S početkom rujna na ekrane se vratila i najjača istraživačka domaća emisija, "Provjereno", i to sa svojom velikom 19. sezonom i promjenama. Ona promjena kojom se ova redakcija diči jest novi vizualni identitet, a nahvalili su ga i mnogi gledatelji. No, sadržajno emisija nastavlja podizati letvicu i pričati velike priče te pomagati mnogima. Povratkom emisije poslu se vratila i voditeljica i reporterka Ema Branica koja je postala i zaštitnim licem emisije, a upravo je ona najavila što nas čeka na početku nove sezone. Uz to opisala je i kako izgleda jedan njezin radni dan, ali i s čime se sve susreće na poslu. Ova hrabra reporterka, krajem prošle sezone dobila je i nagradu Svjetionik za dostojno izvještavanje o siromaštvu, a ona je bila tek jedan od povoda za ovaj razgovor.
Ove jeseni emisija "Provjereno" vraća se sa svojom 19. sezonom. Veliki je to broj, kakva je atmosfera u redakciji uoči početka sezone?
Uvijek smo uzbuđeni, radimo na pričama, nema kod nas laganog uljuljkivanja u rad, već sve kreće kao da stanka nije ni bila. Veselimo se startu nove sezone i to uvijek jednakim entuzijazmom. Ne znam kako s obzirom na godine, ali tako je.
Iza vas je ljetna pauza. Jeste li se uspjeli odmoriti i napuniti baterije za nove teške priče?
Jesam. Velika sam obožavateljica ljeta i čim krene meni se baterije pune. Sunce je moje pogonsko gorivo, more, obitelj, dobra hrana i spremna sam za ovu sezonu!
Prije ljetne pauze, nagrađeni se nagradom Lighthouse za izvještaj o beskućnicima. Što vam znači ta nagrada i što je ostavilo najveći dojam na vas tijekom rada na toj priči?
Mnogo mi znači nagrada Svjetionik jer žiri Hrvatske mreže protiv siromaštva čine isključivo ljudi koji žive u siromaštvu ili su imali iskustvo siromaštva, što pokazuje da sam zaista vjerodostojno i dostojno uspjela ispričati priču beskućnika. Vozili smo se noćnim gradskim prijevozom, pokušali uspostaviti kontakt s beskućnicima i doživjeli samo djelić onoga što oni proživljavaju. Bilo je to vrijeme adventa, blještavilo lampica, mirisi kuhanog vina i kobasica diljem grada s jedne strane, a s druge ljudi koji spavaju pod ledenim nebom i čeznutljivo gledaju u prozore koji odišu toplinom. Sve ih je više, teško ostvaruju prava i sami su izgubljeni u onome što ih je snašlo. Kompleksna je to tema koja zahtijeva multidisciplinaran rad više institucija, što u praksi loše funkcionira. Imamo premalo razumijevanja i empatije, a ljudi kada završe na cesti gube poštovanje i dostojanstvo, drugim riječima gube sebe. I svakome se od nas, koliko god to zvučalo nemoguće, može dogoditi isto.
Možete li nam otkriti na kojom pričama radite trenutačno? Što ćemo gledati u prvim emisijama?
Mogu vam otkriti da su ovo ljeto računalni kriminalci iskoristili moje ime i ime emisije kako bi nagovarali ljude na investiranje u lažne platforme, obećavajući brzu i laku zaradu. E pa neće im to tako proći! Imamo priču i o nevjerojatnom sustavu u kojem radnici nisu dobili dvije godine plaću, ali ne mogu i dati otkaz. Bavimo se i aktualnom politikom, ali i donosimo priču o ljudima koji su u šestom i sedmom desetljeću života postali roditelji. Dakle bit će svega, ali ne mogu otkriti baš sve!
Kako se dogovarate u timu tko će raditi koju temu?
Ili sami novinari predlažu ili na nekim temama koje nam javljaju gledatelji kao da je ispisano ime pojedinog novinara. Toliko se dobro poznajemo da je odmah u startu jasno tko je stvoren za koju priču. Svi si međusobno pomažemo i svatko je ''zagrijan'' za temu koju radi. Smatram da je to jako bitno.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Nikada isto, sve ovisi idem li na teren, kada moram biti na terenu. Nekada je buđenje u 5 ujutro, ponekad po dva tri dana spavamo po hotelima pa smo po povratku satima u redakciji i tako dok prilog nije gotov u montaži. Niti jedan dan nije isti. Osim četvrtka koji mi je samo djelomično isti jer se snimaju najave pa moram u određeno vrijeme biti na šminki i frizuri, u studiju. Svaki dan, koliko god ga planirala, bude protkan iznenađenjima. Ponekad dan završi da ne stignem ni u trgovinu jer je prošlo radno vrijeme, ali nikada ne žalim taj uloženi trud.
Priče koje radite često su vrlo emotivne. Kako balansirate emotivno i profesionalno? Što biste rekli gdje je granica?
Naravno da imamo emocije, pa ljudi smo. Mi svoj posao obavljamo profesionalno i etično, to je imperativ i to je granica.
Jeste li ikada plakali nakon povratka kući s terena? Nakon svega što vidite, kako se vratiti svome životu?
Plačemo u redakciji, plakala sam i na terenu da nitko ne vidi. Neke sudbine toliko pogode da je nemoguće sakriti emocije. Nakon toga se nije teško vratiti u svoj život jer shvatite kako je sve u redu i svi problemi koji su vas mučili zapravo nisu toliko veliki. Tuđe sudbine, situacije u kojima su se našli, uče nas skromnosti.
