Kada počnete nabrajati što je sve Južna Koreja dala svijetu, vrlo brzo shvatite da ste se uvalili u posao kojemu se teško nazire kraja. K-pop, Gangnam Style, Samsung, Hyundai, KIA i LG bili bi brendovi koje velika većina zna na prvu. Pa su onda tu i malo manje poznate činjenice poput one da je upravo Južna Koreja prva uvela 5G mrežu, a svakako bismo ispali smiješni da ne spomenemo film "Parazit", Oscarom nagrađeni svjetski hit.
No Korejci očito imaju sposobnost da svjetske senzacije kreiraju gotovo u pravilnim intervalima. Prije nekih tri i pol godine svijet je paralizirala serija "Igra lignje", koja je tijekom prikazivanja na Netflixu stekla gotovo nevjerojatnu popularnost. A obično takva razina globalnog interesa nosi sa sobom i kontroverzu pa su seriju neki odmah prihvatili gotovo kao neki novi kult, a oni drugi počeli su nizati loše kritike prozivajući je zbog pretjeranog nasilja. Samo, čini nam se kako je većina zapravo nije shvatila. Stvar je u tome što korejsko društvo zapadni svijet ne razumije dovoljno. Ako se "Igru lignje" gleda pravilno, kroz shvaćanje da serija u osnovi prikazuje korejsko društvo, tada se dobiva sasvim nova prizma. I otkriva zašto je globalna populacija, pa tako i hrvatska, toliko opčinjena okrutnom pričom koja se odvija na jeziku koji uopće ne razumije i kada prijevod tek ponešto olakšava tu situaciju.
Ponajprije, "Igra lignje" govori o temeljnoj ljudskoj čežnji koja većinu čovječanstva goni od pamtivijeka, a to je čežnja za novcem. Osnovna je premisa serije pitanje što su ljudi u stanju učiniti, i sebi i drugima, da bi došli do neke svote novca, u ovom slučaju čak i one za koju smatraju da će im riješiti sve životne probleme. Okrutno postavljena igra ne dopušta odustajanje, a drugoplasiranih ili trećeplasiranih može ostati samo jedan iz gomile kojoj je dana opasna nada da ovakav izazov može preživjeti.
Autor serije Hwang Dong-hyuk utemeljio je priču na vlastitoj borbi s dužničkim ropstvom koju je prošao tijekom financijske krize 2008. godine. Bio je to doista njegov osobni obračun s kapitalizmom. Ipak, kako za ekranizaciju te svoje priče nije mogao pronaći ni produkciju voljnu da je napravi ni sredstva kako bi je možda napravio sam, trebalo je cijelo desetljeće dok se "Igra lignje" nije pojavila na Netflixovoj platformi. I bilo je to nešto toliko drukčije, toliko upečatljivo na neuobičajen način da je serija potaknula ne samo ogroman broj gledatelja da o njoj beskrajno raspravljaju nego je i upogonila cijeli niz sekundarnih aktivnosti, od videoigara, kvizova, memorabilije, igračaka i koječega drugoga.
Kao što smo rekli, osim što je obračun s kapitalizmom, serija je i prikaz korejskoga društva pa je tako lik Gi-huna, glavni u seriji, motiviran štrajkom i otkazima u proizvođaču Ssangyong Motor, a jasno je da je drugi glavni lajtmotiv imovinski jaz među likovima u seriji, baš kao što je u svakom modernom društvu, naravno i u korejskom, u kojem je on vrlo izražen. Cijeli je narativ Hwang oblikovao u odnosu na snažnu industrijalizaciju korejskog društva, koja je neminovno donijela i gospodarske izazove koji ljude stavljaju pod brojne pritiske. U seriji je ta potka zamišljena do ekstrema, a oni koji su izazovu poklekli dovedeni su u situaciju da moraju žrtvovati tuđi život kako bi se tom pritisku othrvali.
Serija također eksploatira još jednu premisu, a to je da u potpunosti poništava klasne razlike. U čudovišnom labirintu na izgubljenom otoku na kojem su igrači zatočeni dok ne preživi samo jedan, nema veze tko je bankar, tko domar, tko metalurški radnik, koliko tko ima godina, a imena su potpuno nepotrebna. Konačni su dokaz toga stražari koji će za vjerojatno ne toliko veliku plaću bez razmišljanja i hladnokrvno smaknuti bilo koga tko u igri napravi pogrešan potez i dokrajčiti onoga tko nije pao prvim hicem. Prikazani su kao likovi bez osobnosti i jedina njihova osobina je ubojitost, iako možda u stvarnom životu s oružjem i nemaju neke veze. Ovdje su u situaciji da gotovo slobodno ubijaju i još su za to plaćeni.
