričepljen Cherokeejem u svojem dvorištu, slično kao naša Ena Begović. Njegovi roditelji dali su napraviti njegovu skulpturu u bronci, u prirodnoj veličini, i obilaze je svaki dan.
Ovo groblje je neprestano u svim vodičima, ne samo zbog seleba koji su tu sahranjeni, već I zbog naročito lijepo održavanog parka s paunovima, jezercima, ponekom divljom mačkom. I to se groblje raspadalo prije dvadeset I više godina, krematorij je bio zatvoren, padale su opeke. No, nedavno je tu otvorena i zgrada na pet katova, Gower Court Building, nova gradska arhitektonska znamenitost, s čijeg vrha puca pogled na grad, studije kompanije Paramount, znak Hollywood... U tom pogledu mogu uživati samo mrtvi i njihovi posjetioci, jer je to zapravo novo vertikalno groblje na kat za kremirane urne, koje je s partnerom dao izgraditi suvlasnik groblja Tyler Cassity, koji je to groblje kupio prije više od dva desetljeća za otprilike 350.000 eura, nakon što je njegov otac gledao TV emisiju o zapuštenom, nekadašnjem gradskom biseru Hollywooda.
No, Forever Cemetery nudi i jednu od važnih gradskih tradicija, projekcije starih filmova na groblju, na otvorenom, koje vodi organizacije Cinespia. Film pod zvijezdama spominje se kao jedan od najzanimljivijih izlazaka u mnogim vodičima Los Angelesa. Ljudi si donesu deke, gledaju filmove, večeraju nešto od zanimljive ponude jela i pića iz food trucka. Oscarom i Golden Globeom nagrađena glumica Bree Larson (35) jednom je izjavila, "Cinespia je ultimativna proslava Los Angelesa i moj najdraži ljetni festival, na kojem sjedim pod zvijezdama s ljudima koji vole film jednako koliko i ja, baš kao što jednako tako volimo i naš grad..." Ove godine Cinespia nudi večer posvećenu upravo Lynchu, potom 'Casablancu', originalni 'Top Gun' za Dan nezavisnosti s jednim od najljepših vatrometa u gradu... Groblje ne mora biti zapušteno, to je sama naša čudna sudbina.