Gotovo svatko ima zvuk koji mu ide na živce, no kod nekih ljudi reakcija je toliko snažna da prelazi granicu obične nelagode. Mizofonija je stanje smanjene tolerancije na određene zvukove, najčešće one svakodnevne, poput žvakanja, srkanja, disanja, kašljanja, tipkanja ili kuckanja prstima. Iako još nije službeno priznata kao zaseban poremećaj u svim dijagnostičkim priručnicima, stručnjaci je prepoznaju i sve se više istražuje. Kod osoba koje je imaju, određeni zvukovi mogu izazvati naglu ljutnju, tjeskobu, gađenje, strah ili potrebu da odmah napuste prostoriju, piše Cleveland Clinic.
Mizofonija ne pogađa sve jednako. Netko ima samo jedan zvuk okidač, dok netko reagira na cijeli niz zvukova. Reakcije mogu biti blaže, primjerice napetost i razdražljivost, ali i vrlo intenzivne, toliko da osoba teško kontrolira emocije ili ponašanje. U težim slučajevima ljudi počinju izbjegavati obiteljske ručkove, urede, javni prijevoz ili druga mjesta na kojima očekuju zvukove koji ih uznemiruju. Stručnjaci smatraju da se reakcije kod mizofonije oslanjaju na prirodni mehanizam 'bori se ili bježi'. To znači da tijelo na običan zvuk može reagirati kao da je riječ o prijetnji. Mogu se pojaviti ubrzan rad srca, znojenje, pritisak u prsima, naježenost, porast krvnog tlaka ili osjećaj snažne unutarnje napetosti. Emocionalna reakcija često se pojavi munjevito, kao da netko 'pritisne gas' u živčanom sustavu.
Najčešći okidači su zvukovi jedenja i pijenja, poput mljackanja, žvakanja otvorenih usta, hrskanja, srkanja ili glasnog gutanja. Mnoge osobe smetaju i zvukovi disanja, hrkanja, šmrcanja, puhanja nosa, kašljanja, čišćenja grla ili glasnog ljubljenja. Okidači mogu biti i ponavljajući zvukovi, primjerice kuckanje olovkom, tipkanje, šuškanje papira, kapanje vode, zvonjava telefona, otkucavanje sata ili zvukovi životinja.
Točan uzrok mizofonije još nije poznat. Istraživanja upućuju na to da bi ulogu mogle imati razlike u načinu na koji mozak obrađuje zvukove i emocije. Kod nekih ljudi mizofonija se povezuje s neurodivergentnim stanjima, poput ADHD-a, autizma ili Touretteova sindroma, ali i s anksioznošću, depresijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajem, PTSP-om, tinitusom ili preosjetljivošću na zvukove. Postoje i naznake da se može češće javljati u obiteljima. Mizofonija se može razviti u bilo kojoj dobi, no istraživanja pokazuju da se često javlja u ranim tinejdžerskim godinama. Neki podaci govore da bi je tijekom života mogla iskusiti otprilike svaka peta osoba, barem u nekom obliku. Čini se i da se češće prijavljuje kod žena, iako su potrebna dodatna istraživanja kako bi se bolje razumjelo zašto.
Iako ne postoji jednostavan lijek, simptomi se mogu ublažiti. Psihoterapija može pomoći osobi da prepozna okidače, razvije strategije smirivanja i smanji impulzivne reakcije. Korisni mogu biti i čepići za uši, slušalice s poništavanjem buke, bijeli, ružičasti ili smeđi šum, kao i dogovorene prilagodbe na poslu, primjerice mogućnost rada u mirnijem prostoru.
Važno je naglasiti da mizofonija nije isto što i obična netrpeljivost ili 'pretjerivanje'. Osoba često zna da je reakcija snažna, ponekad se zbog nje i kaje, ali je u trenutku okidača teško kontrolira. Ako zvukovi počnu ozbiljno narušavati svakodnevni život, odnose, posao ili mentalno zdravlje, dobro je potražiti savjet liječnika, psihologa ili drugog stručnjaka.