To je svijet savršen za postavljanje novijeg podžanra, survival drame, drame preživljavanja, za koju inspiracija dolazi i od japanskih manga stripova kao i od tamošnjeg filma "Battle Royale", u kojem su u isti scenarij preživljavanja uvučeni srednjoškolci. Hwang je svakome od likova koji dolaze u neku međusobnu interakciju dodijelio i neku osobnu psihološku dramu koja na kraju rezultira dvojbama njih samih sa sobom, sve do neminovnosti konačne odluke, preživjeti ili umrijeti za račun onoga drugoga. Redovito su to drame iz djetinjstva, nešto što je likove oblikovalo kao osobe, možda i što ih je dovelo do situacije da pristanu na smrtonosnu igru. To je moglo biti djetinjstvo u siromaštvu, očaj zbog nekog gubitka, moralnost u vlastitom postojanju, u svakom slučaju nešto s čime se mogu povezati gledatelji širom svijeta.
Cilj je ovdje bio ambiciozan, autor je želio pokazati da drame iz djetinjstva u velikoj mjeri utječu na naše ponašanje i odlučivanje u kasnijoj dobi, a to se plastično dokazivalo igrama koje likovi moraju prolaziti, a koje su sve iz djetinjstva, no koje uvijek završavaju novom tragedijom. I samo je ime serije zapravo ime dječje igre koja se u Koreji igra, a u seriji je i posljednja u nizu smrtonosnih igara. Tako je oblikovana situacija u kojoj igrač ne pobjeđuje samo onog preko puta ili oko sebe, već i sebe samoga, odnosno frustraciju koju zbog nečega nosi iz djetinjstva. Ispalo je da to suprotstavljanje dječje nevinosti prema okrutnosti odraslih funkcionira iznimno dobro i stvara psihološki utjecaj na gledatelja koji više ne može dočekati što će biti sljedeća igra i koji igrač neće moći izdržati pritisak takve situacije, odnosno tko neće uspjeti pobjeći od vlastite prošlosti.
Naravno da je i u ovom sloju serije prisutan kapitalizam, gdje se sugerira kako ekonomske teškoće u djetinjstvu u svakom slučaju oblikuju osobu u njezinoj kasnijoj dobi. Čini se da je malo onih koji se s time ne bi složili, odnosno koji i sami nekakvu takvu transformaciju doista i nisu prošli. Vidjeli smo u prvom dijelu kako priča tjera likove u očajne situacije sugerirajući da je takva borba uzaludna i dokazujući još jednom kako je borba s običnim životom sasvim dovoljna. No u drugoj sezoni postoje još neke priče koje je čine fokusiranijom od prve. Hwang se sada bavi likom Front Mana, koji zapravo objedinjuje bilo kojeg menadžera današnje korporacije koji ne preže ni od čega kako bi dospio koju stepenicu više. Ovdje je to dovedeno do ekstrema tako da Front Man, odnosno Hwang In-ho, i sam riskira kako bi omeo Gi-hunov plan. No on je policajac koji je pobijedio u igri 2015. te ima i brata, Hwang Jun-hoa, koji ga traži, a doznajući za Gi-hunov plan, uočava još jednu priliku da sazna istinu o bratu.
Autor serije ovdje uvodi još jednu priču – i to o policiji. – Mislim da problem s policajcima nije samo problem u Južnoj Koreji. Vidim to u globalnim vijestima, policija može jako kasniti s djelovanjem zbog čega ima sve više žrtava ili se situacija pogoršava jer policajci ne djeluju dovoljno brzo. To je problem na koji sam htio upozoriti – rekao je Hwang Dong-hyuk. Ipak, bez obzira na ovaj konkretan problem, os serije ostaje ista kao i prije. – Htio sam napisati priču koja je alegorija ili basna o modernom kapitalističkom društvu, nešto što prikazuje ekstremno natjecanje, pomalo poput ekstremnog natjecanja u životu. Želio sam likove kakve smo svi sreli u stvarnom životu. Kao igra preživljavanja, to je zabava i ljudska drama. Prikazane igre izuzetno su jednostavne i lako razumljive. To omogućuje gledateljima da se usredotoče na likove umjesto da ih ometa pokušaj tumačenja pravila – zaključuje autor.