Genij koji je skovao naziv 'turbo folk', prekinuo program zbog rata i postao najgori na Eurosongu slavi rođendan

Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, koji danas slavi 63. rođendan, jedna je od najoriginalnijih pojava na regionalnoj sceni. Iza lika medijskog manipulatora i pjevača koji je svoj eurovizijski nastup nazvao "vrhom dna karijere" krije se svestrani intelektualac, ekološki aktivist i bivši sportski prvak. Malo tko je 2012. godine bio spreman za ono što je Crna Gora poslala na veliku pozornicu Eurosonga u Bakuu. Antonije Pušić, pod svojim ratničko-klasičnim pseudonimom Rambo Amadeus, izveo je pjesmu "Euro Neuro", kaotičnu, satiričnu skladbu koja je bila potpuna antiteza svega što to natjecanje predstavlja. Bio je to pomno osmišljeni kaos, kritika ekonomske krize i odnosa Europske unije prema Balkanu, upakirana u besmisleni rap na lošem engleskom jeziku. Već su probe šokirale novinare i obožavatelje; na jednoj je, vidno iznerviran problemima s frizurom, počeo psovati nakon prvog stiha. Na samoj pozornici pojavio se s rekvizitom koji je nazvao "trojanskim magarcem", aludirajući na slavnog konja, ali iz kojeg, kako je objasnio, "ne izlazi ništa". Nastup nije prošao u finale, završivši na pretposljednjem mjestu u polufinalu sa svega 20 bodova, i to isključivo od Albanije i San Marina. Za većinu izvođača to bi bio porazan neuspjeh, no za Ramba Amadeusa, to je bila kruna konceptualne pobjede.

Njegova reakcija na debakl bila je jednako legendarna kao i sam nastup. Kad je nekoliko godina kasnije jedna španjolska stranica proglasila "Euro Neuro" najgorom pjesmom u povijesti Eurosonga, Rambo je tu vijest dočekao s euforijom. "S ponosom sam prihvatio ovu vijest. Pjesma Euro Neuro proglašena je za najgoru na Eurosongu i to svih vremena. Jeeeah! Pobjednik Hororvizije, u apsolutnoj kategoriji, za sva vremena. Velika čast, zaista", napisao je na svom Facebook profilu. Svoj je nastup i ranije opisao kultnom sintagmom "vrh dna karijere". Takav stav savršeno se uklapao u njegovu filozofiju i najave prije samog natjecanja. Novinarima je govorio kako se osjeća "kao kobac među kokoškama" te da u Azerbajdžan ne ide pjevati, već "recitirati u državi u kojoj se ta stvar cijeni više nego pjevanje". U svom stilu, otkrio je i da se kladio na sebe, uloživši 150 eura da će biti među prva četiri, te je u šali najavio da će, ako ne uspije, od Crne Gore tražiti invalidsku mirovinu.

Ovaj ikonoklastički pristup oduvijek je bio njegov zaštitni znak. Pojavivši se na sceni 1988. godine s albumom "O tugo jesenja", odmah je stvorio pomutnju predstavljajući se kao "Nagib Fazlić Nagon", rudar koji je uštedio novac za snimanje ploče. Upravo je on, iz čistog sarkazma, skovao termin "turbo folk" kako bi opisao vlastitu mješavinu narodnjačkih elemenata, rocka, jazza i satiričnih tekstova, ne sluteći da će taj pojam kasnije postati oznaka za cijeli jedan glazbeni pravac koji je simbolizirao kulturni i moralni pad devedesetih. Kroz albume poput "Hoćemo gusle" i "Psihološko propagandni komplet M-91", Rambo je postao kroničar i bespoštedni kritičar društvenih apsurda, ismijavajući nacionalizam, lažni moral i političku elitu. Njegova glazba bila je i ostala intelektualna vježba prerušena u bučnu zabavu.

No, njegov najhrabriji i najvažniji trenutak nije bio glazbene, već duboko ljudske prirode. Tijekom festivala "Beogradsko proleće" 1992. godine, usred nastupa pjevačice Bebi Dol u izravnom televizijskom prijenosu, Rambo je izašao na pozornicu, prekinuo program i obratio se naciji. "Dobra večer, ja sam bio prinuđen da predivnu Bebi Dol prekinem... imam dvije minute da se obratim naciji da kažem, dok mi sviramo, da padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Je*em vam mater!", izgovorio je, bacio mikrofon i napustio pozornicu. U vrijeme kad je malo tko imao hrabrosti javno progovoriti protiv rata, ovaj čin građanske neposlušnosti postao je simbol otpora i ljudskosti, definirajući ga kao umjetnika s kičmom, spremnog žrtvovati karijeru za vlastita uvjerenja.

Iza lika "medijskog manipulatora", kako sam sebe naziva, krije se fascinantna biografija koja nadilazi glazbene okvire. Antonije Pušić diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Beogradu, no prije nego što je postao Rambo Amadeus, bio je vrhunski sportaš. Kao strastveni jedriličar, između 1972. i 1984. predstavljao je Jugoslaviju na brojnim međunarodnim regatama, bio je omladinski prvak države, osam puta prvak Crne Gore i pobjednik Međunarodnog kupa Đerdapa. Ta ljubav prema moru i prirodi kasnije se prelila u strastveni ekološki aktivizam. Promovirao je obnovljive izvore energije, izgradio vlastiti solarni čamac "Lajka" i javno podržavao izume poput solarnog roštilja. Njegov angažman prepoznat je i na najvišoj razini kada mu je 2011. godine dodijeljeno prestižno ŋ-PRIZNANJE za poticanje dijaloga o održivom korištenju energije, a tu je nagradu primio zajedno s tadašnjim predsjednicima Hrvatske i Srbije, Ivom Josipovićem i Borisom Tadićem. Glazbenik, pjesnik, jedriličar, inovator i aktivist – Rambo Amadeus je dokaz da genijalnost rijetko dolazi u samo jednom obliku.