Posljednja velika moda u povijesti hrvatske književnosti rađa se krajem osamdesetih i traje sve do početka novog tisućljeća. Došla je, kako je to inače znalo biti, preko bliskih i sijamski sljubljenih književnosti, slovenske i srpske. Od Slovenaca preko Aleša Debeljaka, od Srba preko jednog prijevoda, objavljenog u Novom Sadu. Moda Raymonda Carvera najprije je bila prozna - mnogi su u to vrijeme propisali kratke priče o običnom životu, sumornog ugođaja i snažnih poanti - a tek zatim pjesnička. Iz Carverovih se pjesama rodilo novo, "stvarnosno" pjesništvo u Hrvatskoj. Iste Carverove pjesme prevodilo je po nekoliko različitih pjesnika i prevoditelja. Dogodilo je i da iste godine, kod različitih nakladnika, budu objavljene dvije različite knjige njegovih izabranih pjesama. Bilo je to 2006, danas već prije točno dvadeset godina. Jednu je knjigu za V.B.Z. preveo Petar Vujačić, a drugu, cjelovitiju, kritički mnogo opremljeniju, podnaslovljenu kao "Sabrane pjesme", preveo je Damir Šodan i objavio Profil. Ta lijepo dizajnirana knjiga s Carverovom fotografijom na naslovnici i narančastim slovima činila je s istom takvom knjigom zelenih slova, u kojoj su bile sabrane piščeve priče, njegova izabrana djela. Šodanov prijevod, osim što je bio pouzdan i dobar, načinjen s darom i znanjem, u njemu postojao je i stanoviti egzistencijalni, poetički i stilski ulog. Kao pjesnik, Šodan je prevodio svoga pjesnika, onog po kojemu je bio ono što jest. A to je nešto što se osjeti. U ovoj knjizi, na 69. stranici, nalazi se pjesma "Džamija u Jaffi", jedna od onih koje su mi se prije dvadeset godina veoma sviđale. Ali dok sam ostale pomalo i smetnuo s uma, neću reći i zaboravio, jer svake se vrlo živo sjetim, i sebe se sjetim i svih svojih osjećaja dok sam je dvadeset godina mlađi čitao, "Džamija u Jaffi" često mi je u tom vremenu dolazila u sjećanje. Ustvari, svaki put kad bi se u Palestini i Izraelu zbivalo neko zlo. A u ovom vremenu koje je proteklo od izlaska hrvatskog izdanja knjige Raymonda Carvera "Svi mi", između Palestine i Izraela ništa se osim zla nije ni događalo. Ili mi ni za što osim zla nikad nismo saznavali.
Svaki put kad bih se pjesme sjetio, i kad bi mi se otpočetka do kraja odvila u glavi, pjesma se mijenjala i transformirala u skladu s promjenama mog unutarnjeg svijeta. Nisam je namjerno mijenjao. Zapravo, uopće je nisam želio mijenjati. Ali tako je sa sjećanjima. Istog događaja od prije dvadeset godina danas se sjećamo na način na koji ga se nismo sjećali prije godinu dana ili na koji ga se nećemo sjećati za šest mjeseci. Premda sam intenzivno živio s pjesmom "Džamija u Jaffi", i premda mi je knjiga veći dio vremena bila pri ruci - na polici preko puta postelje na kojoj spavam - nisam posezao za njom da sravnjujem svoja sjećanja s onim što zbilja piše u Carverovoj pjesmi i u Šodanovom prijevodu. Nisam, zato što je moj povod za tu pjesmu bio u toj mjeri izvan nje same.
Pjesma "Džamija u Jaffi" u prijevodu Damira Šodana glasi ovako: "Nagnem se preko balkona minareta/ i u glavi mi se zavrti./ Par koraka dalje čovjek/ koji me kani izdati pokazuje/ nam glavne znamenitosti:/ tržnicu crkvu zatvor bordel./ Ubijen... čujem kako izgovara./ Riječi odnosi vjetar/ ali on prelazi prstom preko grla/ kako bih shvatio o čemu govori./ Smijulji se./ Iz usta mu izlijeću ključne riječi:/ Turci Grci Arapi Židovi/ trgovina štovanje ljubav ubojstvo/ ljepotica./ Ponovno se smijulji na sve te gluposti./ Zna da ga gledam./ No, svejedno zvižduka samouvjereno/ dok se sudaramo u mješavini zadaha/ i tijela spuštajući se/ uskom spiralom mraka/ sve do dna./ Dolje kod automobila,/ čekaju ga prijatelji. Svi pripaljujemo cigarete/ i mislimo što je sljedeće./ Dok sjedamo u kola vrijeme,/ kao svjetlo iz njegovih tamnih očiju,/ istječe." Možda je u pjesmi riječ o snu. O košmaru. Jer, "čovjek koji me kani izdati", nije li to figura koja je posve izvan Carverove budne poetike? Onaj koji se jednom u životu peo na minaret, recimo kao turist u Jaffi, zasigurno će, i bez izraženog straha od visine, i bez klaustrofobije, poslije sanjati nešto od toga. Više puta sam se peo na minarete, i dvije stvari pamtim: neusporediv je osjećaj tog tijesnog kružnog uspinjanja, kao kroz grlo ptice rode, kao kroz kemijsku olovku; a svaki "balkon minareta", kako tu stvar naziva Carver pa je Šodan tako i prevodi, šokantno je nizak, takav da se sunovratiš u bezdan ako nisi hodža ili ako ne vladaš sobom u visinama.
Doživljaj u pjesmi vrlo je intenzivan, ali nijednom riječju nije opisan. Jedva da je i zaslužen, mimo pomena "čovjeka koji me kani izdati. Iz nekog razloga, možda zbog povijesne Palestine u kojoj se pjesma odvije, a možda i zbog prostora džamije, najednom ću u pjesničkom subjektu prepoznati Isusa, a u brbljavom turističkom vodiču Judu. Ili to nije turistički vodič, nego samo netko tko od ranije poznaje ovo mjestu? Ne, nije to turistički vodič, jer zajedno sjedaju u isti auto. Turist se nikad ne vozi u istom autu s vodičem. I "dok sjedamo u kola vrijeme, kao svjetlo iz njegovih tamnih očiju,/ istječe". To je slika kraja izleta, kraja ekskurzije, kraja dana, ali to je i slika kraja života, kraja vremena, kraja svijeta, ili barem izdaje. Ova pjesma koja naizgled nema nikakve veze s odnosima Palestinaca i Izraelaca, ili je Carver barem mislio da ona nema veze s tim, u mom se sjećanju zametnula kao pjesma o tome zbog tog vremena koje iz njegovih tamnih očiju istječe (jer on me, možda izdaje? jer on, možda, upravo umire od moje ruke?).