Jeste li overthinker? Razmišljate li na kraju dana da ste nešto trebali drugačije?
Uvijek mislim da je nešto moglo drugačije i bolje. Nije loše biti overthinker, ali u nekim razumnim granicama. Mislim da je to jedna od karakteristika koja mi pomaže u ovom poslu. Naime, televizijsko novinarstvo zahtijeva kreativnost i sve uvijek može biti bolje u onom tehničkom smislu. U jednu ruku to vidim i kao ljepotu ovog posla jer nikada nije dosadno, uvijek učimo nešto novo.
Posao reportera u "Provjerenom" nije nimalo lagan. Jeste li ikada razmišljali o promjeni karijere? Što vas je u konačnici zadržalo u novinarstvu?
Kada se umorimo, često raspravljamo da bi se mogli baviti sadnjom, hortikulturom ili poljoprivredom i tobože maštamo o tome. Ipak, mislim da smo svi zagriženi novinari i nikoga ne vidim nigdje već tu gdje je. Baš sam o tome razmišljala po povratku s godišnjeg odmora i zaključila sam da zapravo jako, ali baš jako volim svoj posao. Osjećam privilegiju raditi ovaj posao, imati mogućnost mijenjati svijet na bolje.
Susreli ste se s raznim teškim životnim pričama i nepravednim situacijama. Vjerujete li, nakon svega što ste vidjeli, i dalje u dobro u ljudima? U to da postoji pravda?
Apsolutno! Da ne mislim tako, vjerojatno mi ovaj posao ne bi bio zapravo poziv. Vječiti sam idealist, možda to nije dobro, ali takva sam. Vjerujem u pravdu, ponekad je jako spora u Hrvatskoj, ali iznova nas kroz razne slučajeve podsjeća da ipak postoji čak i onda kada stvari djeluju potpuno crno.
Jednom ste prilikom i fizički napadnuti. Kako ste prešli preko toga? Imate li danas strah kada izlazite na teren?
Bilo je grozno, dugo sam se oporavljala kako fizički tako i psihički. Nemam strah, mislim da ne bih mogla raditi svoj posao kada bih se stalno bojala. Treba stvari sagledati racionalno, to je bio taj slučaj i nadam se da se neće ponoviti. Ne mogu utjecati na tuđe postupke i nikada me tako nešto neće obeshrabriti.
Susreli ste se s puno neugodnih situacija i povišenih tonova. Jeste li se ikada zbog priče koju radite bojali za svoj život ili osjećali ugroženo u nekoj situaciji?
Više puta, posebice kada sam doživjela taj fizički napad. To je situacija u kojoj, dok se događa, ne znate gdje je kraj i što se još može dogoditi. Uvijek se trudim ostati smirena, smiriti tenzije i trezveno razmišljati. Isto je i s prijetnjama.
Postoje li predrasude prema ženama u istraživačkom novinarstvu danas? Kako se nosite s time?
Najčešće ih imaju oni koji nešto skrivaju pa mi je to zapravo i drago. Skloni su nas podcijeniti, a to je nama samo plus.
Gdje pronalazite snagu i nadahnuće za svakodnevni rad?
Iznova su to priče ljudi koji nam se javljaju. Raznim zviždačima i pojedincima često je jako teško i mnogo hrabrosti je potrebno za progovoriti, oni su moja i naša motivacija.
Imate li neke uzore u poslu?
Nemam jednu osobu koju bih izdvojila kao uzor, inspiriram se profesionalcima koji su predani svom radu.
Što biste poručili mladim novinarkama i novinarima koji se žele baviti istraživačkim novinarstvom?
Nemojte odustati koliko god teško bilo! Ovaj svijet, politika i društvo više nego ikada trebaju korektiv. Budite uporni i marljivo radite. Ako mi s građanima ne ukazujemo na kriminal, korupciju, sve moguće devijacije sustava i društva, tko će? I kako će nam kao društvu biti bolje?
Kako gledate na novinarstvo danas? Postoji li nešto što vas ljuti?
Uf, svašta me ljuti, od plitkog copy paste sadržaja, do loše situacije u kojoj se nalaze neki novinari gdje primjerice u lokalnim sredinama mnoge teme ostaju skrivene jer to diktira politika. Srećom, pa još uvijek imamo mnogo etičnih i nepokolebljivih novinara koji brane javni interes.
Jeste li se ikada našli u situaciji da morate balansirati privatni život sa zahtjevima posla? Kako se nosite s time? Osjećate li grižnju savjesti tada?
Stalno balansiram, svi mi u redakciji. To je naprosto tako, dan ima premalo sati da bismo mi stigli sve. Mislim da je najbitnije imati potporu i razumijevanje bližnjih, a to srećom imam, pa je sve lakše.
Što volite raditi u slobodno vrijeme? Kakvu glazbu slušate, koje knjige čitate, serije gledate? Kako se opuštate?
Najviše volim boravak na moru, kada moj dragi i ja šetamo sa psima. To je moja terapija. Obožavam se družiti s prijateljicama, obitelji, nećacima. Volim kuhati, dobro jesti. Slušam sve, kod mene kao da je džuboks eksplodirao i pomiješali su mu se živci - od klasične glazbe, preko hip-hopa, rocka, housea pa sve do nekih novijih skladbi. Tako je i s knjigama, nemam neku određenu tematiku koju volim, sve me zanima. Obožavam dokumentarce, ali najčešće gledam kriminalističke serije - koliko god su teške, ponekad imaju ipak sretan kraj.