Deseta godišnjica smrti trenutak je da postavimo nezgodno pitanje - što smo u Zagrebu dobili ili napravili za Arsena?

Budući da su datumi rođenja i smrti Arsena Dedića bili blizu, kraj srpnja i sredina kolovoza, mnogi su se nedavno podsjetili najznačajnijeg domaćeg kantautora. Činilo mi se uputnije napisati nešto povodom današnje desete godišnjice njegove smrti, jer ogromna rupa koja je ostala nakon njega i dalje zjapi prazna. A još je više produbljena nedavnom smrti Matije Dedića. Igrom sudbine, na 10. godišnjicu smrti Arsena Dedića ostali smo i bez Matije koji je ovog kolovoza trebao biti središnje ime u programu posvete velikom Arsenu na zagrebačkoj gornjogradskoj Sceni Amadeo. Tako se više mjeseci planirana posveta desetoj godišnjici Arsenova odlaska pretvorila u nekrolog i njemu i Matiji Dediću koji je godinama bio redovit gost ljetnih gornjogradskih programa. A dok smo u ponedjeljak kraju privodili ovo sjećanje na Arsena, stigla je i tužna vijest da je preminula Gabi Novak.

U Prirodoslovnom muzeju 17. kolovoza u programu "Matiji i Arsenu u spomen" nastupaju Merima Ključo i Miroslav Tadić, potom će Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić prirediti "Večer Arsenove poezije" 18. i 19. kolovoza, a 12. rujna "Zagrebački Solisti sviraju Arsena". U Šibeniku je Kuća umjetnosti Arsen zaživjela kao mjesto podsjećanja na sugrađanina koji je, mada je živio i najveći profesionalni trag ostavio u Zagrebu, uvijek isticao da je Šibenčanin. Pa je nezgodno pitanje što smo mi u Zagrebu dobili ili napravili za Arsena Dedića, ili njegovog prijatelja Boška Petrovića, dvojicu velikana kulturne scene koji još uvijek nemaju niti svoju klupu u parku, a kamoli ulicu, trg ili glazbenu školu. Zašto ne i zagrebačku Muzičku akademiju?

Pitanje je i koliko bi svojeglavi Arsen i Boško uopće željeli da im se odužimo na takav način. No, isto tako stara je istina da ispraćaji i sjećanja postoje zbog onih koji ostaju, pa to nešto govori o nama. Baš zbog toga trebalo je Pelješki most nazvati po Oliveru, po Arsenu zagrebačku Muzičku akademiju, a po Bošku Europski trg - jer nas je on putem jazza spajao s Europom i svijetom. Ako bi to njima uopće bilo bitno. U svakom slučaju, ma gdje bili, njih trojica sada imaju najbolji zajednički bend koji možete zamisliti i sasvim sigurno se jako dobro slažu. Općepoznatu činjenicu da su veliki, tj. najveći glazbenici uvijek bili skloni suradnjama potvrđuje i Arsen Dedić. Pa je glavno pitanje oko toga ipak postavio upravo on koji je i inače postavljao važna pitanja i davao najbolje odgovore. Njegova kompilacija "Dueti - Dueli" još je 2006. naslovom duhovito pogodila u samo središte nedoumica; radi li se o duetima ili duelima, sukobima ili poželjnom nadopunjavanju različitih svjetonazora, ponekad sakrivenih različitim životnim godinama "duetaša" i suprotstavljenih žanrovskih rovova?

Arsen Dedić bio je prvak mnogočega, pa i broja dueta, čak 32 suradnje na toj dvostrukoj CD kompilaciji, a to nisu sve, jer mnoge s pozornica nisu niti snimljene. Osim suradnji koje su za života pokazivale nečiju veličinu i značaj, u toj mjeri da su svi htjeli surađivati s onima poput Dedića, i posthumno je bilo načina odužiti se najznačajnijim kulturnim figurama. Postoje brojni presedani i primjeri u svijetu, primjerice u Velikoj Britaniji koja je po mnogočemu i mnogokome svjetska glazbena sila, ne samo u dalekoj prošlosti, nego u recentnoj i bližoj popkulturnoj sadašnjosti. Velika Britanija poznata je po tome da voli dodjeljivati priznanja svojim zaslužnim ikonama, za razliku od nas, gdje su kantautori i popkulturni prvaci još uvijek na margini zanimanja službene kulture koja ih ne voli koristiti kao reklamu.

Zadnji slučaj bio je kad je Elton John prije nekoliko godina dobio svoju kovanicu kojom je britanski imperij još jednom želio monetizirati lik i djelo glazbenika s najvećim brojem naočala u raznim bojama i oblicima. Pomalo je paradoksalno da su se ovakva priznanja dodjeljivala bivšim buntovnicima i provokatorima, poput Eltona Johna ili Micka Jaggera, a obojica su već ranije dobili plemićke titule i prefiks "sir" ispred imena i prezimena. Upravo je Elton John bio jedna od onih raskalašenih pop zvijezda, ali i prvak LGBT-a prije nego se to zvalo LGBT i dok još nije bilo medijski prihvaćeno. No, to nije bilo razlogom da ne dobije zahvalu. Novčanica se nadobivao i tijekom duge karijere, kao i ostali koji su se našli na britanskim kovanicama, pa nije bilo bez vraga da im je britanska monarhija vratila dug nakon što su svojim izvozom dekadama jačali tu istu funtu. Znaju oni vrlo dobro tko su im najprobojniji manekeni u suvremenom svijetu, i to pametno koriste. Sjetite li se Olimpijskih igara u Londonu, sjetit ćete se i da je na stadionu Wembley nastupila čitava postava povijesti britanskog rocka i popa, od veterana prema mlađima, jer medijski njihova se kultura ne zasniva samo na Shakespeareu, kao niti naša samo na Gunduliću, Lisinskom i Držiću.

Na pitanje o tome zašto nikada nije bilo glazbenika na našim kovanicama, prije nekoliko godina iz HNB-a su odgovorili da ih treba netko predložiti. Kod nas je postojalo i pravilo da se likovi živih osoba ne mogu stavljati na novčanice, iz opreza da nekim aktualnim nedjelom ne obezvrijede kovanice na kojima im je lik. Što nas dovodi do pitanja tko se iz svijeta domaće glazbe mogao ili trebao naći na kovanicama kad bi za to došla prilika? Čak i ako se poštovalo pravilo da se samo preminulima daje počast, otpada Drago Mlinarec, ali tu su bili Ivo Robić, Arsen Dedić, Boško Petrović, Zdenko Runjić i drugi čije djelo potpomaže tvrdnju da bi im lik mogao biti utisnut u teški metal.

Možda smo mogli staviti i Dina Dvornika, mada je to bilo teško očekivati, kao i da Keitha Richardsa ili Johna Lennona u Britaniji proglase "vitezovima". No, i tada i danas potpuno je jasno da staromodna domaća javna slika o zaslugama ne trpi modernizaciju i više se voli pozivati na priče od stoljeća sedmog, ili barem petnaestog, a ne, recimo, dvadesetog. Budući da nabrojani još nemaju niti klupu u parku, a kamoli ulicu ili neku instituciju s vlastitim imenom, jasno je da nismo dočekali niti kovanice. Niti uvođenje eura 2023. nije išlo na ruku domaćim prvacima koji više nemaju niti valutu na koju bi ih mogli "staviti", mada uvijek postoji prilika za neku počasnu ediciju. Za to vrijeme sir Elton John živ će i zdrav reklamirati Veliku Britaniju, dok će se naši prvotimci iz svijeta glazbe odmarati od službenih sjećanja dok ih netko, osim kritičara ili periodično podsjećanje na godišnjicu smrti, ponovno ne izvuče na javnu površinu hrvatske stvarnosti.

Možda Arsenu Dediću ništa od toga ne treba, ni zgrade, ni klupe u parku niti trgovi, a niti brodovi, jer on ima svoj "Brod u boci", najprodavaniju knjigu poezije kod nas. Ali, vratimo li se na početak teksta i zaključak da se sjećanjima, a ne samo podsjećanjima, bave oni koji su ostali, možda bi tako nešto trebalo onima nakon njega, ili čak službenom aparatu, državnom ili gradskom, poput onoga u Velikoj Britaniji? Nažalost, ili na sreću, najbolji promotor vlastite vrijednosti bio je upravo sam Arsen nevjerojatnom energijom i produktivnošću, čak i nakon famozne operacije u Padovi nakon koje je odradio još deset jakih autorskih godina.

Čak i ne spominjući godine i uspjehe iza njega, potpuno je jasno da mnogi s današnje scene izgledaju, a što je najgore i zvuče, kao zamor materijala spram njegove vitalnosti nakon toliko godina provedenih na toj istoj sceni, kojoj je usput udario i autorske temelje kojima su se kasnije mnogi koristili. Arsen Dedić povodom svoje okrugle obljetnice 2008. znao je reći da slavi "50 godina života i 70 godina rada" i zbog svega toga pripada među one najvrednije, a i najtalentiranije, koji su uspjeli ugurati dvostruko više marljivog rada u životni vijek. Svojevremeno mi je u intervjuu, ironično, ali dovoljno ozbiljno, rekao da je on za Dragutina Tadijanovića "fino i friško". Jer, naš najstariji pjesnik napisao bi godišnje par stihova, a Arsen dnevno bar tri pjesme, i to odlične, otišao na neku televiziju, održao nastup i pojavio se na nekoj promociji knjige, često i svoje knjige.

U sredini gdje se svaka prilika koristi za dodatni prihod "tihog obrta", Arsen je čak odbio izdašnu financijsku ponudu poznate banke da kreditnu karticu nazovu "Senior", ako tako nazove svoj album "Na zlu putu". Čini se da su kod nas svoju reputaciju najzagriženije čuvali upravo oni koji su je najviše imali, pa mi je i sam Dedić jednom prilikom duhovito rekao da, dok neki žele kupiti "Plivu", on može kupiti samo "Plivadon". Iako je mnogima bio apaurin, a nekima bome i penicilin.

Video